Bosna i Hercegovina u procijepu albanskih i srpskih sukoba i dogovora

Izgleda da se staro upozorenje da će se nezavisnost Kosova i unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine itekako povezivati u budućnosti sada aktualizira, bez obzira na bosanska, a posebno bošnjačka tješenja kako to nisu povezane stvari, ni pravno ni politički. A jesu jer ih je tzv. realnost stavila u istu ravan

Piše: Faris NANIĆ

Kosovo i Albanija živjet će u jednoj državi, bez granica, izjavio je u Albaniji kosovski predsjednik Hashim Thaçi, izvijestili su prištinski i beogradski mediji. Thaçi je to izjavio govoreći sunarodnjacima u mjestu Hasa u Albaniji, ustvrdivši kako će se Kosovu priključiti i općine Preševo, Bujanovac i Medveđa s juga Srbije, većinski naseljene Albancima. Dodao je i da je veoma lahko ostvarenje sna o jednom prostoru bez granica između Kosova i Albanije, što će biti lakše nego udaljenje Srbije s Kosova, a zbog toga Kosovo neće izgubiti ni milimetar svog sadašnjeg teritorija. Otišao je korak dalje i od pokušaja krijumčarenja dogovora sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem oko razmjene teritorija, što, barem zasad, nije prihvaćeno kao princip rješavanja spora, najviše zahvaljujući stavu odlazeće njemačke kancelarke.

Unatoč privremenom odbacivanju koncepta razmjene teritorija, u sve “povoljnijem” ozračju odricanja od multilateralizma i međunarodnih principa i vrijednosti, ovakve izjave treba uzimati ozbiljno, iako je za realizaciju obiju “ideja” neophodna promjena ustavne odredbe o načinu izmjene Ustava Kosova dvotrećinskom većinom i dvotrećinskom većinom zastupnika manjinskih naroda. Premijer Ramush Haradinaj i dalje poručuje da carine na robe iz Srbije i BiH neće biti ukinute i da se od Srbije očekuje izravno priznanje kosovske nezavisnosti. Beograd kategorički uzvraća da će nastavak dijaloga o normalizaciji odnosa biti moguć tek kada Priština odustane od jednostranih carinskih mjera. No, zanimljiv je Vučićev nastup pred Skupštinom Srbije, koji je uslijedio nakon Thaçijeve izjave.

“Vrijeme je da priznamo šta se dogodilo. Izgubili smo godine tokom kojih smo se lagali. Na Kosovu nema Srbije, osim u školstvu i zdravstvu. Sedam godina smo se svađali i natezali, borili za Srbiju. Nismo izgubili ništa što već neko prije nas nije izgubio, mi smo krenuli vraćati Srbiju u igru”, rekao je Vučić i nastavio da Srbija ima dvije mogućnosti: normalizacija odnosa Beograda i Prištine, ili zamrznut konflikt koji ne znači ništa jer ga Albanci uvijek mogu odmrznuti. Nakon takve analize stanja, de facto priznanja gubitka Kosova, otišao je i on korak dalje, tvrdeći da zamrznut konflikt ne može opstati kao rješenje, kako su to u prošlosti radile neke države, ne priznajući stanje, ali održavajući odnose, i to zato što to Albanci ne žele. Dramatično je anticipirao da će u tom slučaju Albanci (kolektivno valjda) napasti Srbe. Ta optika sukoba naroda, a ne politika, i dalje je dominantna te se nameće kao jedina moguća politika na Balkanu.

Svi se politički odnosi svode na odnose među narodima, narodi trebaju etnička razgraničenja jer će narodi ratovati. Narodi trebaju zaštitu u svojim jednonacionalnim državama ili teritorijama koje se onda ujedinjuju s jednonacionalnim državama-maticama. Upravo ona optika koju je najavio Thaçi izjavom o ujedinjenju. Normalizacija, nastavio je srbijanski predsjednik, moguća je u dva slučaja – postizanjem sporazuma o nezavisnom Kosovu i razgraničenjem s Albancima (ne s Kosovoom, nota bene – narod s narodom, ne država s državom). Za ovu potonju žalosno je konstatirao da je propala, smatrajući ju valjda svojim genijalnim doprinosom međunarodnim odnosima. Dramatizirajući dalje, za nužan kompromis priznanja Kosova, a time otvaranja vrata za ulazak u EU, ustvrdio je da bi do 2060. Srbija izgubila 44 posto stanovništva ili tri miliona građana ako se svađa nastavi, a “samo” milion ako se normaliziraju odnosi s Kosovom i Srbija uđe u EU između 2025. i 2030. godine. Priznao je da je nakon osam godina vladavine Slobodana Miloševića Srbija izgubila Kosovo, a nakon osam godina vladavine DOS-a i pregovore.

