Bošnjaci i ideologija

Pitanje postojanja konkretnih ideologija na bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj političkoj sceni, njihove međusobne sukobljenosti, razlike između proklamiranih ideologija i onih u koje se stvarno vjeruje i uloge koju realpolitika ima u političkim odlukama – nedovoljno je istraženo. Ipak, političku scenu u Bošnjaka mogli bismo, u kontekstu postojanja političke ideologije, ugrubo podijeliti u dva tabora. Prvi tabor sačinjavaju one stranke i političke ličnosti koje svoj legitimitet crpe iz tekovina prošlog sistema, dok su u drugom stranke koje svoj legitimitet crpe iz perioda stjecanja nezavisnosti i odbrane od agresije

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Iako je ideologija tradicionalno definirana kao skup ideja ili uvjerenja (nastalih kao refleksije društvenih potreba ili aspiracija individue, grupe, klase ili kulture) koje formiraju osnove jednog političkog ili ekonomskog sistema, u praksi se pojam ideologije često pojednostavljuje. Ova simplifikacija kreće se od predstavljanja ideologije kao fanatičnog političkog uvjerenja imanentnog nazadnim politikama pa do njene vulgarizacije i tumačenja kao običnog paravana za partikularne materijalne interese. Upravo je zbog toga pitanje stvarnog postojanja političke ideologije – kao jedne od političkih silnica unutar političke kulture nekog društva, posebno postojanja više međusobno antagoniziranih ideologija – ključno za razumijevanje ne samo političkih kretanja unutar određenog društva ili države nego i za njihovu stabilnost. Također je izuzetno važno odrediti uloge i odnose između ideologije i realpolitike svakog od partikularnih političkih aktera koji djeluju na političkoj sceni jednog društva.

VAŽNOST IDEOLOGIJE

Historijski posmatrano, vladajuća klasa ne mora dijeliti potpuno istu ideologiju kao i oni nad kojima vlada, no stabilna vlast ne može postojati bez ideologije, bez određenog seta temeljnih vrijednosti i uvjerenja koje potvrđuju vladajućoj klasi da je njena vlast ne samo dobra za njene pripadnike nego i za društvo kojim vlada, te je stoga i legitimna. Stabilna su društva ona u kojima vladajuća klasa svoj legitimitet crpi iz snažnog i dobro artikuliranog ideološkog uvjerenja, dok nestabilna društva karakterizira vlast stalno smjenjujućih klika lišenih bilo kakvih ideoloških preferencija. Pritom ne treba miješati želju i namjeru da se vlada s iskrenim uvjerenjem da se ima pravo vladati.

Oblik društvenog uređenja – bilo da je riječ o diktaturi ili liberalnoj demokratiji – u ovom kontekstu ne igra tako važnu ulogu kako se čini na prvi pogled, jer iako pobjeda na demokratskim izborima, kao potvrda želje većine pripadnika jednog društva, sačinjava znatan dio legitimacije vlasti izbornih pobjednika, ona nije dovoljna ako ne postoji dublja ideološka podloga. Takva vlast, bez čvrstog uvjerenja da je njena vladavina legitimna, ma kakvu uvjerljivu pobjedu na izborima odnijela, svejedno će biti nestabilna i sklona lahkom obaranju, ako ne političkim otpadništvom vlastitih kadrova, nekim režiranim ili spontanim protestima, onda na prijevremenim ili prvim sljedećim izborima. Dodatna negativna posljedica izostanka ideologije unutar političke kulture jednog društva jeste i konstantna društvena polarizacija kojom dolazi do apolitizacije i pacifizacije tihe većine zgađene bezidejnim politikama i borbom za vlast vlasti radi, ali i sve veće radikalizacije političkih manjina na različitim ideološkim polovima.

Mnogo je historijskih primjera za svaki od ovakvih trendova, od odumiranja komunističkog legitimiteta vladanja u Sovjetskom savezu – kako je biološki odumirala generacija političara koja je predvodila uspješnu borbu protiv nacističke Njemačke, kojom je, samoj sebi, legitimizirala svoje pravo na vlast, preko primjera nekih država tzv. trećeg svijeta, u kojima je, uslijed izostanka bilo kakve ideologije, postojala permanentna nestabilnost, a jedan puč i prevrat uvijek prati drugi, pa do historije Treće Francuske Republike (1870–1940), koja je, zbog nekih unutrašnjih kontradiktornosti vlastite političke kulture i odumiranja ideologije u političkom mainstreamu, postala suštinski paralizirano društvo te stoga i lahka žrtva Hitlerovih hegemonističkih pretenzija.

