fbpx

Bošnjaci na hadžu u posljednjih 500 godina

Dužina puta, vremenske neprilike, nesigurnost. Posebno su bure za hodočasnike bile teška prepreka, zatim nedostatak vode na pojedinim dionicama, pustinjske kiše, pustinjske oluje itd. U nemirna vremena posebnu opasnost predstavljali su gusari, pa i druge vrste bandi na koje su nailazili u pojedinim dionicama svog puta. Tome treba dodati i ratne godine, izbijanje rata ili ratova u pojedinim krajevima, što je utjecalo na sigurnost hodočasnika, posebno u 19. stoljeću.

 

 

Razgovarao: Edib KADIĆ

Aladin Husić rodio se 1963. godine u mjestu Dub, općina Travnik. Studij orijentalistike, a potom i studij historije završio je na Filozofskom fakultetu u Prištini. Magistarski rad odbranio je 2004. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2010. godine. Od juna 2003. godine radi na Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu, gdje je danas u zvanju višeg naučnog saradnika. Pored brojnih radova i knjiga, 2014. godine objavljuje knjigu Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine, koja se bavi hodočašćem u Meku kao jednom od temeljnih odrednica islamske duhovnosti čiji se kontinuitet na bosanskohercegovačkom prostoru može pratiti još od 16. stoljeća. O ovoj knjizi, o manje poznatim historijskim činjenicama, o tome kako je nekad bilo putovati na hadž, kao i o problemima i poteškoćama s kojima su se Bošnjaci suočavali na ovom putu, magazin Stav razgovarao je s Aladinom Husićem.

STAV: Od kada datiraju prvi pisani izvori koji nam potvrđuju kada su Bošnjaci išli na hadž?

HUSIĆ: Prve indicije o hodočasnicima s prostora Bosne datiraju još iz prvih godina druge polovine 15. stoljeća. Međutim, taj podatak nije dovoljno uvjerljiv da bi se mogao odnositi na autohtonog stanovnika ovih krajeva. Tek u decenijama koje su uslijedile pojavljuju se lica koja bi mogla biti autohtoni stanovnici, a pojavljuju se u svojstvu svjedoka na vakufnami Ajas-bega, sina Abdulhajeva, i to hadži Husejin i hadži Ahmed. Sve dileme otklanjaju slučajevi hadži Nesuha, hadži Mustafe, hadži Hamze i hadži Alije, stanovnika Sarajeva dokumentiranih deceniju prije kraja 15. stoljeća. To su prvi tragovi koji svjedoče o prisustvu hodočasnika muslimana na našim prostorima i potvrđuju da je praksa odlaska u časna mjesta, Medinu i Meku, bila zahvatila i bosanski prostor. Ova činjenica je značajnija tim više što je to vrijeme u kojem islam još nije bio tako široko ukorijenjen među domaćim stanovništvom. Ta praksa će se kasnije iz Sarajeva širiti na druga područja i zahvatiti cjelokupni prostor Bosne u njenom administrativnom smislu, bilo u doba kad su se granice širile ili sužavale. Dakle, ta praksa zahvatila je sve bosanske gradove i sve bosanske krajeve.

STAV: S obzirom na dugotrajnost i težinu puta, na hadž se u periodu Osmanskog carstva odlučivao ići veoma mali broj ljudi. Ko su najčešće bili ti koji su putovali na hadž? Je li riječ o bogatoj klasi ljudi koji su mogli priuštiti odlazak na hadž, ili su išli i ljudi slabijeg imovinskog stanja?

HUSIĆ: Da, kada to posmatramo iz današnje perspektive, može se govoriti o “malom broju”, koliko god taj kvalifikativ bio relativan. Pri takvoj kvalifikaciji moramo voditi računa o broju stanovnika u Bosni i mjeriti koliko je ili na koliko stanovnika ili domaćinstava dolazio jedan hodočasnik. Kada se to preispita, onda dobijemo rezultat koji je iznad očekivanog. Drugi problem jeste što mi to ne možemo uredno u kontinuitetu pratiti da bismo imali jasniju predodžbu. Tako da generalizacije nisu zahvalne u promatranju tog pitanja. Ako početkom 17. stoljeća, naprimjer, 5-6 posto domaćinstava ima kao člana nekoga s “hadži”, onda to nije mali broj. Sličnu pojavu imamo i u Livnu, gdje je također početkom 17. stoljeća 6 posto domaćinstava imalo hodočasnike.