Zaboravio je pripomenuti da je u određenim dionicama te novije historije i sam sudjelovao kao balavi ministar četničke provenijencije i totalitarnih metoda, posebno cenzure javne riječi. No, psihološki je tempirao dio govora o novijoj historiji naglaskom na ratove koje je Srbija gubila (zar nije sve dobivala?), a posebno “porazu srpske vojske na Kosovu 1999. godine”. Time je, zapravo, napravljen psihološki preokret, šok koji će biti ublažen onime što Dodik navodno nosi na pladnju – tzv. Republikom Srpskom. Taj koncept najavio je izjavom o vojsci srpskog naroda i RS-u kao neodvojivom dijelu tog naroda Vučićev ministar odbrane Aleksandar Vulin na skandaloznom obilježavanju Dana Trećeg puka Oružanih snaga BiH. Legitimitet takvim izjavama daje sam Vučić, koji nije nikad reagirao na Dodikove postupke i izjave, a niti svog “radikalnog” ministra. Predsjednik Srbije istakao je važnost Evrope i Evropske unije, s kojom Srbija ima najveći udio ukupne trgovinske razmjene. On je podsjetio da samo njemačke kompanije u Srbiji zapošljavaju 60.000 ljudi. Za traženje i takvog kompromisa – Vučić ima podršku svoje vladajuće većine. Taj bi se koncept mogao svidjeti EU jer ju dovodi u Srbiju i odvraća Rusiju.

Ovako, na prvi pogled, dijametralno suprotni stavovi izazivaju određenu podozrivost. Je li riječ o dolijevanju ulja na vatru Hashima Thaçija i povlačenju Srbije ili tek o pažljivo izbalansiranom i dogovorenom paralelnom nastupu najboljih neprijatelja na račun trećeg? Dok Thaçi poziva na ujedinjenje Albanaca u jednu državu (ne podsjeća li to na već viđeno beskompromisno “svi Srbi u jednoj državi”), a Haradinaj ustrajava na apsurdnim carinama, de facto ucjenjivačkim, Vučić dramatično pred Skupštinom, čak anticipirajući albanske napade na srpsku manjinu na Kosovu, zove na priznavanje realnosti, dakle Kosova države. Sve to radi uz punu podršku i u dogovoru s Miloradom Dodikom, protiv čijeg otvorenog secesionizma nema ništa, niti riječi protivljenja.

Izgleda da se staro upozorenje i ovog autora još iz 1999. godine da će se nezavisnost Kosova i unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine itekako povezivati u budućnosti sada aktualizira, bez obzira na bosanska, a posebno bošnjačka tješenja kako to nisu povezane stvari, ni pravno ni politički. A jesu jer ih je tzv. realnost stavila u istu ravan. Naime, Thaçi jasno kaže: Ili se razgraničimo razmjenom teritorija, ili nas priznajte odmah i bez odlaganja i uvjetovanja, ili ćemo vas blokirati u EU integracijama zbog nekooperativnosti. Dodik blokadom priznanja Kosova Bosnu drži taocem i kupuje vrijeme Srbiji da proguta gorku pilulu, istovremeno šireći dojam da je BiH nemoguća država te spremajući teren za “zamjenu teritorija”, odnosno kompenzaciju Kosova RS-om. Nova realnost. Vučić odgovara Thaçiju: Moramo u normalizaciju s Prištinom jer smo Kosovo davno izgubili, a to zapravo znači priznanje, čak i bez razmjene teritorija sjevera Kosova i juga Srbije. Za ovakav ustupak za koji je morao zavrtati ruke SPC-ovim episkopima, čak koristeći i neke kompromitirajuće podatke obavještajne službe, mora imati na raspolaganju neku kompenzaciju jer politički ne može preživjeti samoodricanje od Kosova.

