fbpx

Bošnjaci i kultura

U nesretno vrijeme, u kojem su mnoge naučne i kulturne institucije u nadležnosti kantona a ne države, zadaća svih bosanskih i bošnjačkih politika, i onih koje su u poziciji i onih koje nisu, mora biti pozicioniranje kulture izvan politike, ako ne i iznad, kako bi bilo sačuvano i odnjegovano ono što vrijedi čuvati i njegovati

Piše: Elvir RESIĆ

Zrelost svakog društva, a tako i naroda, najbolje se mjeri njegovim odnosom prema vlastitoj kulturi, a uspješnost i perspektivnost državne, odnosno nacionalne politike, koliko god to zvučalo pretenciozno, vrednuju se upravo na osnovu toga kako su i u kojoj mjeri uspjeli izgraditi institucije kulture i koliko su pomogle da one pronađu svoje mjesto u društvu i na svjetskoj kulturnoj sceni.

Teško bi se mogla naći precizna i jednostavna definicija za tako značajnu i toliko slojevitu dimenziju društvenog života kao što je kultura, jer ona sama po sebi obuhvata cjelokupnost nacionalnih duhovnih i materijalnih vrijednosti jednog posebnog naroda, ili jednog podneblja, a u isto vrijeme u sebi sadrži i kulturološke korelacije između različitih zajednica te njihovu međusobnu povezanost i uvjetovanost.

Zapravo, jedino se u kulturi, kako kroz historijsko naslijeđe, tako i kroz savremene kulturne tokove, može definirati jedan identitet, njegove osobenosti i vrednote. Ako tako stvari posmatramo, a ne vidim kako bismo drugačije mogli, onda postajemo svjesni da se između naroda i njegove kulture može upisati znak jednakosti. Poznata je i mnogo puta prepričana anegdota s početka četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada britanski premijer Winston Churchill, na prijedlog jednog ministra da se novac koji je nedostajao za odbranu od nacističkih napada “namakne” iz fondova namijenjenih kulturi, izgovara čuvenu misao (parafrazirano) – Ako osiromašimo kulturu, šta ćemo onda (uopće) braniti?

A kultura nisu samo pozorišne predstave i izložbe slika, ona je i jezik, tradicija, religija, običaji, graditeljstvo, književnost, muzika, ili, jednostavnije kazano, cjelokupno duhovno i materijalno naslijeđe svake društvene zajednice.

Nekada se olahko prihvatalo mišljenje da su neki narodi kulturniji od drugih, odnosno da im je kultura bogatija ili vrednija nego što su druge, ali su savremena arheološka, etnološka pa i lingvistička istraživanja u velikoj mjeri uz ovakvu tezu stavile znak pitanja. Danas bi se prije moglo kazati da se nacionalne kulturne vrednote ne mjere po tome koliko su originalne, autentične i raznolike, nego po tome koliko su institucionalno organizirane i utemeljene.

Kada je riječ o bošnjačkom kulturnom naslijeđu i o bosanskohercegovačkim kulturnim vrijednostima uopće, mogu se pričati dvije dugačke, istinite, a međusobno oprečne priče. Jedna govori o izuzetnom nacionalnom bogatstvu, dugoj, snažnoj i prepoznatljivoj tradiciji, izrazitim vrijednostima koje su nastajale kao rezultat burne prošlosti, susreta Istoka i Zapada, o narodnom duhovnom blagu, autentičnoj umjetnosti, posebnoj i jedinstvenoj. Ta priča obuhvata nekoliko hiljada godina kulturne prošlosti Bosne i Bošnjaka, od neolitske kulture, preko predslavenske civilizacije, srednjovjekovnih kamenih spomenika i pisama na pergameni, pismenosti na nekoliko jezika i pisama u osmanskom dobu, remek-djela istočnjačke i zapadnjačke arhitekture iz 16. i 17, odnosno s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pa sve do najsuptilnijih muzičkih, književnih, dramskih i filmskih ostvarenja modernijeg vremena. Njeni su akteri i Baton Dezidijatski i Hadži Lojo, i ban Kulin i Uskufija, i Safvet-beg Bašagić i Nedžad Ibrišimović, i neimar Hajrudin i Josip Vancaš, i Mersad Berber i Ibrahim Ljubović, i Ademir Kenović i Abdulah Sidran, i svi oni čije je stvaralaštvo nadahnuto Bosnom.