Kada bismo sada napravili slično istraživanje, pitanje je da li bi taj procent danas bio veći. Naravno, oni nisu svi u jednoj godini obavili hadž, ali i to je indikator da je ta praksa bila raširena više od onoga što mi možemo pretpostaviti. U usporedbi s današnjih skoro 2.000 hodočasnika, jeste malo, ali treba uzeti u obzir sve otežavajuće okolnosti.

Što se tiče socijalnog statusa, i tu susrećemo razne pojave, čak i iznenađujuće. No svakako da su hodočašće u najvećem broju obavljali oni koji su stekli uvjete za to, prije svega materijalne. Ne kaže se uzalud da je hadž dužan obaviti “onaj ko je u mogućnosti”. Dakle, u najvećem broju i najčešće su to pripadnici bogatijih slojeva društva, vojnici, ulema, trgovci, zanatlije, dakle, bogati, srednje bogati, manje bogati, ali i siromašni. Tu i tamo pojavljuju se pojedinci koji su prodavali imetak i odlazili na hadž, živjeli vrlo skromno, ali uspjeli nekako otići i obaviti hadž. Salih, sin Saliha, Cigić, “iz želje da posjeti časna mjesta, prodade imetak i ode s društvom”. Zanimljivo je da ima slučajeva da su pojedinci koji su preživljavali od održavanja javnih nužnika uspijevali otići na hadž ili kako je to u jednom slučaju Bašeskija zabilježio: “Siromah Ibrahim otišao s jednu paru” na hadž. Dakle, ima tu raznih pojava, vrlo zanimljivih slučajeva. Nažalost, nemamo za sva razdoblja jednaku frekvenciju podataka, i to pitanje ne možemo pratiti u kontinuitetu, ali i to su indikatori koji ponešto govore.

STAV: Ako bismo to pretvorili u današnju valutu ili neku drugu materijalnu vrijednost, koliko je uopće koštao odlazak na hadž u nekom određenom periodu Osmanskog carstva?

HUSIĆ: I tu su stvari veoma promjenjive. Moramo imati na umu da je riječ o dugom periodu, više od četiri stoljeća (1463–1878). Ono što fragmentarno imamo očuvano u pojedinim izvorima kao indikatore cijene hadža u pojedinim vremenskim razdobljima dobije se doista veliki iznos. Prema nekim rezultatima do kojih se uspjelo doći u pojedinim periodima, odlazak na hadž iznosio je vrijednost osrednje kuće u Sarajevu. U nekim periodima komparacije su pokazivale od 20 do 30 “krupnih grla”, ili 100-150 grla sitne stoke. Naravno, treba voditi računa o relativnosti pojma “krupno grlo”, pa i sitnog, jer uz cijene ne piše težina stoke i sve druge karakteristike koje utječu na ukupan iznos novca. To su tek neki orijentacioni okviri. No, dovoljni su kao koordinata za to pitanje, pomoću koje možemo ostvariti uvid i orijentaciju bez obzira na relativnost tih “mjera”. Cijene su se mijenjale, ovisno od kretanja na tržištu, tako da su varirali i ti parametri.

STAV: S obzirom na to da je poznato da je Sarajevo bilo, a i danas je, sabirno mjesto odakle su hadžije kretale na hadž, kakva je bila hodočasna tradicija drugih bosanskih gradova u odnosu na Sarajevo? Postoje li pisani tragovi o tome?

HUSIĆ: Nažalost, ne postoje neke precizno definirane propozicije, ali ima dovoljno indikatora koji ukazuju da su se sve hadžije okupljale u Sarajevu, koje je bilo sabirno mjesto hodočasnika, a onda odatle polazili zajedno na put dalje. Dakle, ne postoje neke posebne odlike i karakteristike jer su se svi okupljali u jedno sabirno mjesto. Odatle, pod vodstvom jednog lica, glavnog vodiča, “emirul-hadž”, nastavljali su dalje definiranim pravcima kojima su nadležne vlasti i institucije propisale da se ide.

