fbpx

“Bosna i Sandžak u satiričnoj i ilustrovanoj periodici (1878–1918)”: Naslađivanje i humor na tuđi račun

“Zavisno od političke situacije, mijenjao se karakter karikature. Karikature kojima su komentirana događanja s tih prostora nerijetko su se svodile na ilustraciju, maltene na pamflet. Njihov deskriptivni karakter bio je dominantan, s malo humora, puno podsmijeha i mlake ironije. U njima, nažalost, nije bilo ni u tragovima pacifizma i ličnog stava. Karikaturisti tog vremena nisu bili nepristrasni posmatrači događanja, bili su u službi tadašnjih režima”

Piše: Edib KADIĆ

Krajem 2019. godine u izdanju Muzeja “Ras” Novi Pazar publicirana je knjiga Bosna i Sandžak u satiričnoj i ilustrovanoj periodici (1878–1918) autora Damira Grude. Riječ je o knjizi koja obuhvata brojna opažanja i osvrte na događaje u Bosni i Sandžaku u periodu austrougarske vladavine od Berlinskog kongresa pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, a kroz karikaturalnu i satiričnu optiku brojnih časopisa i listova koji su u to vrijeme izlazili u Evropi i Americi. To su godine u kojima su oči Evrope i svijeta bile širom otvorene i uperene na Bosnu i Sandžak, Sarajevo i Novi Pazar, pa je taj dio Balkana preko noći postao tema mnogih evropskih konferencija, kongresa, dnevne i periodične štampe i tadašnjih karikaturista. Muhamed Đerlek Max, recenzent, u predgovoru pojašnjava da časopisi u kojima su objavljivane karikature s tom tematikom nisu bili samo evropski već i osmanlijski, pa čak i američki.

“U komentiranju događanja na Balkanu naročito su se isticali ugledni humoristični časopisi poput Figaroa, zatim su to činili Weiner Caricaturen, Borsszem Janko, Kikeriki, Der Floh, Die Bombe, Humoristicke Listy, Star mali, koji je izlazio u Novom Sadu, kao i osmanlijski časopisi Karagoz, Dioyen, Kalem. U tim karikaturama Bosna i Hercegovina, Sandžak i Novi Pazar tretirani su, bukvalno, kao stvari oko kojih se otimaju Rusija i Austro-Ugarska, nerijetko uz učešće Srbije i Crne Gore. Zavisno od političke situacije, mijenjao se karakter karikature. Karikature kojima su komentirana događanja s tih prostora nerijetko su se svodile na ilustraciju, maltene na pamflet. Njihov deskriptivni karakter bio je dominantan, s malo humora, puno podsmijeha i mlake ironije. U njima, nažalost, nije bilo ni u tragovima pacifizma i ličnog stava. Karikaturisti tog vremena nisu bili nepristrasni posmatrači događanja, bili su u službi tadašnjih režima, i ta činjenica umanjila je vrijednost i značaj karikature. One su, ipak, vrijedan dokument jednog turbulentnog vremena – na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseti vijek”, piše Đerlek Max, te dodaje da, zahvaljujući karikaturama, bez obzira na njihovu dekadentnost, radoznali i pažljivi posmatrač ipak može formirati solidnu sliku o događajima koji su prethodili Velikom ratu.

Knjiga Damira Grude podijeljena je u 14 poglavlja. Prvo i drugo poglavlje tretira historiju političke karikature i satiričnih časopisa u Evropi i situaciju u BiH i Novopazarskom sandžaku nakon Berlinskog kongresa. Od trećeg do petog poglavlja autor pravi prohod kroz karikaturu i satiru u Osmanskom carstvu i Austro-Ugarskoj, pa sve do humoristične štampe i karikatura u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Poglavlje šest i sedam bavi se stereotipima balkanskih naroda u satiričnoj periodici, kao i karikaturalnim prikazima Novopazarskog sandžaka nakon Berlinskog kongresa. Osmo je poglavlje autor posebno posvetio Salihu Vilajetoviću, poznatijem pod imenom Hadži Lojo, istaknutom bošnjačkom vođi u Sarajevu sedamdesetih godina 19. stoljeća i jednom od glavnih zagovornika otporu austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine.

