fbpx

Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije (2): Pogled na Sarajevo istinska je poezija

Među putopisima o našoj zemlji nastalim tokom austrougarske okupacije posebno mjesto pripada putopisu Johanna von Asbotha (Janoš de Ašbot) Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije. Objavljen je najprije u Budimpešti 1887. godine na mađarskom, potom 1888. u Beču na njemačkom, te 1890. u Londonu na engleskom jeziku, da bi se njemačka verzija u reprintu pojavila i 2018. Trebale su proći 133 godine da ova nevjerovatna knjiga bude prevedena i na bosanski jezik, što predstavlja osobiti izdavački i prevodilački kuriozitet. Asbothov putopis trenutno je u pripremi za štampu u izdavačkoj kući Dobra knjiga, a na tržištu će se pojaviti do kraja ove godine.

 

Među putopisima o našoj zemlji nastalim tokom austrougarske okupacije posebno mjesto pripada putopisu Johanna von Asbotha (Janoš de Ašbot) Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije. Objavljen je najprije u Budimpešti 1887. godine na mađarskom, potom 1888. u Beču na njemačkom, te 1890. u Londonu na engleskom jeziku, da bi se njemačka verzija u reprintu pojavila i 2018. Trebale su proći 133 godine da ova nevjerovatna knjiga bude prevedena i na bosanski jezik, što predstavlja osobiti izdavački i prevodilački kuriozitet. Asbothov putopis trenutno je u pripremi za štampu u izdavačkoj kući Dobra knjiga, a na tržištu će se pojaviti do kraja ove godine.

Asbothova putopisna knjiga, kako objašnjava dr. Sead Šemsović u predgovoru bosanskom izdanju, nastala je na brojnim putovanjima kroz Bosnu na kojima je autor bio u četverogodišnjoj pratnji Benjamina Kállayja, austrougarskog ministra finansija, kojem je Bosna i Hercegovina bila povjerena na upravljanje. Nakon prva dva poglavlja, u kojima Asboth čitaocu predočava ulazak željeznice u Bosnu, a potom opisuje i Sarajevo, uslijedit će opširan prohod kroz političku i kulturnu historiju Bosne: Rimski kameni spomenici, Bogumili, Bogumilsko groblje na “Polju nevjernika”, Spomenici turskog doba, Vjerska pitanja i nastava, Imovinsko-pravni odnosi, da bi se potom vratio na Život i življenje u Sarajevu, a onda opisao put kroz značajnija mjesta Bosne i Hercegovine: Goražde, Foču, Rogaticu, Mostar, Vrelo Bune, Bileću, Trebinje, Banju Luku, Jajce, Fojnicu, i knjigu zaključio poglavljem Književni pokreti i narodno pjesništvo. Kao popratni materijal, u knjizi se nalazi, kako je sam Asboth u preopširnom podnaslovu naznačio, “37 cjelostraničnih ilustracija i 175 ilustracija u tekstu”, kao i jedna historijska i tri statističke karte i tabele.

“Asboth u svom putopisu Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije kreira cjelovitu sliku o Bosni – Bosna nekada i Bosna danas. Na temelju dotadašnjih historijskih, antropoloških, etnografskih i književnih radova o prošlosti Bosne, s jedne strane, te na temelju vlastitog znanja i bogatog životnog i diplomatskog iskustva, Asboth je sasvim uspješno ostvario zasigurno najbolje sveobuhvatno historijsko-putopisno djelo o Bosni koje je ikada sačinjeno. Literatura koju autor obilato koristi broji oko dvije stotine i pedeset bibliografskih jedinica, te kombinacijom onoga što zna i onoga što vlastitim očima vidi donosi sliku kulturne historije koja neupitno svjedoči milenijsku kontinuiranu opstojnost Bosne”, piše  Šemsović. Ovu knjigu s radošću će čitati svi zaljubljenici u Bosnu, njenu historiju i kulturu, njene arhitekstonske spomenike i dramatično srednjovjekovlje. Uz dopuštenje izdavača, magazin Stav u nekoliko će nastavaka objavljivati dijelove Asbothovog putopisa.

