Bošnjaci i islamska kultura (3): Ilhamija Žepčak, pjesnik, pobožnjak i prosvjetitelj

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Piše: Hamza RIDŽAL

Kulturna povijest Bosne i Hercegovine snažno je obilježena osobama koje su stradale ili kažnjene nepravedno od tiranske vlasti. Mnogo je onih koji su svojim životima i djelima obilježili povijest Bosne i Hercegovine. Oni su se ugradili u kulturnu memoriju i svijest našeg naroda. Dizdarević piše da je možda i najistaknutija osoba u tom smislu bio Ilhamija Žepčak, kojem u svojoj knjizi posvećuje čak tri poglavlja. On je, kako kaže autor, postao mnogo više od historijske ličnosti. Njegov lik isprepleten je historijskim činjenicama, legendama, mitovima i narodnim predajama. Upravo je to razlog zašto ga trebamo čitati i zašto trebamo očistiti njegov lik od nakupina legendi, mitova i predaja.

Abdulvehab Ilhamija Žepčak bio je svestrana i veoma angažirana osoba. Bio je muderis, muallim, pisac, pjesnik, šejh, derviš, aktivist, kritičar društva, prosvjetitelj, narodni učitelj… Ostvario se na mnogim poljima i postigao zapažene rezultate u različitim dimenzijama društvenog, umjetničkog, nastavničkog, duhovnog i kulturnog rada. O njemu je moguće govoriti u različitim kontekstima, ali najviše se ostvario kao pjesnik, narodni prosvjetitelj i kritičar društva.

On se ne zatvara i ne zanemaruje promjene i dešavanja koja potresaju svijet oko njega, a i šire. On progovara i iz njega kulja bunt. On svoju vjeru i duhovnost razumijeva kao obavezu i dužnost prema društvu te stoga nastoji biti društveno i umjetnički koristan. Iako je bio posvećen Bogu i duhovnom putu, to ga nije sprečavalo da bude u stalnom kontaktu s narodom, da osjeća njihove probleme i da ih pokuša riješiti. Iz njegovih društveno-angažiranih pjesama jasno je da uočava uzroke problema u neprosvijećenosti, neemancipiranosti, zatucanosti, zatvorenosti i neobaviještenosti o vanjskom svijetu.

“Sejjid Abdulvehhab ibn Abdullvehhab Žepčevi Ilhami-baba, poznatiji kao Ilhamija, spada u red najmarkantnijih i najpoznatijih ličnosti Bosne i Hercegovine s kraja XVIII i početka XIX stoljeća. On je, također, jedan od najplodnijih alhamijado pjesnika i najhrabrijih bošnjačkih intelektualaca tokom cijelog razdoblja osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini”, piše Dizdarević, ističući da su mnogi pisali o Ilhamiji, ali da je njegov lik i danas obavijen maglom legendi i predanja, pa je nekada teško razlučiti historijske fakte od usmenog naslijeđa.

Kada je u pitanju njegov vjerski svjetonazor, Dizdarević ističe, na osnovu Ilhamijinih djela, da su kod njega vjera i tarikat sinonimi i da ih on nikada ne odvaja. Njegov tarikat i vjera praktični su i povezani s narodom. Po njegovom mišljenju, sufizam se ogleda u ibadetu, zuhdu, zikru, stjecanju znanja i činjenju dobrih djela. Ilhamija je, kako kaže, pozivao na djelovanje u društvu, na prosvjetiteljstvo, rad, stjecanje znanja, pročišćavanje srca i morala. “Stoga je većina njegovih pjesama na bosanskom jeziku, a i onih na turskom i arapskom, svojevrsni manifest morala i poziv za preispitivanjem i prevaspitavanjem vlastitog morala.

No, po njemu, istinski put morala jeste tarikat i slijeđenje tog puta osigurava uspjeh na ovom i ‘vuslet’ ili stizanje do Allaha na onom svijetu. Ilhamija nije formalista koji je okovan i zarobljen mnogobrojnim obredima, ceremonijama, svetošću sufijske odore i formom. On uvijek poziva na aktivnost, dokazivanje i djelovanje. Kao što bez morala i ‘mehka srca’ nema tarikata, tako ni bez istinske i iskrene molitve i dozivanja Boga nema tarikata: Dubokim uzdahom Bogu se obrati / U hrku i ćulah nikad se ne uzdaj!

