fbpx

BOŠNJACI NA HADŽU: SUSRET S POSLANIKOVIM KABUROM U MEDINI

Upute koje sam dobio u Konji od hadži Husejna ef. Holata, kako se treba ponašati pred Rivzai Mutahherom, nisam mogao izvršiti, jer se nisam mogao savladavati. Suze same teku, a srce drugačije kuca. Kroz ograde sam gledao, a srcem ljubio zemlju oko Mubarek Revze i jezikom micao: Šefa-at Ja-Resulallah, Šefa-at, Šefa-at...

 

Put od Mekke do Medine dugačak je 455 km i vodi preko moderno lučkog grada Džide. Cijeli dan proveli smo u vožnji s odmorima za podne-namaz i ićindiju. Kratko smo se zadržali u maloj oazi Bedr, gdje pored zelenila ima i potočić. Nismo išli na bojište Bedr. I akšam smo klanjali u putu uz kraći predah.

Slušao sam da se prvo ugledaju munare medinenskog Haremi Šerifa bilo da se dolazi autom ili avionom, i tu sliku smo očekivali, s posebnim uzbuđenjem. I ugledali smo ih pa ustali na noge. Kroz autobus je zabrujalo učenje salavata i osjetili smo se kao elektrizovani. Primjećivalo se da ulazimo u grad, ali smo ipak skrenuli s glavne ceste i izgubili munare. Sahačić se obratio jednom taksi šoferu i on nas je ubrzo uveo u grad i doveo do traženog skvera gdje nas je čekao Delilov sin, kojeg smo vidjeli u Mekki, kad se interesovao o našem dolasku u Medinu. Deset naših autobusa s blizu 400 hadžija razmješteno je u nekoliko zgrada. Zgrada gdje je naš autobus raspoređen bila je velika i komforna. Nas pet-šest uz Sahačića smjestili smo se u potkrovlju s dvije terase i hladnim holom. S terase sam posmatrao haremske kandilje. Klanjali smo jaciju, pripremili poljske dušeke i spremali se na počinak. Naš šofer Mehmed pitao me je zašto drugačije ne okrenem svoj ležaj i ne napušem dušek. Indiskretno sam dao odgovor da ne želim u Pejgamberovom gradu spavati na dušeku i nogama biti okrenut Revzai-Mutahheri. Iako nisam želio da brzo zaspim, umor me je svladavao. Budnost je zamijenio san.

Dobro smo podranili, ali jedva unišli u harem od svjetine. Tada sam utonuo u pravi san. Želja da se nađem u Pejgamberovom haremu postala je stvarnost. Kao u groznici, klanjao sam sabah. Medinenski harem je nekoliko puta manji od mekanskog, pa glasovi i imama i mujezina kao da su kraj tebe (prenosi preko zvučnika). Kao automat sam koračao prema časnom mjestu gdje je ukopano ovozemaljsko tijelo ponosa svjetova, posljednjeg Božjeg vjerovjesnika Muhameda, sallallahu teala alejhi ve sellem, i njegovih drugova Hazreti Ebu Bekira i Hazreti Omera, radijallahu teala anhuma. Znao sam da me od toga mjesta dijeli nekoliko pregrada. Gušio sam se od ljubavi, uzbuđenja i stida. Isprekidano, slog po slog, kao dijete koje tek progovara, izgovarao sam riječi: ESELAMU ALEJKE JA RESULALLAH… Vjerovao sam i znao da me On, Božji poslanik, vidi, čuje i odvraća selam. Pa zar ima većeg zadovoljstva i sreće od takvog doživljaja?

Upute koje sam dobio u Konji od hadži Husejna ef. Holata, kako se treba ponašati pred Rivzai Mutahherom, nisam mogao izvršiti, jer se nisam mogao savladavati. Suze same teku, a srce drugačije kuca. Kroz ograde sam gledao, a srcem ljubio zemlju oko Mubarek Revze i jezikom micao: Šefa-at Ja-Resulallah, Šefa-at, Šefa-at…

Medinenski harem opasan je s četiri strane visokim zidovima, pred njim od strane juga prema Kibli, desnim od strane zapada, lijevim od strane istoka i zadnjim od strane sjevera, kroz koji se obično ulazi u naše džamije, to jest prema mihrabu. Prednji zid dug je 86 metara, desni i lijevi po 116, a zadnji 66 metara. Razlika u dužini između prednjeg i zadnjeg zida je 20 metara. Ima pet znamenitih vrata (kapija). Na desnoj strani su Vrata Milosti (Baburrahmeti), na lijevoj Babu Džibrile (Đebrailova vrata) i Vrata za žene (Babunnisai) i na sjevernoj strani Babul-Medžidi (Medžidova vrata). Osim ovih kapija, ima još vrata Ebu Bekrova, Omerova, Osmanova, Sultan Abdul-Aziza (turskog) i kralja Abdul-Aziza Saudi (arapskog). U prošlosti, Pejgamberova džamija nekoliko je puta proširivana i dograđivana, te adaptirana. Te radove izvodili su: Halife Omer i Osman, Velid iz dinastije Omejevića, Mehdija iz dinastije Abasovića, Zahir Barbaros, Ešref Berispaj, Zahir Berkuk, Kajitbaj, te turski sultani Selim H. Sulejman, Abdul-Aziz, Abdul-Medžid, Abdul-Hamid II (uveo električno svjetlo) i kralj Abdul Aziz i sin mu Saud.

 

Fejzullah ef. Hadžibajrić (1969)

PROČITAJTE I...

“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!