LOKALNI KONTEKST

U slučaju ovdašnje bosanskohercegovačke, a naročito bošnjačke političke scene, pitanje postojanja konkretnih ideologija, njihove međusobne sukobljenosti, legitimacije koju iz njih crpe različiti politički akteri, razlike između proklamiranih ideologija i onih u koje se stvarno vjeruje i uloge koju ideologija ili realpolitika ima u političkim odlukama – nedovoljno je istraženo. Bošnjačkom političkom scenom odjekuju velike parole, koriste se krupni termini, no politička praksa često ne prati proklamiranu ideologiju, a nerijetko se čak i njeno postojanje, kao dijela političke kulture jedne stranke, negira. Zato je teško sa sigurnošću ustanoviti stvarna ideološka stajališta političkih aktera koji djeluju u dijelovima Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom.

Ipak, političku scenu u Bošnjaka mogli bismo, u kontekstu postojanja političke ideologije, ugrubo podijeliti u dva tabora. Prvi tabor sačinjavaju one stranke i političke ličnosti koje svoj legitimitet crpe iz tekovina prošlog sistema, dok su u drugom taboru stranke koje svoj legitimitet crpe iz perioda povratka nezavisnosti Bosne i Hercegovine i odbrane od agresije. Moglo bi se reći da postoji i treća ideološka struja, no onda je zajednička i jednom i drugom taboru, a riječ je o proklamiranoj odanosti idejama atlantizma, ulasku u NATO pakt i pristupanju Evropskoj uniji. Niti jedan niti drugi politički tabor nema ništa što bi se moglo nazvati koherentnim i artikuliranim političkim ideologijama na osnovu kojih se prave političke platforme i dugoročne vizije društva, no praksa pokazuje da se političke odluke često donose u skladu s određenim ideološkim stajalištima ili barem u skladu s tim kako se u pojedinim strankama tumači određena ideologija.

NEOKOMUNISTIČKA HIMERA

Interesantno je da je ideologija daleko pristupnija u političkom taboru koji svoj legitimitet crpi iz određenih vrijednosti prošlog sistema, iako je taj isti sistem i praktično i idejno sasvim propao. Politički potezi koji dolaze iz ovog tabora prilagođeni su današnjim uvjetima, pa čak i sasvim razvodnjeni, no zadržani su određeni sistem vrijednosti i svjetonazori koji i dalje oblikuju političko djelovanje. Što uslijed stvarnih uvjerenja, što zbog same praktične potrebe da legitimiziraju nastavak svog političkog djelovanja nakon višestrukog bankrota ideologije koju baštine, ove političke snage pokušavaju izvršiti svojevrsnu historijsku reviziju kako bi amnestirali vlastitu ideologiju. Upravo zato, insistira se na specifičnoj jugonostalgiji, pogotovo kod starijih glasača, evociraju se uspomene na proljeće mladosti, koja se zatim poredi sa sadašnjom staračkom zimom, revizionistički i sasvim fantastično veliča se nekadašnji životni standard i poredi s današnjim, koji je navodno gori. Medijska cenzura, depolitizacija masa i jednopartijski totalitarizam prošlog sistema predstavljaju se kao pozitivne tekovine bezbrižnog doba, sakrivaju se pravi uzroci, ali i odgovornost vlastite ideologije za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, no ponajviše od svega pokušava se proizvesti ideološki neprijatelj putem etiketiranja političkih neistomišljenika kao nacionalšovinista ili fašista, čime bi se isprovocirao ideološki sukob unutar bošnjačkog glasačkog tijela.

Upravo je takva provokacija ili, bolje rečeno, pokušaj oživljavanja ideološkog sukoba među Bošnjacima ono što je specifična karakteristika ideologije stranaka koje – samonazivali se oni socijaldemokratama, liberalima ili građanskim – ipak pripadaju taboru što se legitimira na tekovinama prošlog sistema. Njima je unutarbošnjački sukob potreban da bi sebi i drugima opravdali svoje političko djelovanje, ali i zato što je to jedini preostali dio njihove ideologije koji ima bilo kakvu praktičnu upotrebu. Jer, o čemu bi danas oni pričali u ovom postmodernom i postindustrijskom dobu: o klasnoj borbi, buržoaziji i proleterima, petogodišnjim planovima, uranilovkama, nesvrstanosti, samoupravljanju? Jedino što im je preostalo jeste da pronalaze fašiste i narodne neprijatelje među bošnjačkim političkim neistomišljenicima i da ih dehumaniziraju, ili kao fanatične religiozne primitivce kojima treba čvrstom rukom vladati progresivna i prosvijećena manjina ili neofeudalne krvopije koje, kao nekad, treba vješati uz puteve.

