Promjene koje je Austro-Ugarska unijela u Bosnu bile su bez presedana u historiji islama, kako u Bosni, tako i na Balkanu općenito. Projekt modernizacije odvijao se u kontekstu stranih, nemuslimanskih pravila i složenih odnosa i ostavio je dalekosežan utjecaj na ekonomiju, društvo, politiku i kulturu. Za muslimane su izazovi bili višestruki. Najvažnije je bilo kako održati živom muslimansku zajednicu izvan islamske države? Kako se modernizirati bez gubitka muslimanskog identiteta? Kako svjedočiti islamu u Evropi? Kako biti evropska nacija uz očuvanje veza sa središnjim muslimanskim zemljama

Bosnien. In Album: "Seine Majestät unser allergnädigster Kaiser und König Franz Josef I. in Bosnien und der Hercegovina. 30.V.-3.VI.1910."

Piše: Damir HADŽIĆ

Unatoč austrougarskoj okupaciji 1878. godine, Bosna i Hercegovina ostala je pod sultanovom vlašću sve do konačne aneksije zemlje 1908. godine. Nekoliko mjeseci kasnije potpisan je osmansko-austrijski sporazum o aneksiji, i to 26. februara 1909. godine. Kako je Stav već ranije objavljivao, osmanski dokumenti govore o pozadini sporazuma i dotiču se pravnog okvira navodne “prodaje” Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. Prema osmanskom zakonu o vlasničko-pravnim odnosima, Osmansko carstvo ima pravo na poslovanje na jednom broju nekretnina koje se nalaze u Bosni i Hercegovini.

Zbog toga se Vlada Austro‑Ugarske, u odredbama sporazuma, obavezala da će u roku od petnaest dana, nakon što sporazum stupi na snagu, na ime kompenzacije za navedene nekretnine Osmanskoj državi isplatiti 2,5 miliona osmanskih lira. Navedeni zakon i njegova primjena nije bila stvar specijalno određena samo za Bosnu i Hercegovinu već se odnosila i na druge pokrajine. Tim je protokolom Austro-Ugarska stekla puna prava nad Bosnom, povukla se iz Novopazarskog sandžaka te garantirala potpunu slobodu vjeroispovijesti bosanskim muslimanima. Međutim, taj sporazum i niz događaja koji će uslijediti dovest će do tragičnih događaja u augustu 1914. godine. Obljetnica je potpisivanja sporazuma između Beča i Istanbula, a upravo o tim i takvim događajima piše Mehmet Can, profesor na International University of Sarajevo, u svojoj knjizi Period Austro‑Ugarske dinastije u Bosni, čije dijelove objavljujemo u redovima koji slijede.

HIDŽRA ILI OSTATI

Promjene koje je Austro-Ugarska unijela u Bosnu bile su bez presedana u historiji islama, kako u Bosni, tako i na Balkanu općenito. Projekt modernizacije odvijao se u kontekstu stranih, nemuslimanskih pravila i složenih odnosa i ostavio je dalekosežan utjecaj na ekonomiju, društvo, politiku i kulturu. Za muslimane su izazovi bili višestruki. Najvažnije je bilo kako održati živom muslimansku zajednicu izvan islamske države? Kako se modernizirati bez gubitka muslimanskog identiteta? Kako svjedočiti islamu u Evropi? Kako biti evropska nacija uz očuvanje veza sa središnjim muslimanskim zemljama?

Jedno od najvažnijih pitanja bilo je ostati u Bosni ili otići, najvjerovatnije ka Turskoj. Habsburška okupacija Bosne 1878. godine Bošnjake je suočila s pitanjem života unutar nemuslimanske države. Mogu li ostati u svojoj domovini nakon što ju je okupirala nemuslimanska država ili su se trebali preseliti na osmansko područje? Ako ostanu, šta im je dužnost prema novim vlastima? Ta pitanja nisu bila teorijska pitanja, nego pitanja od vitalnog nacionalnog interesa. Svaki bošnjački pojedinac i porodica odgovarali su na ta pitanja odlučujući hoće li ostati ili se iseliti. Oko 150.000 Bošnjaka doselilo se na osmanske teritorije u razdoblju između 1878. i 1918. Ostali su ostali u svojoj domovini, postepeno tražeći modus vivendi s Monarhijom.