A drugu priču mogli bismo početi rečenicom nedavno preminulog bošnjačkog historičara Ibrahima Pašića, da su “Bošnjaci jedan od najstarijih evropskih naroda koji o svojoj historiji (o sebi) najmanje zna”. Zbog teškog položaja u kojem su se nalazili u posljednjih više od stotinu godina, Bošnjaci nisu uspjeli izgraditi odgovarajući institucionalan odnos prema vlastitim vrijednostima. U 20. stoljeću, eri u kojoj je većina naroda i društvenih zajednica utemeljila i razvila nacionalne kulturne institucije, identitet Bosne i Bošnjaka bio je prigušen (da ne upotrijebimo teže i grublje riječi koje bi možda i preciznije opisale tadašnji odnos Beograda i Zagreba prema Bosni i njenom narodu) u dvjema Jugoslavijama. Dok su se Matica hrvatska, Matica srpska, SANU, HAZU i druge institucije kulture susjednih naroda razvijale i jačale, Bošnjaci su, iako su prirodno trebali biti u centru zbivanja, u svakom pogledu, pa tako i kulturološkom, ostajali na periferiji.

A danas, kad osjećaju da je došlo vrijeme da na regionalnoj i svjetskoj kulturnoj pozornici konačno dobiju mjesto koje im stoljećima pripada, kada su u znatnoj mjeri oživjeli kolektivnu svijest o vlastitoj kulturološkoj posebnosti, Bosna i Bošnjaci nisu u mogućnosti sistemski utemeljiti vlastite kulturne institucije. U zemlji u kojoj žive s druga dva naroda, koji svoje matice nalaze i prepoznaju izvan granica Bosne i Hercegovine, do danas nisu uspjeli uspostaviti institucije kulture na državnoj razini, i teško da će u doglednoj budućnosti u tome uspjeti. Primjer koji, nažalost, hrani pesimizam gorko je iskustvo od prije nekoliko godina, kada su, zbog svjesne i planirane opstrukcije srpske politike oličene u tadašnjem ministru civilnih poslova Sredoju Noviću, državne institucije kulture, od Zemaljskog muzeja do Nacionalne biblioteke, bile pred fizičkim nestankom. Stvar je privremeno spašena djelovanjem ministra Adila Osmanovića, te nekih institucija Federacije BiH, kantona i općina, ali pravo i dugoročno rješenje još nije pronađeno.

U nesretno vrijeme, u kojem su mnoge naučne i kulturne institucije u nadležnosti kantona a ne države, valja tražiti alternativne modele institucionalizacije bošnjačke kulture i nacionalnih vrijednosti. Rješenje bi se moglo tražiti u sistemskom povezivanju lokalnih resursa i kapaciteta i istovremeno u jačanju nedržavnih, a vrlo značajnih institucija nacionalne kulture poput “Preporoda”, koji ima tradiciju dužu od jednog stoljeća. Jedino se tako mogu, barem dijelom, nadoknaditi izgubljene decenije koje su susjedni narodi iskoristili za vlastitu afirmaciju. A zadaća svih bosanskih i bošnjačkih politika, i onih koje su u poziciji i onih koje nisu, mora biti pozicioniranje kulture izvan politike, ako ne i iznad, kako bi bilo sačuvano i odnjegovano ono što vrijedi čuvati i njegovati.

PROČITAJTE I...

Povodom 30. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije JU Muzej „Alija Izetbegović“ ekskluzivno predstavlja online izložbu na 33 vizuala o osnivanju „stranke građana i naroda muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ s demokratijom kao jednom od najvažnijih odrednica. Dvadeset i šestog maja 1990. godine u svečanoj sali hotela "Holiday Inn" održana je Osnivačka skupština SDA, prve demokratske stranke građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Inicijativni odbor za osnivanje SDA je činilo 40 intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a za prvog predsjednika stranke je izabran Alija Izetbegović.

Željko Mejakić, koji je kao rukovodilac obezbjeđenja koncentracijskog logora Omarska osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. januara 2019. godine, nakon što je rješenje o uvjetnom otpustu donijelo Ministarstvo pravde BiH. Radi se o “prvom čovjeku” najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji. Čovjeku koji je učestvovao u zločinima, a nije sankcionirao druge zločince iz ovog logora. Povodom Mejakićevog otpusta, Stav objavljuje skraćenu verziju naučnog rada historičara Jasmina Medića o postojanju ovog logora i zločinima u njemu. Naslov rada inspiriran je riječima Mehmeda Alića, svjedoka Tribunala u Hagu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!