Bošnjaci i islamska kultura (3): Ilhamija Žepčak, pjesnik, pobožnjak i prosvjetitelj

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Piše: Hamza RIDŽAL

Kulturna povijest Bosne i Hercegovine snažno je obilježena osobama koje su stradale ili kažnjene nepravedno od tiranske vlasti. Mnogo je onih koji su svojim životima i djelima obilježili povijest Bosne i Hercegovine. Oni su se ugradili u kulturnu memoriju i svijest našeg naroda. Dizdarević piše da je možda i najistaknutija osoba u tom smislu bio Ilhamija Žepčak, kojem u svojoj knjizi posvećuje čak tri poglavlja. On je, kako kaže autor, postao mnogo više od historijske ličnosti. Njegov lik isprepleten je historijskim činjenicama, legendama, mitovima i narodnim predajama. Upravo je to razlog zašto ga trebamo čitati i zašto trebamo očistiti njegov lik od nakupina legendi, mitova i predaja.

Abdulvehab Ilhamija Žepčak bio je svestrana i veoma angažirana osoba. Bio je muderis, muallim, pisac, pjesnik, šejh, derviš, aktivist, kritičar društva, prosvjetitelj, narodni učitelj… Ostvario se na mnogim poljima i postigao zapažene rezultate u različitim dimenzijama društvenog, umjetničkog, nastavničkog, duhovnog i kulturnog rada. O njemu je moguće govoriti u različitim kontekstima, ali najviše se ostvario kao pjesnik, narodni prosvjetitelj i kritičar društva.

On se ne zatvara i ne zanemaruje promjene i dešavanja koja potresaju svijet oko njega, a i šire. On progovara i iz njega kulja bunt. On svoju vjeru i duhovnost razumijeva kao obavezu i dužnost prema društvu te stoga nastoji biti društveno i umjetnički koristan. Iako je bio posvećen Bogu i duhovnom putu, to ga nije sprečavalo da bude u stalnom kontaktu s narodom, da osjeća njihove probleme i da ih pokuša riješiti. Iz njegovih društveno-angažiranih pjesama jasno je da uočava uzroke problema u neprosvijećenosti, neemancipiranosti, zatucanosti, zatvorenosti i neobaviještenosti o vanjskom svijetu.

“Sejjid Abdulvehhab ibn Abdullvehhab Žepčevi Ilhami-baba, poznatiji kao Ilhamija, spada u red najmarkantnijih i najpoznatijih ličnosti Bosne i Hercegovine s kraja XVIII i početka XIX stoljeća. On je, također, jedan od najplodnijih alhamijado pjesnika i najhrabrijih bošnjačkih intelektualaca tokom cijelog razdoblja osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini”, piše Dizdarević, ističući da su mnogi pisali o Ilhamiji, ali da je njegov lik i danas obavijen maglom legendi i predanja, pa je nekada teško razlučiti historijske fakte od usmenog naslijeđa.

Kada je u pitanju njegov vjerski svjetonazor, Dizdarević ističe, na osnovu Ilhamijinih djela, da su kod njega vjera i tarikat sinonimi i da ih on nikada ne odvaja. Njegov tarikat i vjera praktični su i povezani s narodom. Po njegovom mišljenju, sufizam se ogleda u ibadetu, zuhdu, zikru, stjecanju znanja i činjenju dobrih djela. Ilhamija je, kako kaže, pozivao na djelovanje u društvu, na prosvjetiteljstvo, rad, stjecanje znanja, pročišćavanje srca i morala. “Stoga je većina njegovih pjesama na bosanskom jeziku, a i onih na turskom i arapskom, svojevrsni manifest morala i poziv za preispitivanjem i prevaspitavanjem vlastitog morala.

No, po njemu, istinski put morala jeste tarikat i slijeđenje tog puta osigurava uspjeh na ovom i ‘vuslet’ ili stizanje do Allaha na onom svijetu. Ilhamija nije formalista koji je okovan i zarobljen mnogobrojnim obredima, ceremonijama, svetošću sufijske odore i formom. On uvijek poziva na aktivnost, dokazivanje i djelovanje. Kao što bez morala i ‘mehka srca’ nema tarikata, tako ni bez istinske i iskrene molitve i dozivanja Boga nema tarikata: Dubokim uzdahom Bogu se obrati / U hrku i ćulah nikad se ne uzdaj!

