Bošnjaci na popravnom

Uvuklo se nešto u nas, Allahov Poslaniče, pa ne možemo jedni s drugima. Ne da nam se čak ni da se u dobru sastanemo i udružimo. Čim se dvojica u dobru sastanu, eto ti trećeg da to kvari. Čim dvojica pođu nešto graditi, odnekud ispadne treći da to ruši i razvaljuje

Piše: Safet POZDER

 

Prije nekoliko dana sam na jednom književnom konkursu pisao pismo našem Poslaniku, a. s., i u konkurenciji od približno 170 radova iz pet zemalja osvojio treće mjesto. Sinoć sam napisao još jedno pismo našem Poslaniku, a. s., ali ovaj put ne da bih osvojio nagradu nego da bismo svi zajedno razmislili o sebi, svom životu i našem odnosu prema vjeri i voljenom Muhammedu, a. s. Napisao sam ovako:

Allahov Poslaniče!

Ti si jedne prilike kazao svojim ashabima da si poželio svoju braću. Oni su se čudili jer su mislili da su oni njegova braća. “Ne. Vi ste moji ashabi. Moja braća su oni koji će doći poslije vas. Oni me neće vidjeti, ali će vjerovati u mene.”

Allahov Poslaniče!

Mi, Bošnjaci muslimani Prozora, malog grada, kasabe, koja se nekada zvala i Studenac; gradića koji se prvi put spominje 1366. godine, a u kojem naši preci, muslimani, žive više od 500 godina; mi, Bošnjaci Prozora danas smo u džamiji koju je Nuhefendić sagradio prije tačno 318 godina. Poredali smo se u safove, sjedimo na koljenima, slušamo pismo koje je napisao jedan od nas i pitamo se: jesi li to nas poželio? Da li smo mi, nas stotinu ili dvije stotine, koliko nas ima u ovoj džamiji, da li smo mi tvoja braća koju si poželio? Da li smo mi oni na koje su bili ljubomorni tvoji ashabi – Omer, Ebu-Bekr, Alija, Hamza, Halid i drugi?

Znam, odgovor na ovo pitanje ne trebaš davati ti, nego mi, a mi smo naučili da za nas odgovore daje uvijek neko drugi i da naše probleme rješava neko drugi, mimo nas. Valjda te zato i pitam, a možda me je i strah odgovora ako budem pitao sebe ili nas.

Allahov Poslaniče!

U ovoj našoj kasabi uvijek je bilo umnih glava i učenih ljudi. Eto, prije 200 godina jedan takav, a zvao se kao i ti – Muhamed – pisao je knjigu i savjetovao nikog drugog nego sultana u Carigradu. Bilo je ovdje i hafiza; eno im i sad nišani po mezarjima. Bilo je i hadžija, vakifa i uglednih ljudi. Bilo je u ovoj kasabi i džamija. Tačnije, bile su četiri. Znam da je tada bilo mnogo manje svijeta, to u knjigama piše, ali su opet bile četiri. Bilo je i druge uleme, muderrisa, kadija, hodža, bula, ali i biblioteka, čitaonica, hanova, vakufa… Sve smo to mi, Allahov Poslaniče, ljubomorno čuvali i njegovali. Znalo je to biti i teško, skoro neizdrživo. Često su naše džamije, a i mi s njima, bile trn u oku zlu i zlobnim ljudima, pa su džamije rušene, a mi progonjeni, ubijani, zlostavljani. Ne tako davno, ovdje je glavu izgubilo više od 300 nas, Bošnjaka, a za 50 njih i dalje ništa ne znamo i kao da nas je strah ili stid da o tome i govorimo. Sve to, Allahov Poslaniče, desilo se zato što smo svoje voljeli i čuvali, a tuđe poštovali. Ali, mi to i dalje radimo; nećemo na tuđe, a svoje volimo, džemate imamo, džamije gradimo, na sedždu padamo i na tebe salavat donosimo.

Kad ovako pišem, reklo bi se da jedva čekaš da nas vidiš, Allahov Poslaniče. Ali, ima pri nama i u nama mnogo toga čime se ne možemo podičiti i što ti nikada ne bi odobrio. Ima. Uvuklo se u nas nešto. Prionuli smo za ovaj svijet kao da ćemo milijardu godina živjeti. Kao da nikada nećemo umrijeti. A hoćemo. Vidimo to svaki dan. Svijet mrije, hodamo po dženazama, ali nikako da se uhavizamo. Ukopamo starijeg pa kažemo: “Hajde, naživio se!”; ukopamo mlađeg pa kažemo: “Šteta, mlad bio!”, a nikako da produmamo i shvatimo da će i nas neko ukopati. Istina, reći će ljudi na dženazi “halalosum!” i pričat će kako smo bili dobri jer se o čovjeku, čim umre, počne pričati da je bio dobar.