 

Priredio: Hamza RIDŽAL

U večernjim satima, nakon završenog posla, ako se ni ne ode u dobru šetnju u planine, do šezdeset vrela Bosne ili u divljinu Kozije ćuprije, pa i nakon jednog takvog okrepljujućeg izleta, pogled na Sarajevo s prozora uvijek je iznova najveće, neiscrpno zadovoljstvo našeg ovdašnjeg boravka – njegova istinska poezija. Ma iz kojeg ugla ga posmatrali, ma u koje doba dana, pri sjajnoj sunčevoj svjetlosti jednako kao pri oblačno-maglovitom osvjetljenju – pogled u daljinu nudi uvijek prizor ispunjen raskošnim bojama i oblicima. Prema istoku vijenac strmih planina zatvara usku dolinu u kojoj je smješten grad. Kule, citadele, utvrde svih vrsta krunišu ovaj inače goli planinski lanac, a zidine koje se protežu gore i dolje povezuju četiri vrha do kojih se on uzdiže. Vidi se da je tvrđava izgrađena manje radi zaštite grada, a puno više u zaštitu od njega samog i njegovog nemirnog stanovništva. Građene kako od turskih vlastodržaca, tako i od pobunjenih moćnih begova koji su protjerali guvernera, dograđujući ih i mijenjajući upravo u orijentalnom stilu, bez plana i reda, neke od ovih tvrđava bile su tek u izgradnji, a druge pak izložene propadanju.

Na jednoj od uzvisina izdiže se iz dostojanstvene, već ruševne tvrđave ogromna kasarna koju smo upravo sagradili. Nažalost, arhitektura u pejzažu postaje lijepa tek nakon što priroda njome ovladala, a ova je, međutim, nova novcata. Između divljih pukotina i provalija ove pozadine vijuga se u širokom luku planinska voda Miljacke prema gradu da bi zatim dolje presjekla cijeli grad, protičući tu već opreznijom brzinom ispod njegovih devet mostova, tik između, pa čak i ispod, kuća čiji veliki dio lebdi na stupovima. Ove kuće, dakako najčešće samo kućerci, viju se na nekim mjestima sve do utvrda, uvijek između lišćem obraslih vrtova i brojnih bosanskih grobalja, jer se uz svaku džamiju nalazi, manje ili veće, jedno takvo groblje. Na drugim mjestima, gdje padina postaje i previše strma, nastambe ostaju dolje, a iznad njih strše goli, razuđeni, isprani, mrtvi obronci i klanci, na kojima samo rijetka tamnozelena šikara upućuje na nekadašnju šumu.

Odmah u nastavku, na utvrđenim visinama pozadine, južni i sjeverni hrbat formiraju zajedno s njima amfiteatar koji je otvoren samo prema zapadu; i isto kao tamo u pozadini, tako grad i ovdje odašilje, i prema van i prema gore, na svoje obje duge rastegnute strane, svuda kuće i kolibe kao predstraže, koje u neuređenim gomilama čas teže prema gore, čak zaostaju, u raštrkanom stilu borbe, en debandade, skoro na juriš. Raznolika promjena tla ih čas podupire, čas baca nazad. Tu i tamo izdaleka veća bijela zgrada pogleduje prema dolje – pravi zapovjedni oficir među ostalima.

Tamo uz južni hrbat, visoko iznad donjeg dijela grada, nalazi se pravi general, koji je zauzeo važnu poziciju: na jednom vrhu odvojenom od hrbata izdiže se bijela munara iz zagasitozelenog lišća drveća koje prekriva cijeli vis. Najbolji pogled u daljinu pruža se ipak iz provizornog ministrovog stana u kući Ragib-efendije Ćurčića. Nalazi se na padini sjevernog planinskog hrbata. Naravno, prozori gledaju prema jugu i zapadu, ne može se, dakle, uopće vidjeti tvrđava: ali na istočnoj strani prostire se grad u čitavoj svojoj širini, a s njim i najljepši njegov dio, onaj u kojem ima najmanje modernih kuća, a najviše bašči i visokih topola. U laganom luku spuštaju se pred nama haotično razbacane zgrade sve do Miljacke, da bi se na drugoj strani padine ponovo uperile prema vrhu, prema gustoj zelenoj šumi, iznad koje prijeteći lebde stijene visoke nekoliko hiljada stopa.

Ovdje kućama ne dominiraju kao u Evropi šestar i linijar, zapadni strogi red i načelo uplitanja u sve; njima vlada orijentalna sloboda koja ne dopušta nikakvu jednoličnost, koja sve oživljava i svemu daje raznolikost. S ove strane vode, tj. s desne strane, ukazuju se teške zidine grčke katedrale, a s one strane, baš nasuprot nama, teške zidine konaka. Ali prava čarolija prizora leži u munarama koje se u nepreglednom broju izdižu, vitke i bijele. Nakon pucnja topa, koji najavljuje zalazak sunca, na vrtoglavoj visini na galerijama ovih munara pojavljuje se svugdje mujezin pozivajući vjernike na molitvu, i vjernike i nevjernike, razvučenim, skoro tugaljivim tonovima: “Lā ilāhe illallāh; Muhammeden resūlullāh!” U neobičan hor ujedinjuju se tugaljivi glasovi s kojima se miješaju stalno novi i novi ezani. Najzad je utihnuo i posljednji od njih, ali galerije svih munara – ipak je ramazan – odjednom se pale, blistajući u mirnu noć dvostrukim, trostrukim vijencima svjetala. Vlada najdublja tišina. U orijentalnim gradovima nema klepetanja vozila. Ono neodređeno zujanje živahne gomile koje prodire u daljinu ne ometa tišinu, već je naprotiv čini samo još opipljivijom.

