fbpx

BOŠNJACI NA ĆABI: MOJE PUTOVANJE NA HADŽ

Tu su preuzeli voz Grci. Kada smo krenuli i prešli grčku granicu, odmah smo se osjetili u tuđem svijetu. Kolike li promjene! Naš nam jezik ne pomaže, trebalo se je služiti tuđim stranim jezikom. Iako nijesmo znali grčki, ipak smo dobro prošli jer sam ja znao turski, a moj bratić nešto francuski, koje su jezike znali mnogi od onih s kojima smo u dodir dolazili. (...)

 

Pošli smo iz Tuzle 9. marta podnevnim vlakom i došli u Beograd rano na 10-og. Padao je jak snijeg. Otišli smo u hotel Vilson u blizini stanice. Poslije malog odmora otišli smo na Rijaset i posjetili hadži reisa ef. Maglajlića, a onda sam ja s pisarom Starješinstva g. Ahmetovićem otišao da kupim potrebne strane valute, a moj bratić otišao je da potraži nekoje svoje znance i gimnazijske drugove. U jednoj mjenjačnici zacijenili su nam američke dolare po 56 Din. Držao sam da će se dolare moći jeftinije uzeti, pa smo otišli u drugu mjenjačnicu. Tu su nas pitali koliko trebamo dolara. G. Ahmetović, držeći da će se moći jeftinije dobiti ako se kaže da će ih danas sutra trebati više – rekao je da će toga trebati i do 200.000 Din., što za me, što za druge putnike koji će tog dana doći. Na ove riječi činovnik mjenjačnice otišao je tobož da vidi koliko ima dolara i da upita starijeg.

Došli su oba i izjavili da imaju nešto malo i da to ne mogu dati. Vratili smo se u prvu mjenjačnicu i u njoj dobili ovaj put isto takav odgovor. Onda smo išli u treću, četvrtu, pa i u nekoje banke, ali svuda isti odgovor. Najposlije odemo u američku banku. Tude nam jedan stariji prijatan gospodin odgovori da ima nešto i da koštaju 56 Din. Pristali smo na cijenu. On je donio nešto preko 200 dolara. U taj čas mi je pristupio jedan mlađi službenik banke i poluglasno ga počeo nagovarati da nam ih ne daje, jer da će ih toliko platiti i banke, ali ozbiljni gospodin je šutio i nije se dao nagovoriti, već mi je dano 150 dolara, a za ono više je rekao da je potrebno da se nađu u banci. Meni je držanje tog gospodina imponiralo, pa sam mu se toplo zahvalio. Na njegovom raspoloženju sam vidio da me je razumio. Naime, shvatio je da mu se više zahvaljujem na njegovom karakternom držanju, nego li na samom ustupu dolara koje je mogao dati po toj cijeni i drugim bankama.

Poslije toga išli smo ja i g. pisar i u druge banke pa i na berzu, gdje su se nekoji zauzimali da dobijemo dolare ili engleske papirnate funte, ali je sve ostalo bezuspješno. Stoga sam se bio odlučio uzeti od koje banke čekove glaseče na engleske funte. (…)

Ja sam imao povlaštenu novinarsku voznu kartu do Đevđelije, pa sam tako dotle uzeo kartu i bratiću. Stoga smo ostale uzeli cijele karte, ja do Atene II. klasu, a on do Soluna III…

Tu su preuzeli voz Grci. Kada smo krenuli i prešli grčku granicu, odmah smo se osjetili u tuđem svijetu. Kolike li promjene! Naš nam jezik ne pomaže, trebalo se je služiti tuđim stranim jezikom. Iako nijesmo znali grčki, ipak smo dobro prošli jer sam ja znao turski, a moj bratić nešto francuski, koje su jezike znali mnogi od onih s kojima smo u dodir dolazili. (…)

Došao je četvrtak 17. III 1932. godine. Plativši u hotelu prenoćišta po osobi po 25 drahmi, ukrcali smo se oko 5 sati poslije pola dana u turski parobrod “Ankara” i isplovili iz luke, u kojoj je ostalo mnogo što većih, što manjih parobroda. More nije bilo mirno. Na me i još na nekoje od našeg društva nije to djelovalo, a na druge manje više jest. Na putu prošli smo kraj Krete (Đirita). Ja sam na tom velikom otoku nabrojio nekih sedam lanaca brdâ. Po svom dosta pjeskovitom tlu – koliko sam mogao iz daljine zapaziti – držim da on pripada više Africi po svojoj prirodi, nego li Evropi. Parobrod je putovao cijelu noć uoči petka, te u petak i noć uoči subote, a more je vazda bilo negdje više, a negdje manje uzburkano. U subotu oko 7 sati izjutra nazreli smo afričko kopno i približavanje Aleksandriji. Kao društvo na vaporu smo se lijepo i zabavljali, kako međusobno, tako i s drugim nekim saputnicima.