Od 1878. do 1908. Bosna je pravno bila dio Osmanske države pod okupacijom i upravom dvojne monarhije. Od 1908. do 1918. Bosna je bila dio Austro-Ugarske. Promjene u međunarodnom položaju Bosne utjecale su na reakcije muslimana na nemuslimansku vlast. Historijski zapisi pokazuju nekoliko značajnih radova koji su se bavili ovim pitanjem, a vjerovatno najznačajniji bio je Risala fi al-hidjra Mehmeda Tevfika Azapagića (1838–1918) iz 1886. godine kojim se protivio iseljavanju muslimana. Važno je podsjetiti da su Azapagićevi stavovi bili u suprotnosti sa stavovima osmanske uleme, koja je insistirala na iseljavanju muslimana, no Bošnjaci su ga mahom slušali i poslušali. Nakon aneksije 1908. godine, hidžra Bošnjaka iz Bosne postepeno je zaustavljana i više nije bila masovna, ali migracija se nastavila među Bošnjacima iz Sandžaka Novog Pazara.

SLUŽBA U NEMUSLIMANSKOJ VOJSCI

Kada je riješena dilema hoće li migrirati ili ostati, Bošnjaci su se suočili s pitanjem sudjelovanja u strukturama te katoličke države. Tadašnji su čelnici shvatili da svoj status mogu popraviti samo sudjelovanjem u organima i institucijama Monarhije. Tako su Bošnjaci, koji su se donedavno oružjem odupirali austrougarskoj vojsci, sada odlučili postati njenim dijelom. U novembru 1881. Vlada Austro-Ugarske usvojila je vojni zakon kojim je svim Bosancima nalagala obavezu rezerve u carskoj vojsci. Bošnjaci i Srbi pobunili su se 1882. godine u Hercegovini protiv ovog zakona. Pobunjenici su tvrdili da su, unatoč okupaciji, Bosanci pravno još uvijek osmanski državljani i da ih nije moguće regrutirati u stranu vojsku. Pored toga, muslimani su pitali je li im dopušteno služiti u nemuslimanskoj vojsci.

Odgovarajući na ovo pitanje, Mustafa Hilmi Hadžiomerović, muftija iz Sarajeva, izdao je fetvu kojom je pozvao Bošnjake da se pridržavaju vojnog zakona. Tekst fetve nije pronađen, ali je sadržaj reproduciran u korespondenciji austrougarskih službenika u BiH 1880-ih tokom priprema za uspostavu muslimanske vjerske uprave. Arhivski dokumenti pokazuju kako je Austrougarska vlada pokrenula izdavanje ove fetve, a Hadžiomerović je nakon toga 1882. godine imenovan prvim reisul-ulemom u BiH. Ostali bošnjački uglednici poput pisca Mehmed-bega Kapetanovića i Mustafa-bega Fadilpašića, kasnijeg gradonačelnika Sarajeva, također su pozvali Bošnjake da prihvate službu u habsburškoj vojsci.

U osmanskoj državi nemuslimanima je bilo dozvoljeno organiziranje u vlastite konfesionalne organizacije. To je omogućilo pravoslavcima, katolicima i Jevrejima da se lahko prilagode habsburškom režimu uspostavljenom u Bosni nakon 1878. Novi režim bio je utemeljen na načelu diferencijacije vjerskih i političkih vlasti. Stoga su i Bošnjaci morali naći institucionalno rješenje za organiziranje svojih poslova po istom principu. Ta se organizacija postupno razvijala tokom prve dvije decenije vladavine Habsburga i uključivala je vjersku upravu, vakuf, vjersko obrazovanje i šerijatske sudove.