Dizdarević ukazuje na Ilhamijinu duboku upućenost u temeljne teme i motive sufijske književnosti, kao i na njegovo izvrsno poznavanje sufizma kao takvog. Ilhamija je, piše autor, svoj stav o tarikatu i sufizmu najbolje sažeo u jednoj od pjesama na turskom jeziku u kojoj otvoreno kaže da dervišluk predstavljaju ispravnost, stjecanje znanja, asketizam, minimalna ishrana, jutarnji ibadet, činjenje dobra i izučavanje sufizma. Mnoge je pjesme posvetio zikrullahu, pjevajući o vrijednostima spominjanja Boga kao sigurnom putu kojim valja hoditi. Za Ilhamiju su zikrullah i ljubav skoro sinonimi, a u mnogim pjesmama ukazuje na čvrstu, uzročno-posljedičnu vezu među njima.

Jedna od najkarakterističnijih odlika Ilhamijina svjetonazora, primjećuje autor, jesu moral i etičnost. Moral je neodvojivi dio njegove ličnosti i njegovog pogleda na svijet i vjeru. On, kao visoko senzibilna ličnost, uočava sve moralne i socijalne devijacije u društvu i, svjestan njihova pogubna karaktera za opstanak i prosperitet zajednice, budi i podsjeća kolektivnu svijest naroda. On je probuđena savjest koja vapi za pročišćavanjem zajednice i pojedinaca i, s obzirom na to da je svjestan svoje uloge i položaja u društvu, stavlja se na čelo i onako kako najbolje zna služi ljudima koji ga slijede.

“Uistinu je Ilhamija moralna savjest svoga vremena, a to je pokazao mnogobrojnim stihovima, tako da gotovo nema stranice njegova Divana a da se na njenim rubovima ne prolama njegov moralizatorski i stoički vapaj. On nije poput mnogih sufija i sljedbenika tarikata zapao u mrežu filozofiranja, spekulisanja i cjepidlačenja, niti je poput drugih likovao u svojoj sujeti, igrao se kelamskim, fikhskim i hadiskim temama. On je živio moral i umro je kao moralni gigant. Stoga, nije daleko od istine ako kažemo da je Ilhamija bio jedna od najznačajnijih moralnih vertikala našeg povijesno-civilizacijskog etosa”, zaključuje Dizdarević.

Autor, pored tarikata i morala, ističe Ilhamijino prosvjetiteljsko djelovanje kao jednu od najkarakterističnijih crta ovog duhovnog kolosa. Ova crta njegove ličnosti najviše dolazi do izražaja u pjesmama na bosanskom jeziku. S obzirom na to da se obraća običnim i neukim ljudima, konstantno ih poziva da uče, čitaju i obrazuju se. “Na ovu temu najdojmljivijom se čini pjesma Hajde, sinak, te uči, koja uistinu predstavlja prosvjetiteljski manifest jednog muslimanskog intelektualca na narodnom jeziku. Svaki stih ove pjesme poziva i ukazuje na vrijednost znanja i znanosti. Koliko je Ilhamiji bitno da se širi znanje, da ljudi uče i čitaju, govori najbolje stih: Daim kašljem i kišem / Sakat rukom sve pišem / Zaif hasta jedva dišem / Molim vam se učite!”, navodi Dizdarević.

Ilhamijin poziv da se izučava znanje, da se čita i dolazi u školu predstavlja svojevrsni manifest prosvjetiteljstva. Malo je prosvjetitelja na ovaj način pozivalo narod na put znanja i prosvjećenosti. Kako piše Dizdarević, Ilhamija kratkim, jezgrovitim i sugestibilnim sentencama poziva Ne rastaj se od sufara, Hajde, sinak, te uči!, Uči, sinak, i piši!, Dobro ti ders nadgledaj!, Ustrajte u sticanju znanja! itd. Ilhamija, kao i ostali islamski učenjaci, znanost ne odvaja od vjere, ona je samo jedan od puteva približavanja Bogu ili bolje spoznaje. Tako svaki stih koji govori o nauci i stjecanju znanja implicite ili eksplicite poziva na pobožnost, čvršće pridržavanje ibadeta i jači moral, piše Dizdarević.

 

Prethodni članak

NIKLA HIŽA DOBROG ZBORA

Sljedeći članak

TVSA U KANDŽAMA AIDA

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!