Mornari i osoblje parobroda su nas nekako znatiželjno gledali. Mi smo držali da su oni svi ili bar većina muslimani, ali prema njima u prvi mah nijesmo onako bratski postupili kako to čine međusobno muslimani kada se sastanu pa makar bili raznih nacija, jezika i običaja; jer nijesmo vidjeli na njima islamskih znakova pa smo zato prolazili pokraj njih, a i oni pokraj nas kao pokraj nepoznatog svijeta. Ali kad je naš prvi ezan odjeknuo parobrodom i mi prostrli naše sedžade i deke, da klanjamo akšam, dva ili tri su od njih doletjeli i klanjali s nama. Iza namaza smo s njima razgovarali. Jedan je od njih pripadao staležu ilmije. Naše ilahije i stare turkjije slušali su sa zadovoljstvom, pa i samo teglili ilahije i turkjije. Jedan je – koliko se sjećam – proučio i ašere lijepim i pravilnim kiraetom. Došli su i na jaciju i na sabah. (…)

U Misiru možeš unijeti sa sobom u željeznicu koliko hoćeš stvari. Koliko smo mi kao daleki putnici unijeli svojih stvari sa sobom, čini mi se, da je svaki naš saputnik, Egipćanin, unio po dvaput toliko u isti vagon. Kako tamo u III klasi neima rafa ni čiviluka, sve su te stvari ležale ispod klupa, između klupa i po prolazu kroz vagon tako da se je i kondukter mučio pri pregledanju karti. Policajac, koji je nas pratio i nosio naše pasoše, nije se od nas odmicao; držao se je ozbiljno i nastojao da se drugi putnici ne umiješaju među nas, ali nije uspio. Baš je na mojoj klupi do mene sjedio jedan Arap, prema meni dva i četvrti na svojim stvarima, a do naših klupa. Kod izlaza i prelaza su se stvari više izdavale kroz prozore, nego li iznosile sa sobom.

Kada smo krenuli iz Aleksandrije, počele su pjevati nekoje crnomanjaste, debele i postarije Arapke. Za me je to bilo iznenađenje, koje je brzo prošlo, kad sam vidio, da to ne pobuđuje nikakva interesa ni kod mlađih ni kod starijih Arapa u vagonu. Žene proste i na njih se nitko i ne obazire.

Željeznica je jurila kroz bogatu dolinu Nila. I sve što smo se više od Iskenderije odmicali, sve smo više i više tonuli u bujno zelenilo i prirodno bogatstvo plodnoga Misira. Za nas Evropejce taj put donosio je svaki čas nešto novo, koje se je, takorekuć i obnavljalo, da to bolje promotrimo i zapamtimo. (…)

Prije Vehabijske vlasti slušao sam od prijašnjih hadžija da nijesu hadžije ulazile po noći u Medinu. Noćili bi prije nje i sutradan rano pošli, te bi svi zdravi i sposobni sašli s deva na mjestu s kojeg se opazi Kubbel-Seadet – visoko zeleno Kubbe na Alejhisselamovu Merkadi‑šerifu, i odatle uz salavate, tekjbire i telbije išli pješe iz počasti prema Grobu najpribranijeg Božijeg milosnika. Mi te sreće nijesmo imali, jer su to Vehabije ukinule, te smo tako išli i iza akšama ravno u Medinu. Meni ovo nije bilo pravo, ali je tako moralo biti. Na jednom mjestu pred Medinom gdje je bilo više kahvi i dućana rasvijetljenih jakim hava‑gazom, zastao je naš autobus. Nijesmo izlazili. Jedan dućanlija prišao je našem autobusu i ja sam ga upitao arapski kako se zove to mjesto i koliko ima još do Medine, a on mi odgovori: Bi’ru Ali (r. đ.) (Hazreti Alijin bunar) i za desetak minuta ste u Medini.

Već sama ta riječ “Bi’ru-Ali“ (r. a.) prenijelo me je u mislima u veliku i slavnu prošlost prvih islamskih decenija. Hazreti Alijin bunar to je djelo humanosti kulture i napretka koje jasno govori kako su prvi muslimani činili hajrove i shvaćali Alajhisselamovu uputu “Hajrunnasi men jenfeu-unase”. Najbolji je čovjek koji ljudima koristi.

To je bunar, a ne kakav ukočeni nijemi spomenik, na kome se više odrazuje umjetnikova vještina i umjetnost nego li veličina onog koga takav spomenik prikazuje. To je djelo kojim se danju i noću koristi narod neprestano preko trinaest vjekova. Ono izrijekom potsjeća kroz cijelo to vrijeme na veličinu i velikodušnost jednog od najvjernijih drugova Božijeg poslanika. Njegova zeta, u boju neustrašivog najslavnijeg viteza i junaka toga doba, s koga se veli: La feta illa Ali, la sejfe illa Zulfikar. Neima viteza nad Alija, neima mača boljeg od Zulfikara, a istodobno velikog islamskog pravnika, teologa, čistoslova i državnika, koji je u svemu vođen samo čvrstim Imamom, Kur’anskim hidajetom, te životom i uputama Božijeg poslanika. (…)