Ograničenost i fokusiranost ovog političkog tabora na bošnjačko glasačko tijelo rezultira još jednom ideološkom devijacijom, a to je pokušaj oživljavanja pojedinih političkih normi prošlog sistema samo ondje gdje su Bošnjaci većina. Tako imamo čudnu situaciju da se samoprozvani socijaldemokrati, liberali i građani, sve listom ideološki nasljednici onih koji su uveli etničku konstitutivnost i nacionalni ključ, danas istovremeno zalažu i za građansku državu (jedan čovjek – jedan glas), ali i za principe konstitutivnosti “ondje gdje je to moguće”. U praksi to znači: kada treba narušiti princip konstitutivnosti stavljanjem nebošnjaka na funkciju koju bi trebao obavljati pripadnik bošnjačkog naroda, onda se poziva na ideal građanske države. U obrnutom slučaju, kada pripadnik bošnjačkog naroda treba smijeniti nebošnjaka, to se pokušava onemogućiti pozivanjem na neprihvatljivo narušavanje principa konstitutivnosti. Bilo kakvo ukazivanje na takvo licemjerje izaziva pravu histeriju, pa se pokazana nedosljednost brani vrištanjem o multietničkom društvu i pokušajima da se “zviždačima” i kritičarima nalijepi etiketa bošnjačkih fašista i šovinista. Takav refleks posljedica je ideoloških restlova prošlog totalitarnog sistema u kojem su društveno važne i visoke funkcije, pogotovo u većinski bošnjačkim sredinama, bile rezervirane za nebošnjake, ali i posljedica sasvim opipljivog autošovinističkog kompleksa zbog kojeg se institucionalnom (samo)diskriminacijom Bošnjaka želi pokazati nekakva navodna širina i kozmopolitizam.

Za ovaj politički tabor neobično je važno, mogli bismo reći, od životne je važnosti da konstruira ideološkog neprijatelja, što grdnijeg, to bolje, koji će odgovarati njihovoj preživljenoj ideološkoj dogmi te da na tim osnovama legitimizira svoju političku borbu i eventualnu vlast, te rehabilitira svoju historijski bankrotiranu ideologiju. Redukcija praktičnog polja djelovanja na većinski bošnjačke prostore znači da ovaj tabor takvog neprijatelja traži isključivo među bošnjačkim političkim neistomišljenicima, dok istovremeno nema nikakvih problema sarađivati sa strankama koje imaju srpski ili hrvatski nacionalni predznak, čak i ako je riječ o istinskim neofašistima. Takva “politička specijalizacija” kao rezultat ima vizije poput “Republike Sarajevo” (kako je takav neokomunistički mirage nazvao ideolog Naše stranke Tarik Haverić), koja treba poslužiti kao Pijemont za stvaranje “fildžan-Jugoslavije” na dijelu Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Trenutna Vlada Kantona Sarajevo predstavlja operacionalizaciju takvih vizija. Činjenica da bi stvarno i potpuno zaživljavanje takve političke vizije značilo praktični nestanak Bošnjaka kao politički suverenog i konstitutivnog naroda samo je dodatni plus za ovaj politički tabor, kojem oduvijek smetaju bošnjačka politička emancipacija i kulturna renesansa.
DEIDEOLOGIZACIJA BOŠNJAČKE NACIONALNE POLITIKE

Politički je kuriozitet što je u političkom taboru koji sačinjavaju stranke koje svoj legitimitet crpe iz perioda stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine i njene odbrane od agresije ideologija poprilično odsutna. Upravo bi ovaj politički tabor trebao imati izgrađene čvrste ideološke temelje na principima antikomunizma te borbe za nacionalne interese Bošnjaka i za državni suverenitet Bosne i Hercegovine. Tim više što su borbu za državnu nezavisnost predvodili ljudi koji su bili žrtve komunističke totalitarne represije, te što je borba za odbranu od agresije podrazumijevala i borbu za bošnjačku emancipaciju i kulturološku renesansu i što je država Bosna i Hercegovina opstala isključivo zahvaljujući žrtvi antikomunističke i do tada marginalizirane bošnjačke većine. Ipak, čini se da je došlo do zanemarivanja ideologije, ali i ideološke propagande u ovom političkom taboru, pa se, kako je koja godina prolazila od agresije, legitimizacija političkog djelovanja i vlasti zasnivala na tome da se nekako podrazumijeva i zna koje su pozitivne izborene tekovine i ko je zaslužan za njih. Nažalost, realni svijet funkcionira drugačije.