Blješte na hiljade kućnih svjetala. Šarene svjetiljke njišu se tamo-ovamo u krivudavim sokacima. Muslimani su cijeli dan postili i sad svi hrle na radosnu gozbu. Još suton ovom prizoru ne krade njegove boje, samo ih dodatno produbljuje. U čistom zraku izdižu se oštro iz zelenila drveća bijele kuće i džamije. Nebo je azurnoplavo. Litice i klisure planine s druge strane počinju postepeno treperiti u srebrenastoj mjesečevoj svjetlosti. Prema zapadu, daleko iznad krovova, raznolikih oblika i boja, guraju se jedan ispred drugog i jedan u drugog, slično kulisama, visoki planinski lanci kojima završava bujna ravnica Sarajevskog polja, a visoko iznad ovih fantastičnih reljefa, koji ovisno o udaljenosti sviću u najrazličitijim nijansama boja, postepeno se pale i svjetla zvjezdanog nebeskog svoda.

Sarajevo, zlatni “bosanski saraj” – kao što mu i samo ime kaže – tvorevina je turskog doba. U srednjovjekovnoj Bosni, dakle prije turskog osvajanja, na mjestu današnje citadele nalazila se samo tvrđava. Naravno da je ovdje, u prirodnom središtu ove zemlje, gdje se sastaju prirodni, naseljeni putevi koji vode na more, na Savsko polje i u Bizant, i prije turskog doba postojalo veće naselje. Međutim, kao i kod većine gradova otkrivamo i ovdje da se nekadašnji grad prostirao dolje u otvorenoj ravnici, ali za vrijeme krvavih borbi i općeg prevrata s kojim je povezano osvajanje od strane Turaka, poharan je do te mjere da danas samo još siromašna naselja i beznačajne ruševine svjedoče o njegovim tragovima. Kršćansko stanovništvo je u ratovima iskrvarilo, palo u ropstvo, masovno napustilo zemlju, neznatni ostatak tražio je utočište u neprohodnim šumama i planinama i osnivao skrivena, bijedna, široko razbacana sela raje, kakva se i danas mogu naći udaljena od svih prometnih žila.

Turski osvajači nisu se ugnijezdili na otvorenim predjelima starih gradova, već u tvrđavama i citadelama, koje su najvećim dijelom već zatekli, a dijelom i sami izgradili, najčešće na značajnim vojnim pozicijama, na visinama koje dominiraju padinama brda koji vode do ravnice. Pod okriljem ovih tvrđava nastao je današnji grad; unutar zidina tvrđave gospodski muslimanski grad, a izvan njega, u raštrkanim grupama, kršćanska, seljačka i ciganska predgrađa. Na ovaj se način Sarajevo spušta od citadele, uz obje obale Miljacke, još između padina s obje strane, sve do ravnice.

S druge strane tjesnaca prostire se Sarajevsko polje i upravo na njegovom zapadnom kraju, na suprotnoj strani, u podnožju mračnog, gusto šumovitog Igmana, između Ilidže i Blažuja, baš nasuprot današnjem Sarajevu, nalazio se nekadašnji grad. On je još u srednjem vijeku bio glavni grad zemlje, ali je već pod Rimljanima, kojima nesumnjivo duguje svoj začetak, postao veoma značajan. Ovdje u podnožju Igmana Bosna izvire iz šezdeset vrela, poput neke velike rijeke. Igra vode ispod lišća drveća, predivan pogled na cvijetnu poljanu s vilama i na živopisni grad čine ovu tačku omiljenim izletištem Sarajlija, a i mi smo ovdje često nalazili osvježenje nakon vrelih dana. Okolo se nalaze male raštrkane kolibe. Ni traga starom velikom gradu. Ali su sami Rimljani u zemlji i naročito u okolini ove tačke ostavili dovoljno tragova na osnovu kojih se može zaključiti da je ovdje, u čvorištu rimskih cesta, bio smješten jedan od najznačajnih rimskih gradova. Velika je vjerovatnoća da je stanica imenovana na Tabuli Peutingeriani “Ad Matricem” bila ovaj grad.

 

 

PROČITAJTE I...

Imajući u vidu sve historijske činjenice, 247 vijećnika ZAVNOBIH-a sastalo se 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu s ciljem određivanja budućeg položaja Bosne i Hercegovine. Iako je i tada bilo onih Srba i Hrvata koji su mislili da Bosna ne treba biti posebna cjelina kao ostale republike, ipak je prevladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina treba biti posebna republika, što je logičan slijed okolnosti uzmemo li u obzir historijat njene državnosti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!