Prva komponenta muslimanskog institucionalnog organiziranja bio je ured reisul-uleme osnovan 1882. Ured je zamišljen na inicijativu habsburške uprave koja je nakanila odvojiti Bošnjake od utjecaja Osmanske države, uključujući i utjecaj najvišeg vjersko-pravnog autoriteta sunitskih muslimana. U isto vrijeme, bošnjački dostojanstvenici suočeni s odlaskom osmanskih dužnosnika iz Bosne 1878. i prekidom svih veza s Istanbulom željeli su učvrstiti svoj položaj i osigurati izglede za nacionalni opstanak u tim promijenjenim okolnostima.

Ohrabreni od habsburških dužnosnika, u oktobru 1881. godine 27 uglednih sarajevskih Bošnjaka zatražilo je od Austrougarske vlade da za islamsko stanovništvo Bosne imenuje kompetentnog i dostojanstvenog učenjaka za svog duhovnog vođu s titulom reisa. Njemu je trebalo pomagati nekoliko alima i ovlaštenih za ocjenu kompetencije kandidata za više vjerske dužnosti i šerijatske suce. U novembru 1881. Pokrajinska vlada u Sarajevu potvrdila je da će zahtjev muslimanskog stanovništva biti ispunjen. Diplomatski spor između Habsburške monarhije i Osmanske države oko toga ko je nadležan imenovati vjerskog poglavara Bošnjaka odgodio je imenovanje reisa do 17. oktobra 1882.

Habsburški monarh imenovao je Mustafu Hilmiju Hadžiomerovića, bivšeg sarajevskog muftiju, reisul-ulemom. Članovi njegovog vijeća bili su Hasan efendi Pozderac iz Cazina, Nuri efendi Hafizović iz Rogatice, Husein efendi Ibrahimović iz Ljubuškog i Mehmed Nezir efendi Škaljić iz Sarajeva. Ovaj medžlis na čelu s reisom bio je ovlašten za “upravljanje muslimanskim vjerskim i duhovnim poslovima”. Njegova nadležnost kasnije je određena posebnim propisom i uključivala je izdavanje murasala (pismo o autorizaciji) šerijatskim sudijama, imenovanje imama i hatiba i nadzor nad mektebima.

ISLAM I EVROPSKA KULTURA

Prvi susreti s evropskom kulturom pod habsburškom vlašću otvorili su bošnjačkoj intelektualnoj eliti pitanje odnosa islama i evropske kulture. U početku je većina uleme zauzela poziciju odbacivanja. Mislili su da će Austrijanci u Bosni biti samo privremeno i da će nakon toga sve biti kao što je bilo u stara vremena. Međutim, nakon 1878. godine, ništa se nije vratilo obrascima otomanskih vremena. Zajedničko odbacivanje evropskih normi i institucija nije pružalo perspektivu u budućnosti. Logična posljedica takvog stava mogla je biti samo migracija ili marginalizacija.

Drugo stajalište, selektivno usvajanje evropske kulture, postupno su razvili predstavnici prosvijećenih Bošnjaka. Najistaknutiji među prosvijetljenim bošnjačkim begovima bio je Mehmed‑beg Kapetanović Ljubušak (1839–1902), koji je 1891. godine počeo izdavati Bošnjak, prve bosanske novine štampane latinicom. List je izlazio sedmično 19 godina, promovirao je vladavinu Habsburga, bio privržen konceptu bošnjaštva i otvoren prema evropskoj kulturi. Kao i kod Sayyida Ahmada Khana u Indiji, za Mehmed-bega bilo je vrlo važno naglasiti da muslimanski Bošnjaci mogu biti lojalni podanici katoličkih Habsburgovaca i usvojiti evropsku kulturu, zadržavajući istodobno osebujne karakteristike vlastitog načina života. To je 1890-ih bilo važno pitanje jer su u to vrijeme muslimani u drugim dijelovima Balkana (Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Rumuniji i Grčkoj) bili prisiljeni napustiti svoje zemlje i preseliti se na preostale osmanske teritorije.

