Bošnjaci i kultura

U nesretno vrijeme, u kojem su mnoge naučne i kulturne institucije u nadležnosti kantona a ne države, zadaća svih bosanskih i bošnjačkih politika, i onih koje su u poziciji i onih koje nisu, mora biti pozicioniranje kulture izvan politike, ako ne i iznad, kako bi bilo sačuvano i odnjegovano ono što vrijedi čuvati i njegovati

Piše: Elvir RESIĆ

Zrelost svakog društva, a tako i naroda, najbolje se mjeri njegovim odnosom prema vlastitoj kulturi, a uspješnost i perspektivnost državne, odnosno nacionalne politike, koliko god to zvučalo pretenciozno, vrednuju se upravo na osnovu toga kako su i u kojoj mjeri uspjeli izgraditi institucije kulture i koliko su pomogle da one pronađu svoje mjesto u društvu i na svjetskoj kulturnoj sceni.

Teško bi se mogla naći precizna i jednostavna definicija za tako značajnu i toliko slojevitu dimenziju društvenog života kao što je kultura, jer ona sama po sebi obuhvata cjelokupnost nacionalnih duhovnih i materijalnih vrijednosti jednog posebnog naroda, ili jednog podneblja, a u isto vrijeme u sebi sadrži i kulturološke korelacije između različitih zajednica te njihovu međusobnu povezanost i uvjetovanost.

Zapravo, jedino se u kulturi, kako kroz historijsko naslijeđe, tako i kroz savremene kulturne tokove, može definirati jedan identitet, njegove osobenosti i vrednote. Ako tako stvari posmatramo, a ne vidim kako bismo drugačije mogli, onda postajemo svjesni da se između naroda i njegove kulture može upisati znak jednakosti. Poznata je i mnogo puta prepričana anegdota s početka četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada britanski premijer Winston Churchill, na prijedlog jednog ministra da se novac koji je nedostajao za odbranu od nacističkih napada “namakne” iz fondova namijenjenih kulturi, izgovara čuvenu misao (parafrazirano) – Ako osiromašimo kulturu, šta ćemo onda (uopće) braniti?

A kultura nisu samo pozorišne predstave i izložbe slika, ona je i jezik, tradicija, religija, običaji, graditeljstvo, književnost, muzika, ili, jednostavnije kazano, cjelokupno duhovno i materijalno naslijeđe svake društvene zajednice.

Nekada se olahko prihvatalo mišljenje da su neki narodi kulturniji od drugih, odnosno da im je kultura bogatija ili vrednija nego što su druge, ali su savremena arheološka, etnološka pa i lingvistička istraživanja u velikoj mjeri uz ovakvu tezu stavile znak pitanja. Danas bi se prije moglo kazati da se nacionalne kulturne vrednote ne mjere po tome koliko su originalne, autentične i raznolike, nego po tome koliko su institucionalno organizirane i utemeljene.

Kada je riječ o bošnjačkom kulturnom naslijeđu i o bosanskohercegovačkim kulturnim vrijednostima uopće, mogu se pričati dvije dugačke, istinite, a međusobno oprečne priče. Jedna govori o izuzetnom nacionalnom bogatstvu, dugoj, snažnoj i prepoznatljivoj tradiciji, izrazitim vrijednostima koje su nastajale kao rezultat burne prošlosti, susreta Istoka i Zapada, o narodnom duhovnom blagu, autentičnoj umjetnosti, posebnoj i jedinstvenoj. Ta priča obuhvata nekoliko hiljada godina kulturne prošlosti Bosne i Bošnjaka, od neolitske kulture, preko predslavenske civilizacije, srednjovjekovnih kamenih spomenika i pisama na pergameni, pismenosti na nekoliko jezika i pisama u osmanskom dobu, remek-djela istočnjačke i zapadnjačke arhitekture iz 16. i 17, odnosno s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pa sve do najsuptilnijih muzičkih, književnih, dramskih i filmskih ostvarenja modernijeg vremena. Njeni su akteri i Baton Dezidijatski i Hadži Lojo, i ban Kulin i Uskufija, i Safvet-beg Bašagić i Nedžad Ibrišimović, i neimar Hajrudin i Josip Vancaš, i Mersad Berber i Ibrahim Ljubović, i Ademir Kenović i Abdulah Sidran, i svi oni čije je stvaralaštvo nadahnuto Bosnom.

A drugu priču mogli bismo početi rečenicom nedavno preminulog bošnjačkog historičara Ibrahima Pašića, da su “Bošnjaci jedan od najstarijih evropskih naroda koji o svojoj historiji (o sebi) najmanje zna”. Zbog teškog položaja u kojem su se nalazili u posljednjih više od stotinu godina, Bošnjaci nisu uspjeli izgraditi odgovarajući institucionalan odnos prema vlastitim vrijednostima. U 20. stoljeću, eri u kojoj je većina naroda i društvenih zajednica utemeljila i razvila nacionalne kulturne institucije, identitet Bosne i Bošnjaka bio je prigušen (da ne upotrijebimo teže i grublje riječi koje bi možda i preciznije opisale tadašnji odnos Beograda i Zagreba prema Bosni i njenom narodu) u dvjema Jugoslavijama. Dok su se Matica hrvatska, Matica srpska, SANU, HAZU i druge institucije kulture susjednih naroda razvijale i jačale, Bošnjaci su, iako su prirodno trebali biti u centru zbivanja, u svakom pogledu, pa tako i kulturološkom, ostajali na periferiji.

A danas, kad osjećaju da je došlo vrijeme da na regionalnoj i svjetskoj kulturnoj pozornici konačno dobiju mjesto koje im stoljećima pripada, kada su u znatnoj mjeri oživjeli kolektivnu svijest o vlastitoj kulturološkoj posebnosti, Bosna i Bošnjaci nisu u mogućnosti sistemski utemeljiti vlastite kulturne institucije. U zemlji u kojoj žive s druga dva naroda, koji svoje matice nalaze i prepoznaju izvan granica Bosne i Hercegovine, do danas nisu uspjeli uspostaviti institucije kulture na državnoj razini, i teško da će u doglednoj budućnosti u tome uspjeti. Primjer koji, nažalost, hrani pesimizam gorko je iskustvo od prije nekoliko godina, kada su, zbog svjesne i planirane opstrukcije srpske politike oličene u tadašnjem ministru civilnih poslova Sredoju Noviću, državne institucije kulture, od Zemaljskog muzeja do Nacionalne biblioteke, bile pred fizičkim nestankom. Stvar je privremeno spašena djelovanjem ministra Adila Osmanovića, te nekih institucija Federacije BiH, kantona i općina, ali pravo i dugoročno rješenje još nije pronađeno.

U nesretno vrijeme, u kojem su mnoge naučne i kulturne institucije u nadležnosti kantona a ne države, valja tražiti alternativne modele institucionalizacije bošnjačke kulture i nacionalnih vrijednosti. Rješenje bi se moglo tražiti u sistemskom povezivanju lokalnih resursa i kapaciteta i istovremeno u jačanju nedržavnih, a vrlo značajnih institucija nacionalne kulture poput “Preporoda”, koji ima tradiciju dužu od jednog stoljeća. Jedino se tako mogu, barem dijelom, nadoknaditi izgubljene decenije koje su susjedni narodi iskoristili za vlastitu afirmaciju. A zadaća svih bosanskih i bošnjačkih politika, i onih koje su u poziciji i onih koje nisu, mora biti pozicioniranje kulture izvan politike, ako ne i iznad, kako bi bilo sačuvano i odnjegovano ono što vrijedi čuvati i njegovati.

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!