fbpx

BOŠNJACI NA HADŽU: HADŽIJSKA DOVA U MOSTARU

Kad se hadžije vraćaju s hadža svojim kućama, također djeca sa svojim muallimima dolaze na stanicu pred hadžiju, doprate ga kući, prouče dovu i tada ručaju u hadžije. Čim se djeca zasite, odmah idu kući. Iza toga sjedaju uzvanici za sofru, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti. Iza toga se ostatak halve dijeli po komšijskim kućama.

 

Možda nijedno mjesto u Bosni i Hercegovini, pa ni u cijeloj Jugoslaviji nema takva običaja kao Mostar, da se hadžije kad pođu da obave hadž, taj sveti Božji farz, tako impozantno isprate, te kad se vraćaju da se isto tako dočekaju i kući doprate. Od davnina je to, i nema pamtenika da zna ili da je čuo kad nije toga adeta bilo. Osim odrasloga svijeta, tu je i množina sitne mektepske djece, koja upravo i sačinjavaju tu veliku zanimljivost, pa ću pokušati da ovdje to iskažem.

Otkako su muslimani naselili grad Mostar, vazda je bilo sibjan-mekteba, pa i dan-danas postoje tri mekteba, koje su nam veliki dobrotvori još pred 350 i više godina ostavili i za njihovo izdržavanje osigurali lijep dohodak. Ti dobrotvori su: Karađozbeg, Čejvangeb Kethoda i Derviš-paša Bajezidagić. Ti su mektebi danas reformirani i pohađa ih 500–600 sitne mektepske djece.

Eto, ova djeca sačinjavaju taj zanimljivi ispraćaj hadžija. Kod nas je običaj da hadžija pred polazak u Mekku pozove muallime da dođu s mektepskom djecom, da ga otprate od kuće do željezničke stanice s dovom, koju uči dvoje djece, a druga djeca, koja za njima u redu idu, prate dovu s amin iza svakoga stiha.

Do nazad 50 godina, dok nije Mostar bio spojen željezničkom prugom s morem, praćene su hadžije do “Hadžinske sofe”, a to je mjesto udno Mostara s lijevu obalu Neretve, prema duhanskoj tvornici, uz cestu koja vodi u Metković i na more. Tu bi se hadžije rastale s pratiocima, pojahali na konje, a pratioci se vraćali svojim kućama. Danas je ispraćaj do Lakišića džamije u Ričini, blizu željezničke stanice.

Kad djeca pođu po hadžiju, uredaju se dva i dva u red, a na čelo povorke postavi se dvoje djece koja imaju lijep glas. Ta povorka je duga po koju stotinu metara. Tako u redu pođu po hadžiju. Ako više hadžija stanuje u blizini, ova djeca se redom uvraćaju po te hadžije. Ako je hadžija na drugoj strani grada, ide drugi mekteb po njega, ili se djeca jednoga mekteba raspolove, ako voli hadžija da ga djeca, odnosno mekteb, prate (ako je on naprimjer učio u tome mektebu ili koje njegovo dijete).

Kad djeca pođu iz mekteba u pravcu hadžijine kuće, prednjaci započnu Euzom, i kad dovrše Euzu, sva djeca u jedan glas viknu amin. Zatim prouče Bismillu, a iz stotine dječjih grla zaori amin. Onda idući dalje uče dovu.

Na dječji glas svijet izlazi iz kuća i pridružuje se povorci, tako da taj svijet ne može stati ni u najprostranije dvorište. Sve je sad na nogama, hadžija se sprema, djeca ulaze učeći u dvorište, prave ophod oko dvorišta, dok dođu u stav da prednjaci-dovadžije mognu krenuti iz dvorišta naprijed. Tu djeca izuče po jednu navedenu dovu. Djeca se daruju: svako s nekoliko dinara, a dovadžije i kojim srebrenjakom. Neko iz hadžijine kuće stavi dovadžijama po jednu zlatom izvezenu čevrmu na ramena. Muallim se također daruje, obično dukatom.

Uto je i hadžija izašao i polazi za djecom praćen od znanaca prema stanici. Ako ima još koji hadžija na putu, i po njega se isto svraćaju ova djeca, ako nije eventualno za tog koji drugi mekteb određen. I tu djeca uče dovu, i to ili ona prva dva ili druga dva, koju muallim odredi. I ovdje djeca također budu darovana novcem, a dovadžije još čevrmama. Ako ima više dovadžija, onda jedni uče jedan stih, a drugi, dok sva djeca viču amin. Svijet se pridružuje i prati hadžiju do pred džamiju u Ričini. U tom stižu i hadžije s drugih strana grada. Puni se dvorište džamije, koliko može u nj svijeta da stane, a najviše puta bude malen i trg pred džamijom. Tu onda hadžije klanjaju seferijju, svaki čini dovu za se, a djeca uče svoju dovu i viču amin, a i ostala se publika pridružuje aminom njihovoj dovi. Kad se to sve svrši, djeca idu svojim kućama, odrasli se tu opraštaju s hadžijom, a poneki idu s hadžijom na stanicu i tu se opraštaju.

Kad se hadžije vraćaju s hadža svojim kućama, također djeca sa svojim muallimima dolaze na stanicu pred hadžiju, doprate ga kući, prouče dovu i tada ručaju u hadžije. Čim se djeca zasite, odmah idu kući. Iza toga sjedaju uzvanici za sofru, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti. Iza toga se ostatak halve dijeli po komšijskim kućama.

Kad nije bilo željeznice i mektebi su išli na doček hadžije kao što su ih pratili do na “Sofu hadžinsku”.

Ko je sastavio navedenu dovu, ne znam. Pitao sam i starijih ljudi, pa joj niko ne zna za autora, niti otkada je ovakav ispraćaj uobičajen u Mostaru.

 Hasan Nametak (1938)

 

PROČITAJTE I...

Tokom svoje vladavine Tvrtko I u velikoj je mjeri proširio teritorij bosanske države, tako da je Bosna obuhvatila i mnoge krajeve koji pripadaju današnjoj Republici Hrvatskoj. U tom periodu ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najmoćnijim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne

Kao neko ko se bavi ovom strukom više od 20 godina, mogu reći sljedeće: Pitanje je da li je danas vrijeme za “mali Šengen” u okolnostima kada se ni CEFTA ne poštuje, osuđeni ratni zločinci kao Novak Đukić ni nakon pravosnažnih presuda ne isporučuju, a neke zemlje nisu ni priznale jedna drugu. Uzajamno povjerenje preduvjet je bez kojeg bilo koja unija ne može opstati. I braća kad naslijede zemlju, prvo što urade jeste da ograde svoj dio. Iako se vole i paze. Ne vidim mnogo razlike kada se radi o susjednim državama. I kako ćeš to onda otvoriti granicu s nekim ako ne priznaješ da je onaj drugi dio njegov posjed

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!