Ali, kakvi smo zaista?

Uvuklo se nešto u nas, Allahov Poslaniče, pa ne možemo jedni s drugima. Ne da nam se čak ni da se u dobru sastanemo i udružimo. Čim se dvojica u dobru sastanu, eto ti trećeg da to kvari. Čim dvojica pođu nešto graditi, odnekud ispadne treći da to ruši i razvaljuje. A ne valja to, znamo i mi da ne valja, ali nam nešto u nama ne da da to i prihvatimo. Raduje nas tuđa muka i neuspjeh, a nikako ne možemo podnijeti da neko od nas zna, ima ili u nečemu uspijeva. To ne praštamo. Ni ti, Allahov Poslaniče, nisi imao i od malih nogu si bio jetim i sirotan, ali nikada nikome nisi zavidio.

Mi se za najmanju sitnicu i uvredu nasmrt zavadimo, i to tako da bismo jedan drugom glavu skinuli. Tebi je tvoj amidža Ebu-Leheb toliko zla nanio pa ga je čak i Kur’an prokleo, a ti mu nikada ružnu riječ nisi rekao. Tebe su tvoje komšije i rođaci ezijetili i svakojake belaje ti pravili. Nikad im se nisi svetio. Čak si im na kraju, kad si postao jak i kad si mogao žestoko kazniti, i oprostio. Mi ne znamo oprostiti. Ne može to prijeći preko naših usta. Kažemo mi na dženazi “halalosum”, ali, dok smo živi, ne praštamo. Zamisli to, Allahov Poslaniče, hoćemo Allahov oprost, a mi ni u snu ne želimo oprostiti svojoj braći.

Selam je, Allahov Poslaniče, naša svetinja. Ti si o tome govorio. Allah naziva selam, meleki nazivaju selam i dobri ljudi su 1.400 godina nazivali selam. Čak i kad klanjamo predajemo selam i tako selamimo meleke s desne i lijeve strane, a kad završimo namaz, nećemo svi nazvati selam jedni drugima. Allahom velikim se kunem da nas ima i takvih koji neće svom bratu pružiti ruku i nazvati selam. Ja to ne mogu razumjeti i to nema veze s vjerom kojoj si nas ti naučio.

Ključno pitanje, dragi naš Poslaniče, glasi: Gdje može stići tako zavađen i posvađan narod, posebno kada oko njega ima toliko mnogo onih koji samo čekaju svoju priliku da nestanemo i postanemo historija? Kakvu djecu i omladinu može podići tako zavađena generacija Bošnjaka? Čemu mogu naučiti svoju djecu? Šta bi bilo da se, ne daj Bože, opet ponovi ono što nam se prije dvadesetak godina već dešavalo?

Pravda, Allahov Poslaniče. Treba samo biti pravedan, i prema sebi, i prema drugima. Eeee, kako si samo ti bio pravedan! I u tvoje vrijeme bilo je sirotinje, i gladi, i neimaštine, i nevolja. Kad se samo sjetim da su ti jedne prilike došli ashabi. Bili su gladni i nisu željeli da to svijet vidi, pa su za svoj stomak vezali kamen. Kad su se tebi požalili, ti si otkrio svoj stomak, a na njemu su bila svezana dva kamena. Kad nisi imao ti, nisu imali ni oni. Kad si imao ti, imali su i oni. U nas, kad imam ja, daj sve meni, nek ostali crknu, a kad nemam ja, dabogda nemao niko.

Naravno, nismo svi isti. Pet je prstiju pa nisu svi isti. Uvijek je bilo i, ako Bog da, bit će finih ljudi, dobrih djela i iskrenih dova. To nas, možda, i drži. Ali, na to se ne smijemo oslanjati. Moramo se učiti da vodimo računa o sebi i da uvijek polazimo od sebe. Ti si nas učio da je najljepša vjera u onoga ko ostavi ono što ga se ne tiče. Eh, kad bismo samo shvatili da nije važno kakav je i šta radi neko drugi nego kakvi smo i šta radimo mi! Kako bi bilo lijepo da razumijemo da nas Bog neće pitati šta radi komšiluk i je li nafaka tvog komšije halal ili haram – naši postupci i naša nafaka trebaju biti naša briga. Kad bismo samo shvatili da su tuđe mahane tuđe mahane – mi ćemo biti pitani samo za svoje i ničije druge.