Dizdarević ukazuje na Ilhamijinu duboku upućenost u temeljne teme i motive sufijske književnosti, kao i na njegovo izvrsno poznavanje sufizma kao takvog. Ilhamija je, piše autor, svoj stav o tarikatu i sufizmu najbolje sažeo u jednoj od pjesama na turskom jeziku u kojoj otvoreno kaže da dervišluk predstavljaju ispravnost, stjecanje znanja, asketizam, minimalna ishrana, jutarnji ibadet, činjenje dobra i izučavanje sufizma. Mnoge je pjesme posvetio zikrullahu, pjevajući o vrijednostima spominjanja Boga kao sigurnom putu kojim valja hoditi. Za Ilhamiju su zikrullah i ljubav skoro sinonimi, a u mnogim pjesmama ukazuje na čvrstu, uzročno-posljedičnu vezu među njima.

Jedna od najkarakterističnijih odlika Ilhamijina svjetonazora, primjećuje autor, jesu moral i etičnost. Moral je neodvojivi dio njegove ličnosti i njegovog pogleda na svijet i vjeru. On, kao visoko senzibilna ličnost, uočava sve moralne i socijalne devijacije u društvu i, svjestan njihova pogubna karaktera za opstanak i prosperitet zajednice, budi i podsjeća kolektivnu svijest naroda. On je probuđena savjest koja vapi za pročišćavanjem zajednice i pojedinaca i, s obzirom na to da je svjestan svoje uloge i položaja u društvu, stavlja se na čelo i onako kako najbolje zna služi ljudima koji ga slijede.

“Uistinu je Ilhamija moralna savjest svoga vremena, a to je pokazao mnogobrojnim stihovima, tako da gotovo nema stranice njegova Divana a da se na njenim rubovima ne prolama njegov moralizatorski i stoički vapaj. On nije poput mnogih sufija i sljedbenika tarikata zapao u mrežu filozofiranja, spekulisanja i cjepidlačenja, niti je poput drugih likovao u svojoj sujeti, igrao se kelamskim, fikhskim i hadiskim temama. On je živio moral i umro je kao moralni gigant. Stoga, nije daleko od istine ako kažemo da je Ilhamija bio jedna od najznačajnijih moralnih vertikala našeg povijesno-civilizacijskog etosa”, zaključuje Dizdarević.

Autor, pored tarikata i morala, ističe Ilhamijino prosvjetiteljsko djelovanje kao jednu od najkarakterističnijih crta ovog duhovnog kolosa. Ova crta njegove ličnosti najviše dolazi do izražaja u pjesmama na bosanskom jeziku. S obzirom na to da se obraća običnim i neukim ljudima, konstantno ih poziva da uče, čitaju i obrazuju se. “Na ovu temu najdojmljivijom se čini pjesma Hajde, sinak, te uči, koja uistinu predstavlja prosvjetiteljski manifest jednog muslimanskog intelektualca na narodnom jeziku. Svaki stih ove pjesme poziva i ukazuje na vrijednost znanja i znanosti. Koliko je Ilhamiji bitno da se širi znanje, da ljudi uče i čitaju, govori najbolje stih: Daim kašljem i kišem / Sakat rukom sve pišem / Zaif hasta jedva dišem / Molim vam se učite!”, navodi Dizdarević.

Ilhamijin poziv da se izučava znanje, da se čita i dolazi u školu predstavlja svojevrsni manifest prosvjetiteljstva. Malo je prosvjetitelja na ovaj način pozivalo narod na put znanja i prosvjećenosti. Kako piše Dizdarević, Ilhamija kratkim, jezgrovitim i sugestibilnim sentencama poziva Ne rastaj se od sufara, Hajde, sinak, te uči!, Uči, sinak, i piši!, Dobro ti ders nadgledaj!, Ustrajte u sticanju znanja! itd. Ilhamija, kao i ostali islamski učenjaci, znanost ne odvaja od vjere, ona je samo jedan od puteva približavanja Bogu ili bolje spoznaje. Tako svaki stih koji govori o nauci i stjecanju znanja implicite ili eksplicite poziva na pobožnost, čvršće pridržavanje ibadeta i jači moral, piše Dizdarević.

 

Prethodni članak

NIKLA HIŽA DOBROG ZBORA

Sljedeći članak

TVSA U KANDŽAMA AIDA

PROČITAJTE I...

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje, i ono što uradimo, pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Azir Osmanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari

Zanimljivo je da ga je, kako kaže, rahmetli Safet Isović nagovorio da počne svirati i pjevati uz gusle. On ga je poslušao i osamdesetih je godina bio jedan od najboljih guslara u Bosni i Hercegovini. Čak je s Mujom Novalićem bio jedini Bošnjak na guslarskom festivalu u Tršiću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!