Ne smije se zaboraviti da se kod Srba radi o mitološkoj svijesti, ne raciju, po načelu: zemlja za zemlju, tlo i krv za tlo i krv. Dakle, Kosovo za RS, bez obzira što “prisajedinjenje” Srbiji može donijeti samo nepremostive ekonomske brige. I tačno je, RS nije historijska zemlja koja se ujedinila u neku bh. federaciju, nema izvornog subjektiviteta, a kamoli suvereniteta, već je sastavni, neodvojivi dio BiH. No, interpretacije međunarodnih dokumenata mogu biti različite, ovisno o kontekstu. Tako je EU pristala finansirati Pelješki most iako je to flagrantno kršenje Sporazuma o pravu mora, nema stava oko hrvaćanskog neprovođenja arbitraže oko granice sa Slovenijom, iako je i to kršenje međunarodnih principa. Sve je sada u EU moguće, kazuje nam praksa posljednjih godina. Evropa niti oko Kosova nema jedinstven stav, osim priznanja, i to ne svih članica, dok SAD podupiru albanske zahtjeve jer time ostvaruju kontrolu usred evropskog kontinenta. Rusija će, kako se čini, poštivati srbijanske odluke, posebno zato što joj kompenzacija Kosova RS-om itekako odgovara. Kako SAD imaju Kosovo za svoj poligon, tako Rusija dobiva RS za svoj. EU bi o tome trebala voditi računa, posebno zato što se počinju otvarati sve moguće opcije koje ugrožavaju njezine vlastite temelje, odnosno temelje njezine sigurnosti i prosperiteta.

Kako se u taj okvir, tu mrežu, bolje rečeno, uklapa položaj Sandžaka, odnosno prvenstveno Bošnjaka u Sandžaku? Trebaju li oni odgovoriti sličnom ili istom retorikom i imaju li za to i koliko ustavnopravnih, a ne samo političkih osnova? Dakle, je li odgovor u sviranju u iste diple, paradržavnost, pa poslije pokušaj stvaranja nove realnosti i međunarodno priznanje ili pripajanje BiH, ili se, ipak, radi o poštivanju suvereniteta i integriteta svake države, koncepta Evrope regija, transgranične saradnje i slično? Šta je realno i mogu li se albanski recepti primjenjivati na Bošnjake, odnosno kosovski na Sandžak (koji Sandžak kada je historijski Novopazarski podijeljen između dviju država još 1913). Konačno, Albanci su na Kosovu ogromna i apsolutna većina, naslanjaju se na etnički homogenu Albaniju, dok su Bošnjaci relativna većina samo u nekim općinama na Sandžaku, odnosno srbijanskom dijelu Sandžaka, a veza s BiH etnički su očišćeni teritoriji entiteta RS-a.

Crnogoranski Bošnjaci na dijelu Sandžaka koji je pripao toj državi u Drugom balkanskom ratu imaju sasvim drukčiju perspektivu i nacionalno pitanje u Crnoj Gori nastoje riješiti integralno, a ne teritorijalno. Konačno, šta je s ostalim Bošnjacima u Srbiji? Teritorijalizacija nacionalnih prava dovela je do rata u BiH i genocida nad Bošnjacima te posljedičnih dejtonskih rješenja koje sad Dodik i Vučić zloupotrebljavaju uz punu podršku predstavnika bosanskih Hrvata, čiji je to koncept bio od početka. Ta podudarnost sa srpskim zahtjevima o etničkim teritorijama konstanta je i podloga za saradnju na slabljenju i pokušaju dijeljenja Bosne. Šta slaba ili podijeljena Bosna znači za opstanak svih Bošnjaka, valjda nije potrebno elaborirati.

Konačno, povođenje za albanskim receptima može biti pogubno i sa strane činjenice da se, u svjetlu Thaçijeve izjave, Sandžak u mnogim albanskim projekcijama smatra dijelom “Velike Albanije”, odnosno albanske etničke i nacionalne teritorije. Tu se vraćamo na početak. Saradnja Bošnjaka i Albanaca dobrodošla je, potrebna i počesto nužna, prije svega kulturna. Treba, međutim, biti svjestan da se nacionalni ciljevi ne poklapaju, pa niti metode ne mogu biti iste, niti slične.

PROČITAJTE I...

Uzalud je resornoj ministrici RS-a Srebrenki Golić slati urgencije u Zagreb, kao što je uzalud načelniku Bosanskog Novog Miroslavu Drljači prijetiti tužbom protiv Hrvatske, koja će izgradnjom nuklearne deponije ugroziti zdravlje i živote na stotina hiljada stanovnika Bosanske krajine, sve dok “njihov čovjek” u državnom predsjedništvu ne shvati da se interesi Srba, Bošnjaka, Hrvata i svih drugih građana mogu zaštititi samo kroz institucije Bosne i Hercegovine, koja jedina ima međunarodnopravni subjektivitet

Trumpova odluka da pozove islamiste da posjete Camp David bila je veoma neobična, i to samo tri dana prije osamnaeste godišnjice napada 11. septembra, ali Trump je u tome vidio dobru priliku za neke glasove na narednim izborima, unatoč činjenici da sukob s Afganistanom nikada nije bio na njegovom dnevnom redu niti je ikad posjetio svoje trupe u toj zemlji.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!