Mogao bih ispisati još podosta, ali ću ovdje stati. Stat ću iz jednog razloga. Ako nastavim, mogao bi se steći dojam da mi, ne daj Bože, nismo tvoja braća i da nisi poželio da nas vidiš i sretneš.

Naša današnja slika i stanje nisu baš lijepi i ugodni, ali, Allahov Poslaniče, želim da ti kažem i ovo. Ovaj narod, ova Bosna i ovi Bošnjaci čudo su nad čudima. Deset genocida smo premetnuli preko svojih leđa. Deset puta su se nečije ruke trljale od radosti i uvjerenja da smo napokon nestali i da nas više neće biti. A ima nas. Nismo nestali, ima nas i, ako Bog da, bit će nas. Sad nas ima svugdje: i u Bosni, i u Švicarskoj, i u Danskoj, i na Novom Zelandu, i u Australiji. Ima nas i svaki dan se rađamo, odlučni da nas bude. Jedan veliki književnik je zapisao da je simbol naše borbe i postojanja stećak. Napisao je i ovo: “Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Nigdje, nigdje, nikad i niko nije našao stećak – a ima ih oko 60 hiljada – na kome Bosanac kleči ili nekoga moli.”

Žilavi smo mi, Allahov Poslaniče. Kad najviše zagusti i kad se od nas najmanje očekuje, mi dignemo glavu i vratimo se iz mrtvih. Kad nas svi otpišu, mi se pojavimo i pokažemo kako Bošnjaka nigdje, nikada i niko ne smije otpisati.

Vratit ćemo se mi, Allahov Poslaniče, iz otpisanih i popraviti svoje stanje. Nevolje i problemi nas nikada nisu ubili nego ojačali. Kad se drugima učini da su naši safovi najslabiji, oni će uz Allahovu pomoć ojačati i postati čvrsti neprobojni bedem.

Ne ide to, Allahov Poslaniče, preko noći – znam. I tvoja misija trajala je dugo – cijele 23 godine, ali je njen rezultat bio impresivan.

Neće nas ni ovo pismo, ova hutba, odmah učiniti drugačijim i boljim. Ali, ako ništa drugo, možemo ti, Allahov Poslaniče, danas, 22. rebiul-evvela 1440. godine po Hidžri, dati prisegu i obećanje da ćemo se popravljati.

Blago onome ko na Sudnjem danu bude imao tvoj šefa’at – on će biti spašen. Tvoj će šefa’at imati onaj ko tebe bude volio i slijedio.

Kao imam ovog džemata, ja dajem svoju riječ da ću svakog narednog dana pokušati da budem bolji: i imam, i vjernik, i roditelj, i suprug, i komšija, i sljedbenik Muhammeda, a. s. Ako to isto sebi, duboko u svom srcu, obećamo svi, već smo napravili važan korak, a sve važne i iskrene korake u životu vjernika prati i Allahova pomoć i podrška.

Gospodaru naš, molimo te da preneseš naš selam i salavat voljenom poslaniku Muhammedu, a. s., vjerovjesnicima, šehidima i dobrim ljudima.

Gospodaru naš, olakšaj nam, a ne otežaj i daj da se završi s dobrim. Amin!

(Tekst je prerađena verzija hutbe održane u sklopu četvrte po redu manifestacije “Volimo te, naš Resule” u Prozoru.)

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je sasvim u katoličko-prozelitskom duhu oklevetao glavnog imama za područje Medžlisa Jajce prof. Zehrudina-efendiju Hadžića, kao “osvajača koji jaše na krilima misionarsko-političkog islama” da bi nekako prisvojio valjda katoličke “spomenike kulture” u Jajcu, ovaj se put Bojić usmjerio i na reisa Kavazovića u tekstu Naprijed – u prošlost!

Sasvim je očito da protok vremena neće dovesti do bilo kakvog katarzičnog procesa ili promjene odnosa srpskog društva prema bošnjačkom društvu niti prema Bosni i Hercegovini jer nije riječ o djelovanju jedne ili nekoliko dominantnih ličnosti, nekom političkom trendu, historijskim okolnostima, nekoj specifičnoj političkoj platformi ili fenomenu određenog historijskog trenutka, već o nečemu mnogo dubljem i trajnijem, nečemu što direktno oblikuje srpsku političku misao i kulturu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!