U subotu poslije sabah namaza uzeli smo dvoje dvokolice i s delilom Šejh Ibrahim Zahidom otišli i posjetili grob Alejhisselamova amidže Hazreti Hamze, r. a., i Uhudskih drugih šehida velikih ashaba: Abdulah ibni Džahša, Mus-ab ibni Umejra, Šemas ibni Usmana i drugih, koji su pali kao “šehidi“ u drugom velikom i znamenitom boju s mušrikjima zvanom “Vak‑atul‑Uhud” 7. šabana 3. godine po Hidžretu. To mjesto leži u ravnici Medine na podnožju u nebo stršećih surih klisura crne Uhud planine. Od Medine je udaljeno skoro jedan sahat. Čim smo tamo došli, pošli smo grobu Hazreti Hamze, r. a. Grob je pod otvorenim nebom, ravan, zadignut od zemlje za kojih 25 cm: s dva jednostavna klesana nišančića od običnog crnog, valjda, uhudskog kamena, visoka oko 30 cm. Ima nešto na njima i pisano, ali su to Vehabije zemljom zamazali. U blizini je vojnik koji pazi na red i sprečava eventualne postupke koje su Vehabije zabranile.

Prema uputama našeg hanefijskog mezheba, stali smo malo otkučeno od mezara i po provođenju delila donijeli selam sličan onim selamima koji se donose halifama Ebu Bekjri Siddiku i Omerul-faruku, r. a., s tom razlikom što se ovdje ističe i naglašava, da je on (Hazreti Hamza, r. a.) Resulullahov amidža, sejjidu-šuheda’ (prvak šehida), koji nije ni života žalio za islam, i njegov polet i sjaj itd. Iza tog smo posebni selam donijeli Abdullah ibni Džahšu, Mus‑ab ibni Umejru, Šemmas ibni Usmanu i drugim šehidima, ističući njihove zasluge, vrline i vjernost islamu i Alejhisselamu. Ova posjeta i selami su bili veoma dirljivi, osobito za onog ko se je u svojim mislima prenio u veliku i znamenitu prošlost tog velikog događaja. Na sto do sto pedeset koraka od glave Hazreti Hamzine, r. a., nalazi se Džebelu-rrumat – brežuljak strijelaca, jedna nad ravnicom dominirajuća strateška pozicija (hakjim tepe), na koju je Alejhisselam bio odredio 50 strijelaca s nalogom, da s tog mjesta ne miču pa kako god se bojna situacija u polju i okolici razvijala. Ratna sreća se je bila okrenula u korist muslimana i mušrici su okrenuli u bijeg. Kad su to ti strijelci vidjeli, držali su da je boj svršen s punom njihovom pobjedom, te, ne slušajući svoga komandanta, napustili poziciju i poletjeli za ostavljenim plijenom. To je opazio Halid ibni Velid (koji je kasnije primio Islam) i preko te pozicije udario iza leđa na muslimane i strahovito ih porazio. Tom je prilikom i sam Alejhisselam ranjen i strelicom mu jedan zub izbijen. Nu i taj poraz donio je velike moralne uspjehe islamu i Alejhisselamu žestinom boja i islamskog otpora, pa su tako arapska plemena počela više u islam prilaziti.

Kad čovjek ima sve ovo u glavi, gleda na licu mjesta Uhud Džebeli-rummat, to polje i ravnicu, uz to gleda groblje šehida palih u tom boju i grob velikog Hazreti Hamze, r. a., koji je sasječen u komade, te se sjeti toga velikog moralnog uspjeha, obuzme ga jak zanos i osjećaj. Veličina tih ljudi kulminira u njegovoj duši i osjeća se veoma zadovoljnim što im nakon 13 i po vjekova stoji više groba i naročitim selamom pozdravlja njihov veliki islamski duh kao da u njih gleda.

I. Hakki (1932)

PROČITAJTE I...

Tokom svoje vladavine Tvrtko I u velikoj je mjeri proširio teritorij bosanske države, tako da je Bosna obuhvatila i mnoge krajeve koji pripadaju današnjoj Republici Hrvatskoj. U tom periodu ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najmoćnijim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne

Kao neko ko se bavi ovom strukom više od 20 godina, mogu reći sljedeće: Pitanje je da li je danas vrijeme za “mali Šengen” u okolnostima kada se ni CEFTA ne poštuje, osuđeni ratni zločinci kao Novak Đukić ni nakon pravosnažnih presuda ne isporučuju, a neke zemlje nisu ni priznale jedna drugu. Uzajamno povjerenje preduvjet je bez kojeg bilo koja unija ne može opstati. I braća kad naslijede zemlju, prvo što urade jeste da ograde svoj dio. Iako se vole i paze. Ne vidim mnogo razlike kada se radi o susjednim državama. I kako ćeš to onda otvoriti granicu s nekim ako ne priznaješ da je onaj drugi dio njegov posjed

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!