STAV: Koje su bile najčešće rute ili putevi kojima su hadžije putovale?

HUSIĆ: Postoji više pravaca i ruta kojima su hodočasnici putovali do časnih mjesta. To je ovisilo od više faktora, klimatskih, sezonskih, sigurnosnih i sl. Jer, sigurno je da su, primjerice, zimi išli jednom, a u ljetnim periodima drugom rutom; ili u vrijeme snažnih oluja na morima da su izbjegavali morske dionice i sl. No postoji nekoliko načina koje bismo mogli definirati na sljedeći način: kopneni put, kombinacija kopno – more. Pravac jugoistok: Sarajevo – Istanbul – Damask – Meka, kopnena ruta; drugi pravac: Sarajevo – Istanbul – Aleksandrija – Kairo – Suec – Džida – Meka, kombinirana ruta (kopno – more); treći pravac: Sarajevo – Skoplje – Solun – Aleksandrija, zatim dalje ponekad kopnom, ponekad morem; četvrti pravac: Sarajevo – Dubrovnik – Aleksandrija. Ponekad su hadžije išle preko Drniša i vjerovatno Zadra ili iz Venecije prema Aleksandriji i Kairu itd.

STAV: Šta se navode kao najveće poteškoće prilikom odlaska, ali i povratka hadžija u to vrijeme?

HUSIĆ: Dužina puta, vremenske neprilike, nesigurnost. Posebno su bure za hodočasnike bile teška prepreka, zatim nedostatak vode na pojedinim dionicama, pustinjske kiše, pustinjske oluje itd. U nemirna vremena posebnu opasnost predstavljali su gusari, pa i druge vrste bandi na koje su nailazili u pojedinim dionicama svog puta. Tome treba dodati i ratne godine, izbijanje rata ili ratova u pojedinim krajevima, što je utjecalo na sigurnost hodočasnika, posebno u 19. stoljeću.

STAV: “Uloga hadžija u kreditiranju privrede Sarajeva – hadžije bankari” jedan je od naslova poglavlja u Vašoj knjizi. O čemu je ovdje riječ?

HUSIĆ: Riječ je o imućnijim licima koja su raspolagala velikim iznosom gotovine koju su davali u pozajmice zanatlijama, trgovcima, poljoprivrednicima ili drugim zainteresiranim licima. Tako da se oni u nedostatku bankarskog poslovanja, kakav mi poznajemo danas, pojavljuju kao kreditori pojedinih djelatnosti, pod određenim uvjetima. Na tom principu u obrt je davan i vakufski novac, pa su i oni vjerovatno našli izvjestan model.

STAV: Da li je postojao neki period u kojem Bošnjaci nisu išli na hadž i, ako jeste, zbog kojeg razloga?

HUSIĆ: Sigurno je da jeste. Međutim, ti periodi nisu opisani baš na način koji bi nama detaljnije odgovorio na to pitanje ili u mjeri koja bi nam ponudila zadovoljavajuće objašnjenje. Već sam napomenuo da su ratovi jedna od opasnosti koja je ugrožavala hodočasnike. Ako imate duge ratove na moru s Venecijom, imamo problem, ako imamo ustanke na području Grčke ili bilo kojem drugom području, onda sigurno nije bilo moguće preko tih krajeva osigurati siguran prolazak hodočasnika. A vidjeli smo, nekad je znatan dio puta prolazio ili preko grčkog kopna ili preko grčkog mora. Najzad, u vrijeme tzv. Bečkog rata, kada su operacije vođene i s lijevu stranu Drine, a u nekim momentima i duboko na teritoriju Balkana, sigurno da nije bilo moguće organizirati put do časnih mjesta Medine i Meke.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci muslimani kao da još uvijek ne shvataju da se u džennet ne može ući s partijskim knjižicama i da neko s naše desne i lijeve strane zapisuje naša djela. Dezinformacija je očito uzela danak. Atomiziramo se, dezintegriramo se. Međutim, barem što se Bošnjaka vjernika tiče, imperativ Knjige nas upućuje da se nada ne smije gubiti, da je ravnodušnost pokuđena osobina.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!