U devetom poglavlju Gruda se zaustavio na periodu austrijske okupacije Novopazarskog sandžaka od 1878. do 1908. godine, a u 10. i 11. fokus interesiranja bio mu je na satiričnoj poeziji u BiH i Sandžaku, te na karikaturnim i likovnim prikazima Novopazarskog sandžaka i Bosne i Hercegovine nakon povlačenja austrougarske vojske 1908. Poglavlja 12 i 13 daju uvid u satiričnu periodiku koja se bavila balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom kao prvim velikim propagandnim ratom. Posljednje, 14. poglavlje obrađuje periodiku i dnevne listove u Sjedinjenim Američkim Državama o Bosni i Sandžaku.

Većina karikatura nastalih u ovom periodu objavljena je u kontekstu poznatih historijskih događaja, od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i krize u periodu od 1908. do 1909, preko proglašenja Kraljevine Crne Gore (28. augusta 1910), pa sve do Prvog i Drugog balkanskog rata (1912–1913) i Prvog svjetskog rata.

Prof. dr. Redžep Škrijelj, drugi recenzent, u predgovoru knjige piše da postoji nekoliko objavljenih karikatura u ovoj knjizi koje su izuzetak, jer za ne tako upućenu javnost imaju za povod ne toliko poznate historijske događaje. “Autor predstavlja seriju karikatura koje doprinose boljem razumijevanju nekadašnje evropske politike prema Balkanu i Osmanlijskom carstvu, koje je prikazano kao glavna prepreka na osvajačkom putu evropskih velesila. U osnovi, antiratna i satirična karikatura u monografiji Damira Grude znatno je više od toga jer prikazuje licemjerje evropskih moćnika i njihovih vladajućih klasa. Kao veoma efikasno sredstvo koje lahko i brzo izaziva emocije, humor je u vrijeme Velikog rata korišten u komunikaciji s populacijom u svim raspoloživim medijima tog doba: plakati, razglednice, časopisi, novine.”

Na koncu, možemo zaključiti da je knjiga Bosna i Sandžak u satiričnoj i ilustrovanoj periodici (1878–1918) iznimno vrijedna publikacija koja može biti od velike koristi antropolozima, sociolozima, etnolozima, ali i lingvistima koji se bave najdramatičnijim periodom kroz koji je prolazilo kolektivno bošnjačko biće. Knjiga se bavi temom satire i vica, načinima na koji su u periodu od 1878. do 1918. godine razumijevani i predstavljani tada aktualni društveni procesi – što je samo po sebi dragocjeno. Ipak, bavljenje ovom temom otkriva i stereotipe tog vremena, jer je vic najveći izvor stereotipa. Gledajući (i) jezično, vic je oblik prenošenja stereotipa u čijoj se osnovi nalazi poopćavanje i uopćavanje određenih društvenih skupina ili pojava. Stoga je vic generator općeg mišljenja ili vjerovanja karakterističnog za jednu skupinu ljudi i izražava odnos te skupine prema etničkim, regionalnim, vjerskim, spolnim i drugim skupinama i kategorijama.

Pored toga što nam omogućava uvid u načine konstruiranja šala prije više od jednog stoljeća, ova nam knjiga omogućava da sagledamo kako su Bošnjaci bili tretirani u periodici drugih naroda na Balkanu, u Evropi i svijetu. Ona omogućava i sagledavanje geneze pojedinih stereotipa o Bošnjacima u Bosni i Sandžaku, što može biti zanimljivo i istraživačima koji se bave našom savremenošću. Neki od stereotipa, čini se, nisu nestali, već su samo promijenjene forme u kojima se pojavljuju danas. Sa stanovišta teorije nacije, i to je jedan pokazatelj da su Bošnjaci zaseban i jedinstven entitet među svojom južnoslavenskom braćom.