Iako ovo na prvi pogled djeluje kao pitanje izostanka političke propagande, lošeg marketinga i manjka vlastitih medija, ipak je suština problema u bježanju od artikulacije konkretne ideologije. Proces pretvaranja pokreta u stranku, kao i sve oštrija politička profilizacija i polarizacija, neminovni su procesi jednog društva koje prelazi iz rata u mir. Nemoguće je decenijama opstajati na starim zaslugama, ma kako one bile velike, jer je neminovno da s vremenom dođe i do nakupljenih grešaka, smjene generacija, ali i promjene okolnosti i političkih trendova. Čak i velike ratne zasluge moraju imati svoj mirnodopski kontekst, viziju društva za kakvo se borilo, ideju društvenog uređenja, ali i zamišljeni položaj naroda koji se predstavlja. Ukratko, određeni skup ideja i uvjerenja ili ideologiju. Sve je bitnije stoga jer je očito da mir na ovim prostorima nije trajan te da je prije riječ o dugotrajnom primirju. Stoga je pitanje adekvatne reprezentacije nacionalnih interesa od još veće važnosti. To su okolnosti kada se s velikom izvjesnošću mogu očekivati subverzivni procesi i ataci na stabilnost društva, te stoga stranke koje pripadaju ovom političkom taboru moraju imati čvrstu ideologiju koja će legitimirati njihovu političku borbu, ali i njihovu vlast.

Zašto je i kako došlo do deidelogizacije bošnjačke politike i njenog svojevrsnog bježanja od nacionalnog, pitanje je s kompliciranim odgovorom. Kao i obično, ima tome više uzroka, manje i veće važnosti, objektivnih i subjektivnih, s unutrašnjim i vanjskim razlozima. Neki od njih jesu kadrovska potkapacitiranost kao rezultat komunističkog monopola na sve društvene profesije i funkcije, što se direktno odrazilo na kulturu, medije i obrazovanje; poslijeratni ulazak stranog faktora koji je novcem i utjecajem direktno oblikovao političke trendove; posljedična pojava političke konkurencije suprotnog tabora (onog koji crpi legitimitet iz vrijednosti prošlog komunističkog sistema), koji se poletio brže-bolje rehabilitirati, između ostalog, i napadom na tekovine odbrane od agresije; politički izbor da se jačaju državni, umjesto bošnjačkih kapaciteta; lutanje u vezi s pitanjima o naciji i narodu; strah od ostajanja samih sa sobom; nesnalaženje u razlučivanju partikularnih nacionalnih interesa od onih zajedničkih državnih i tako dalje.

Rezultat svega toga jeste gubitak ideološkog uvjerenja bošnjačke politike u ispravnost vlastite političke borbe pa se ona često sakriva iza priče o realpolitici i politici mogućeg. Čim je došlo do erozije ideoloških temelja, došlo je i do sumnje u sve i jednu tekovinu nastalu na odbrani od agresije. A čim se pojavila sumnja, otvorio se i put napadima na takve tekovine, ali i put nepotrebnim kompromisima. Pitanja su iz metafizičkih (treba li?, da li?) postala čisto praktična (kako?): kako obeshrabriti Bošnjake da se politički organiziraju na nacionalnim osnovama i vode nacionalnu politiku, kako uvjeriti Bošnjake da je insistiranje na kulturnoj, identitetskoj i jezičkoj posebnosti loše, štetno i nimalo progresivno, kako Bošnjacima objasniti da kulturna emancipacija Bošnjaka nije renesansa već autarkični barbarizam, koji je najbolji način da im se nametnu “evropske” vrijednosti itd. Politička delegitimizacija pratila je deideologizaciju, pa je politička situacija gotovo stalno na rubu nekog incidenta jer se neprestano, uprkos izbornim rezultatima, dovodi u pitanje ili regularnost izbora ili legitimitet bošnjačke politike da vlada. Čini se sve da se ti rezultati ponište na bilo kakav način, posebno neprincipijelnim koalicijama koje se otvoreno zalažu za marginalizaciju izbornih pobjednika i stranke kojoj je najveći broj Bošnjaka dao svoj glas. Čak se napada i na same temelje legitimiteta, pa se osporavaju bilo kakve zasluge za odbranu Bosne i Hercegovine ne samo stranke koja je bila vodeća u borbi za nezavisnost i koja je organizirala otpor agresoru, ne samo prvog predsjednika Predsjedništva RBiH rahmetli Alije Izetbegovića već i zasluge samih Bošnjaka kao naroda, pa se kao zaslužniji navode ili marginalni političari, ili Srbi i Hrvati, kojih je u Armiji RBiH bilo tek nekoliko procenata.