U međuvremenu hrvatskim političkim i kulturnim krugovima predrasude prema muslimanima nisu bile tuđe. U januaru 1886. godine zagrebački časopis Obzor objavio je prijevod anonimne antiislamske brošure pod nazivom Bosanci Gegenwart und nachste Zukunft (Sadašnjost i bliska budućnost Bosne). Glavna teza bila je da muslimani nisu bili u stanju prihvatiti evropsku kulturu, a samim tim i austrougarsku vlast, te bi je stoga trebalo protjerati iz Bosne. Samo mjesec dana nakon objavljivanja ove brošure u Hrvatskoj, Mehmed-beg Kapetanović odgovorio je brošurom Muhamedanci u Bosni, koja je brzo prevedena na njemački jezik pod naslovom Wie denken die Muhammedaner.

Mehmed-beg je odbacio stavove anonimnog autora, “pripisujući im ili neznanje ili fanatizam ili oboje”. Ponovio je kompatibilnost islama i evropske kulture i podsjetio Bošnjake da je vladala osmanska vlast nad Bosnom i zamolio svoje neistomišljenike da prestanu živjeti u iluziji da će se Osmanlije vratiti. “Svi u ovom dijelu svijeta znaju da se ono što je turska vlada izgubila u posljednja dva stoljeća nikada neće ponoviti. Bosna bi mogla biti bilo što drugo, ali Turska nikad.” On je odbacio ideju migracije Bošnjaka u Tursku i založio se za “nauku i obrazovanje” kao put za budućnost i napredak. To bi se moglo postići jedino obrazovanjem prema “novom sistemu”, koji je u modernim školama i poukama. Pored toga, Mehmed-beg je mislio da Bosna ne bi trebala postati “evropska zemlja”, budući da je “evropska” u svoje vrijeme bilo sinonim za “kršćanska”. Drži da bi Bosna trebala postati zemlja sposobna odgovoriti evropskim izazovima. Te su ideje razrađene i popularizirane u časopisu Bošnjaci.

Ulogu časopisa Bošnjaci u javnom životu 1900. godine preuzeo je novi časopis Behar. Njegovi su osnivači bila tri pisca: Safvet-beg Bašagić (1870–1934), Edhem Mulabdić (1862–1954) i Osman Nuri Hadžić (1869–1937). Cilj Behara bio je rad na prosvjetiteljskom i kulturnom napretku Bošnjaka, kao i na njihovom islamskom etičkom obrazovanju. Jednom riječju, “vjera i prosvjetljenje”. Osnivači Behara pripadali su tadašnjoj kulturnoj eliti. Bašagić je uživao reputaciju velikog pjesnika koji je u svojim pjesmama mogao premostiti Istok i Zapad. Mulabdić je u svojim romanima prikazao dileme Bošnjaka uhvaćenih na granici dviju civilizacija. Hadžić je bio publicist koji se bavio konzervativizmom uleme i stanjem muslimanskih obrazovnih institucija, a u krugu Behara posebno se fokusirao na pitanje islama i kulture.

Osman Nuri Hadžić, kao student Zagrebačkog sveučilišta, 1894. objavljuje brošuru Islam i kultura, koja je bila odgovor na traktate srpskog autora Milana Nedeljkovića Islam i njegov uticaj na duševni život i kulturni napredak naroda mu. Osman Nuri Hadžić napisao je oko 100 stranica kako bi odbacio glavnu tezu srbijanskog autora da “Muhamedova religija nije osigurala uvjete za budući kulturni razvoj, ali još više, potisnula je postojeću kulturnu manifestaciju”. Odbacujući ovu tezu, Osman Nuri Hadžić ustvari je iznio crtež kulturne historije islama. Raspravljao je o pitanjima kao što su stanje Arapa prije islama, život i poslanje Poslanika, izvori islamskih učenja, paljenje biblioteke Aleksandrije, Umajada i Abasida, muslimanske kulture u Španiji…

Osman Nuri Hadžić prikazao je u svojoj brošuri islam kao religiju koja nije samo kompatibilna s kulturnim napretkom već je zapravo odgovorna za slavna kulturna dostignuća muslimanskih naroda. Pojasnio je doprinos muslimanskih učenjaka različitim granama ljudskog znanja, veliko poštovanje ljudskog razuma u islamskoj civilizaciji i uspjeh muslimana u izgradnji društva koje upravlja visokim etičkim vrijednostima. Savjetovao je bosanskim muslimanima, “koji su se usko susreli sa Zapadom”, da pojačaju svoje napore u stjecanju znanja. Indijske muslimane spomenuo je kao dobar primjer koji treba slijediti.