Kada je riječ o periodičnim publikacijama u Bosni i Hercegovini, one započinju 1850. godine. Ivan Franjo Jukić pokreće časopis Bosanski prijatelj (1850–1870), koji u tim prvim godinama funkcionira kao godišnjak koji najčešće sam Jukić popunjava, bilo sakupljačkim radom iz oblasti usmene književnosti ili vlastitim tekstovima. Iako je to prva periodična publikacija u Bosni i Hercegovini koja izlazi u Sarajevu, ona se ne štampa na prostoru Bosne i Hercegovine, već u Zagrebu, jer u to vrijeme još nije pokrenuta štamparska djelatnost na ovom prostoru. Tek 1865. godine sultanskim ukazom svako sjedište ejaleta mora imati periodičnu publikaciju i mora imati štampariju.

To će, naravno, promijeniti informiranost bosanskohercegovačkog stanovništva, posebno Bošnjaka, iz jednostavnog razloga što dobijaju prvi medij uopće. Ako se računa da je praoblik medija bio telal koji izlazi na čaršiju i ljudima govori šta je to novo u samom sjedištu sultanata, ovo je onda prvi formalni oblik nekog medija. Tadašnji namjesnik nad Bosnom jeste Topal Osman-paša, koji u Zemunu kupuje štampariju od jednog Jevreja, Ignjata Soprona, koji i sam dolazi u Sarajevo kako bi ljude poučio štamparstvu kako bi se pokrenuo prvi list u toj štampariji.

Prvi list koji tu izlazi jeste Bosna (1866–1878) i, kao i ostali listovi koji će ga naslijediti, a to su Bosanski vjestnik (1866–1867) i Sarajevski cvjetnik (1868–1872), bit će dvojezični, u kojima će sadržaj biti na bosanskom i na osmanskom jeziku. Osmanski jezik bit će štampan arebicom, a bosanski ćirilicom. Sadržaj ovih tekstova na dva jezika nije identičan, jer su tekstovi prilagođeni u smislu samih informacija da one budu prilagođene za lokalno stanovništvo koje ne poznaje osmanski jezik, u odnosu na one tekstove koji su na osmanskom, a koji su ponajviše bili namijenjeni upravnim organima Osmanskog carstva. Periodične publikacije koje će uslijediti jesu Neretva (1875–1878), kao i najznačajniji časopisi periodične publikacije ovog razdoblja koji slijede tronacionalnu nit.

Godine 1888. osniva se Zemaljski muzej i časopis Nada (1894–1903), časopis bosanskih Hrvata. Prije toga s izlaskom započinje časopis Bosanska vila (1885–1914), koji je periodična publikacija bosanskih Srba, a u posljednjoj deceniji 19. stoljeća pokreće se i prvi bošnjački politički list pod imenom Bošnjak (1891–1910). Od dolaska austrougarske vlasti periodika postaje znatno ozbiljnija ne samo u smislu sadržaja časopisa već i u smislu tehnike štampe, ilustracija…

Bošnjaci sarađuju sa svim ovim periodičnim publikacijama, objavljuju kako usmeno-književnu građu koju sakupljaju, tako i vlastita književna pregnuća. 1900. godine počinje izlaziti i Behar (1900–1910), također bošnjačka periodična publikacija. Nešto kasnije, od 1912. do 1914, kao i nekoliko mjeseci 1918. godine u Mostaru u okviru izdavačke djelatnosti Mehmeda Bekira Kalajdžića izlazi list za književnost Bošnjaka Biser. Također, jedna od važnih publikacija iz ovog razdoblja jeste i Zora (1896–1901), časopis bosanskohercegovačkih Srba.

PROČITAJTE I...

U trenutku osnivanja, pa i dosta vremena u narednom periodu, SDA je više ličila na politički pokret nego na političku stranku. Ustvari, ona je predstavljala ostvarenje želja i ideja različitih generacija da Bošnjaci budu subjekt, a ne objekt u Bosni, kao što su do tada to uglavnom bivali. Naravno, ne mogu negirati da Bošnjaci nisu bili prisutni, naročito od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u javnom, kulturnom, pa i političkom i ekonomskom životu, ali ne na onoj razini na kojoj su to bili zaslužili i što im je uostalom i pripadalo

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!