JAČANJE POZICIJA

Još jedna od posljedica jeste i nastanak novih političkih projekata koji računaju na bošnjačko glasačko tijelo, pozivaju se na tekovine odbrane od agresije i grade imidž nekoga ko će se brinuti za bošnjačke interese, a sve dok istovremeno učestvuju u političkoj i kulturološkoj marginalizaciji Bošnjaka. Takva subverzija tu ne prestaje, jer ovakvi politički projekti dodatno rade na međusobnoj antagonizaciji Bošnjaka, kako na političkim, tako i na ideološkim osnovama, predstavljajući sve neistomišljenike kao korumpirane i primitivne radikale. Sama činjenica da takvi otvoreno subverzivni i jasno štetočinski projekti postoje, djeluju i dobijaju glasove i od nacionalno osviještenih Bošnjaka pokazuje da ideološki vakuum ne može postojati, konkretne ideologije i političke ideje ili će biti ili će se prazan prostor popuniti nečim nedobrodošlim.

Zbog svega nabrojanog, imperativ je da se bošnjačka politika dodatno ideologizira. I opstanak Bosne i Hercegovine, ali i položaj Bošnjaka direktno su vezani za postojanje jake bošnjačke nacionalne stranke koja će prije svega brinuti u interesima Bošnjaka kao naroda i koja će imati jasno artikuliranu ideologiju temeljenu na idejama bošnjačkog političkog suvereniteta, identitetske i kulturne posebnosti Bošnjaka, kontinuiranog jačanja bošnjačkih pozicija i bošnjačke partikularnosti, pozitivnog antikomunizma i čvrstog opredjeljenja da se djeluje i radi u skladu s bošnjačkim interesima. Bošnjacima nove građanske stranke ne trebaju, takvih već imamo na bacanje, a niti jedna od njih ne brine se za bošnjačke interese, štaviše, uvijek na račun baš tih interesa prave kompromise. Bošnjacima treba jaka, u temeljnim stvarima beskompromisna, ideološki potkovana i kadrovski profilirana nacionalna stranka. To je jedan od uvjeta njihovog opstanka.

PROČITAJTE I...

Macron sugerira svojevrsnu podjelu na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake

Ruski novinar Denís Korotkov, koji je godinama istraživao grupu Wagner, objašnjava da ih se mobilizira kada zatrebaju. Odlaze na poligon za treniranje u Molkinu, na jugu Rusije, zatim u Siriju i odatle do mjesta gdje će djelovati. “Od svojih ranih dana u Ukrajini su proširili djelatnost. Sada pružaju vojnu obuku i obavljaju obavještajne operacije”, kaže.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Vlahomlat 10.06.2019.

    Odlicna analiza stanja Bosnjackog nacionalnog bica. Bosnjaci su jos uvijek ideoloski zarobljeni u kultu “titoizma” gdje su nacionalizam i postojanje nacionalnog programa okarakterisani krajnje negativno. Bosnjaci jos uvijek nisu izgradili nacionalnu svijest i poimanje vlastitog bica u kontekstu svoje istorije, kulture i svoga nacionalnog prostora. Bosnjacima treba nacionalizam ali ne i Srpsko-Hrvatski fasizam koji se cesto poistovjecuje sa Bosnjackim nacionalizmom – po paroli, “svi smo mi isti” i “u svakom zitu ima kukolja i svi su cinili zlocine.”

    Odgovori
  • Zijad Begovic 11.06.2019.

    Izvrsna analiza i dijagnoza isto tako i zakljucak . Sve vase tekstove sa zadovoljstvom citam i slazem se sa vama.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!