S obzirom na reference, ova brošura značajna je kao prvo djelo u islamskim studijama bosanskohercegovačkog muslimanskog autora u kojoj su korištene evropske reference zajedno s klasičnim muslimanskim citatima. Osman Nuri Hadžić osvrnuo se na Edwarda Gibbona (1737–1794), Gustavea Le Bona (1841–1931), mađarskog orijentalistu dr. Leitnera i Hrvata Antu Starčevića (1823–1896). Kasnije će, početkom ‘30-ih, objaviti proširenu verziju ove knjige pod naslovom Muhammed i Kur'an, Kulturna historija islama. Ova knjiga bila je najopsežnija kulturna historija islama napisana na bosanskom jeziku.

Učinak aneksije na unutarnji život Bosne zapravo je bio koristan. Vlasti u Beču i Budimpešti osjetile su kako sada sigurnije vladaju Bosnom, te su postale spremnije dopustiti politički život unutar nje. Pod liberalno nastrojenim ministrom finansija baronom Burianom (koji je na toj dužnosti bio od 1903. do 1912. godine) napravljeni su neki veliki ustupci: prvo, 1909. muslimani su dobili vakufsku upravu za koju su se tako uporno borili, a onda je sljedeće godine izabran bosanski parlament, koji ipak nije imao izravnu zakonodavnu moć.

S brojem zastupnika koji prilično blisko odražavaju opće razmjere stanovništva (37 pravoslavnih, 29 muslimanskih, 23 katolička, jedan jevrejski), nijedna od dviju kršćanskih skupina nije mogla samostalno dominirati i ubrzo su se počeli natjecati za naklonost muslimana. Godine 1911. katolici su sklopili sporazum s muslimanskim vođama, koji su smatrali da tako ima manje mogućnosti da se podrže bilo kakve agrarne reforme. To udvaranje muslimanima bio je samo politički kontraproces intelektualnog i kulturnog udvaranja koje je trajalo najmanje desetljeće, jer je svaka strana pokušavala utvrditi da su bosanski muslimani “stvarno” Hrvati ili “stvarno” Srbi. Tokom većeg dijela tog razdoblja Hrvati su imali više uspjeha u kulturološkoj identifikaciji, posebno s muslimanskim intelektualcima koji su vrijeme provodili u Zagrebu ili na drugim austrougarskim sveučilištima u kojima su “bili Hrvati”. Vodećim muslimanskim kulturnim udruženjem u Sarajevu “Gajret” (osnovanim 1903) u svojim ranim godinama dominirali su književnici poput pjesnika i povjesničara Safvet-bega Bašagića. No istodobno je došlo i do političke saradnje, iako labave i neformalne, između muslimanskih vođa i Srba u godinama prije formiranja parlamenta.

Srbi su imali vlastitu kampanju koju je predvodio mostarski aktivist Vojislav Šola za autonomiju vjersku organizaciju; poslali su svoju vlastitu delegaciju da lobira kod muslimana u Budimpešti 1900. godine, a čak su i sljedeće godine održali zajedničku konferenciju s njima. Sve tri strane igrale su osjetljivu igru ​​političkog oportunizma. Iako su se neki ugledni muslimanski intelektualci “izjasnili” kao Hrvati ili Srbi, takvi pojedinačni akti nikad nisu narušili opći položaj Muslimana, koji su postali čvrst poseban politički entitet.

Vatra srpskog nacionalizma, osobito nakon aneksije, proširila se među dijelovima bosansko‑pravoslavnog stanovništva. U isto vrijeme antiaustrougarski osjećaj jačao je i u Hrvatskoj, pa je u razdoblju od 1907. do 1910. sve više jačao oblik saradnje sa Srbima na projektu uspostave zajedničke države Južnih Slavena. Unutar Bosne srpski studenti počeli su ubrzo nakon 1910. godine mijenjati svoje stajalište iz uskog srpskog nacionalizma u širi, projugoslavenski pohod. Grupa učenika i studenata nazvana “Mlada Bosna” usvojila je ovo stajalište, što je bio najjednostavniji zajednički stav na kojem su se mogli ujediniti svi antihabsburgovci; njihovo članstvo obuhvatalo je i Hrvate, pa čak i neke muslimane.

Bila je to skupina idealističkih, ali neobrazovanih tinejdžera, žestoko antiklerikalnih koji su htjeli postati heroji. Prvi u nizu takvih bio je depresivni student iz Hercegovine Bogdan Žerajić, koji je na dan otvorenja novog bosanskog parlamenta 1910. godine otišao u Sarajevo, pet puta pucao u vojnog guvernera, promašio svih pet puta i onda pucao u sebe. U ljeto 1912. bosanski Hrvat Luka Lukić pokušao je ubiti hrvatskog guvernera u Zagrebu. Ranije te godine Lukić je zajedno s Gavrilom Principom i nekolicinom drugih mladića koji su kasnije bili uključeni u Principove planove atentata pomogao organizirati protestne demonstracije sarajevskih školaraca.

Dramatični se događaji odvijaju te 1912. godine na istoku i jugu Bosne. U oktobru su Crna Gora i Srbija objavile rat Turskoj, a uz pomoć Bugarske i Grčke protjerale su turske snage iz Novog Pazara, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjere pobjeda Srbije i Crne Gore u ovom Prvom balkanskom ratu izazvale su snažan porast osjećaja među antihabsburškim aktivistima u Bosni i Hrvatskoj. Mnogi pripadnici “Mlade Bosne” požurili su da se prijave kao dobrovoljci srpskim snagama: među njima je bilo i mnogo muslimana koji nisu znali ili ih nije bilo briga što Srbi masakriraju muslimane. Između ostalog, na desetine hiljada muslimana koji su od noža bježali iz Makedonije kasnije će nasilu postati Bugari.

Do proljeća 1913. odnosi između Austro-Ugarske i Srbije bili su izuzetno napeti. Osvajanja Srbije već su gotovo udvostručila veličinu njenih teritorija, a ako bi se dočepali dijela albanske obale kako su i namjeravali, mogla bi predstavljati stratešku prijetnju Jadranu. Rat dviju sila smatra se neizbježnim, vojni guverner Bosne general Potiorek naređuje sigurnosne mjere. Drugog maja proglašava vanredno stanje, raspušta parlament i suspendira građanske sudove, zatvara mnoga srpska udruženja i uzima upravljanje nad svim bosanskim školama u svoje ruke.

Iznimno glupo dogovara se da nadvojvoda Franz Ferdinand, nasljednik prijestolja i generalni inspektor Oružanih snaga Carstva posjeti Sarajevo 28. juna, na godišnjicu Kosovske bitke, na najsvetiji dan u kalendaru srpskog nacionalizma. Nakon itinerera koji je prethodnog dana objavljen u Bosnische Postu, njegov konvoj limuzina prošao je pored šest ubica “Mlade Bosne” naoružanih bombama i pištoljima.

Pet atentatora nije uspjelo; Nedeljko Čabrinović bacio je bombu koja se odbila od nadbiskupov automobil i ranila ljude u automobilu iza. Gavrilo Princip zauzeo je poziciju na uglu Ulice Franza Josefa. U međuvremenu je nadvojvoda odlučio promijeniti rutu jer je želio poći ravno u bolnicu kako bi posjetio ranjene časnike, ali niko to nije rekao vozaču koji je skrenuo u Ulicu Franza Josefa prema planu. General Potiorek mu je rekao da stane i krene natrag. I tako je polahko došao tačno na mjesto na kojem je Princip stajao.

Tačno mjesec dana kasnije Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji.