fbpx

Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije (1): DIVLJA ROMANTIKA BOSNE

Na dionici Brod – Zenica potrebno je razbiti stijene prije nego što ovi vagoni budu mogli redovno saobraćati, jer bi inače bio ugrožen kondukter na stepenicama. Novi vagoni su veoma udobni, uprkos kolosijeku koji je jedva metar širok. Od Broda do Sarajeva nekada se vozilo tri i po dana, na istom putu na kojem sad skoro neprekidno uz Bosnu vozi željeznica. Cesta je dovršena tek 1863–1864. godine. Izgradnja željeznice, koja je započeta nakon okupacije i koja će se protezati od Sarajeva dužinom od 269 kilometara, okončana je u periodu od devet mjeseci sve do stanice u Zenici.

 

 

Među putopisima o našoj zemlji nastalim tokom austrougarske okupacije posebno mjesto pripada putopisu Johanna von Asbotha (Janoš de Ašbot) Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije. Objavljen je najprije u Budimpešti 1887. godine na mađarskom, potom 1888. u Beču na njemačkom, te 1890. u Londonu na engleskom jeziku, da bi se njemačka verzija u reprintu pojavila i 2018. Trebale su proći 133 godine da ova nevjerovatna knjiga bude prevedena i na bosanski jezik, što predstavlja osobiti izdavački i prevodilački kuriozitet. Asbothov putopis trenutno je u pripremi za štampu u izdavačkoj kući Dobra knjiga, a na tržištu će se pojaviti do kraja ove godine. Asbothova putopisna knjiga, kako objašnjava dr. Sead Šemsović u predgovoru bosanskom izdanju, nastala je na brojnim putovanjima kroz Bosnu na kojima je autor bio u četverogodišnjoj pratnji Benjamina Kállayja, austrougarskog ministra finansija, kojem je Bosna i Hercegovina bila povjerena na upravljanje.

Nakon prva dva poglavlja, u kojima Asboth čitaocu predočava ulazak željeznice u Bosnu, a potom opisuje i Sarajevo, uslijedit će opširan prohod kroz političku i kulturnu historiju Bosne: Rimski kameni spomenici, Bogumili, Bogumilsko groblje na “Polju nevjernika”, Spomenici turskog doba, Vjerska pitanja i nastava, Imovinsko-pravni odnosi, da bi se potom vratio na Život i življenje u Sarajevu, a onda opisao put kroz značajnija mjesta Bosne i Hercegovine: Goražde, Foču, Rogaticu, Mostar, Vrelo Bune, Bileću, Trebinje, Banju Luku, Jajce, Fojnicu, i knjigu zaključio poglavljem Književni pokreti i narodno pjesništvo. Kao popratni materijal, u knjizi se nalazi, kako je sam Asboth u preopširnom podnaslovu naznačio, „37 cjelostraničnih ilustracija i 175 ilustracija u tekstu“, kao i jedna historijska i tri statističke karte i tabele.

„Asboth u svom putopisu Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije kreira cjelovitu sliku o Bosni – Bosna nekada i Bosna danas. Na temelju dotadašnjih historijskih, antropoloških, etnografskih i književnih radova o prošlosti Bosne, s jedne strane, te na temelju vlastitog znanja i bogatog životnog i diplomatskog iskustva, Asboth je sasvim uspješno ostvario zasigurno najbolje sveobuhvatno historijsko-putopisno djelo o Bosni koje je ikada sačinjeno. Literatura koju autor obilato koristi broji oko dvije stotine i pedeset bibliografskih jedinica, te kombinacijom onoga što zna i onoga što vlastitim očima vidi, donosi sliku kulturne historije koja neupitno svjedoči milenijsku kontinuiranu opstojnost Bosne“, piše dr. Šemsović.

Ovu knjigu s radošću će čitati svi zaljubljenici u Bosnu, njenu historiju i kulturu, njene arhitekstonske spomenike i dramatično srednjovjekovlje. Uz dopuštenje izdavača, magazin Stav u nekoliko će nastavaka objavljivati dijelove Asbothovog putopisa

 

Priredio: Hamza RIDŽAL

Bosna i Hercegovina – gdje je nekad pod rimskim, italijanskim i ugarskim utjecajem vladao zapadnjački način života i zapadnjački odgoj – padom pod osmansku upravu otrgnuta je ne samo od Evrope već i od cijelog evropskog bića. U nedostatku one snažne privlačnosti Konstantinopolja, Sirije i Egipta zahvaljujući kojoj je evropski poduzetnički duh uvijek iznova prodirao u ova središta Orijenta dolazeći do izražaja čak i pod vladavinom islama, Bosna i Hercegovina je u Evropi – uprkos susjednoj Italiji i Austro-Ugarskoj monarhiji – bila gotovo manje poznata od najudaljenijih zemalja islamskoga svijeta. Učenici bosanskih redovnika su neprekidno odlazili na studij u Ugarsku i Rim; bosanske šljive, u svijetu poznate kao “turske” šljive, izvozile su se sve do Amerike; ali i pored toga zemlja stoljećima nije imala nikakvog drugog doticaja s Evropom, osim neprestanog pograničnog rata koji su begovi i age, čak i u vremenima najdubljeg mira, na svoju ruku vodili protiv svojih komšija kršćana. U ovakvim okolnostima islam se ovdje sa svojim duhom i običajima očuvao, takoreći, izvorniji, čišći i dosljedniji nego u svom središtu i u zemljama islamskog svijeta; s druge strane, time što je zemlju odsjekao od svake zapadne struje, ujedno se očuvao Srednji vijek u svome punom sjaju, sa svojim institucijama, svojim društvom i svim prilikama.

Tako su ovdje naporedo, međusobno se preplićući, opstali sve do današnjeg dana najčišće neprekinuto muslimanstvo, s jedne, i evropski Srednji vijek, s druge strane. U Evropi su u međuvremenu ova zemlja i njen narod utonuli u duboki zaborav. U zaborav pala je njena burna historijska prošlost koja je nekoć bila usko povezana s velikom evropskom reformacijom. Nepoznata je ostala njena sadašnjost, o kojoj je samo tu i tamo poneki zalutali putnik nosio nejasan, isprekidan glas. Tek se u naše doba interes Evrope i pažnja literarnog i naučnog svijeta ponovo posvećuje ovoj zemlji. Za to zaslužne osobe, kao što su Roskijević, Thoemel, Blau, Strauss, Evans i Laveley, nastojali su je učiniti općepoznatom.

Ali duboki zaborav u koji su ove provincije pale, iznenađujuća osobitost njihovog života i razvoja, nedostatnost pripremnih radova te prirodne poteškoće da se one proputuju i istraže, objašnjavaju zbog čega ima još puno toga da se rasvijetli, da ne kažem otkrije. Što se dublje prodire u zemlju i njene prilike, to nam bogatije i obilnije dolaze u susret dosad potpuno nepoznate, iznenađujuće čudnovate stvari, s historijske, etnografske, kulturne i političke tačke gledišta jednako važne kao i s one privredne. Povoljne okolnosti pod kojima sam uspio upoznati zemlju i ljude, s obzirom na to da sam gospodina ministra finansija Benjamina Kállaya pratio četiri godine na njegovim putovanjima kroz sve dijelove zemlje, orijentacija koju sam mogao crpiti neposredno iz podataka Vlade i Uprave zemlje, ohrabrili su me na ovaj sadašnji pokušaj koji će možda doprinijeti nastojanju da se potaknu saznanja o ovoj zemlji te rasvijetle pojedina, dosad nejasna pitanja. Pored opisa spomenika i znamenitosti iz prošlosti te prilika u sadašnjosti, nastojao sam ponuditi i sliku one bogate prirode koja stvara tako izrazitu suprotnost između Hercegovine i Bosne, a ipak svugdje jednako zanimljivo, jednako očaravajuće i u izobilju nudi svoja neizmjerna blaga.

Glavni lanac dinarskih Alpi, vododijelnica Jadranskog i Crnog mora, razdvaja ta dva područja. Bosna koja se širi prema sjeveru veoma je razgranata planinska zemlja prekrivena gustim šumama, s obilnim nalazištima ruda, ispresijecana dugim dolinama bogatim vodom. Opada u pravcu Une i Save i svojim općim dojmom živo podsjeća na čas divljeromantične, čas dražesne krajeve Štajerske. Hercegovina se spušta u jugozapadnom smjeru od onog glavnog planinskog grebena širokim uzvišenjima koja se prostrano pružaju od sjeverozapada do jugoistoka i koja najzad svojom teškom masom grubo padaju u more. Gole stijene krša i njeni neobični oblici suprotstavljaju nam se jednolično i odvažno u isti mah.

Ali iz krša naglo izbijaju vodopadi, potoci, pa čak i cijele rijeke, a kuda one protiču tu nastaje bujna vegetacija, zelene se plodna duhanska polja, pored smokve narovo drvo njiše svoje crvene plodove, a uspijevaju i riža i maslina. Iznenada, pak, zemlja ponovo guta čitavu rijeku koja potom u podzemnim, dubokim brdskim pećinama juri dalje, i tu se opet javlja i ona – ta začarana stjenovita pustinja. Duboku samoću, djevičansku prirodu miljama široke divljine prekidaju orijentalni gradovi, srednjovjekovne tvrđave i dvorci, široko raštrkana pitoreskna sela u kojima živi brojan i ponosan, hrabar i kršan narod, za rat i pjesmu uvijek pripravan. Nikad ovdje ni do perioda okupacije nije utihnulo zveckanje oružja: islam protiv krsta, kmetovi protiv gospodara, begovi, kapetani, vojvode, serdari, glavari – svi su ovdje neprestano ratovali a pjesme koje opjevavaju slavu predaka i slatku ljubav odzvanjaju i danas još cijelom zemljom.

BOSANSKA ŽELJEZNICA                                                                                                                

Što smo se više približavali Savi, to se zanimanje za novoimenovanog zajedničkog ministra finansija, koji je imao zadatak da preuzme upravu okupiranih provincija, ispoljavalo sve živahnije, prerastajući ubrzo u pravo uzbuđenje. Još u Pečuhu sretosmo slučajno neke poznanike, ali već u Osijeku jedna živahna grupa, a u Vinkovcima jedna ogromna masa na čelu s uglednicima grada dočeka voz – svi su željeli vidjeti gospodina von Kállaya. U Ugarskom (Bosanskom) Brodu svako je opiranje bilo uzaludno. Morali smo izaći i primiti pozdrave. S druge strane Save našli smo se na bosanskom tlu i ovdje se pojavio maršal-poručnik Stranszki kao zamjenik državnog šefa na čelu Odbora za doček.

Ali i ovdje, u Bosanskom Brodu, koji broji 2.000 duša i skoro da ne nudi ništa znamenito, zadržali smo se samo nekoliko minuta te smo odmah presjeli u bosansku željeznicu. Umjesto dosadašnjih vozila, vozili smo se već novim vagonima koji će tek krajem septembra, nakon završetka pruge do Sarajeva, biti pušteni u promet.

Na dionici Brod – Zenica potrebno je razbiti stijene prije nego što ovi vagoni budu mogli redovno saobraćati, jer bi inače bio ugrožen kondukter na stepenicama. Novi vagoni su veoma udobni, uprkos kolosijeku koji je jedva metar širok. Od Broda do Sarajeva nekada se vozilo tri i po dana, na istom putu na kojem sad skoro neprekidno uz Bosnu vozi željeznica. Cesta je dovršena tek 1863–1864. godine. Izgradnja željeznice, koja je započeta nakon okupacije i koja će se protezati od Sarajeva dužinom od 269 kilometara, okončana je u periodu od devet mjeseci sve do stanice u Zenici.

Od Broda željeznica vodi kroz Savsku ravnicu zvanu Ivanjsko polje i dolinu rijeke Ukrine sve do Dervente, jednom potpuno muslimanskom naselju, po veličini jedva većem od Broda, u kojem se prvi put pred našim očima izdižu ruševine jedne starobosanske tvrđave. Odatle željeznica vijuga između sredogorja planine Vučjak i planine Krnine prema jugoistoku sve do riječnog toka Bosne, koju sustiže kod naselja Bukovac, naselja bez nekog značaja, a zatim je slijedi skoro do njenog izvora. Historijsku utvrdu Doboj, koja se nalazi nasuprot ušću u Spreču, ovaj put vidimo samo u noćnoj tmini. Tek kod Maglaja sviće zora “krvava spomena”, a već kod Vranduka ukazuje nam se divlja romantika Bosne u svojoj punoj raskoši: izrazito crne drvenjare koje se penju uz stijene s one strane šumeće Bosne, sa svojim prizemljima koja služe kao štale i izbočenim spratovima nalik doksatima, čak i u bastionama i kulama stare kamene turske utvrde koje prkose svojim ruševinama – mišolovka onog puta koji je izgrađen u strmim stijenama i koji vodi kroz silna vrata od stijena – istinski opasno mjesto.

Nakon Peštanskog mira iz 1503. godine ovdje je bila granica između Ugarske i Bosne u tursko doba. Uskoro tjesnac postaje širi i ispod stijene i šume prostiru se dugačka kukuruzna polja. Ali i drugi predjeli čekaju da budu obrađeni. Tlo je prekriveno niskim grmljem opustošenih šuma. Tako, velikom brzinom, prekinuti kratkim stankama s vremena na vrijeme, prolazimo pored većih i manjih mjesta, pored divljeromantičnih krajolika u kojima šumeći mlinovi, jednostavni, kakve su uvele rimske kolonije, predstavljaju svu industriju, a između ostalog oskudne žitarice, pretežno kukuruz, i opustošene šume svjedoče o stanju poljoprivrede. Na visinama se, međutim, nalaze veličanstvene šume, a na nekim stanicama naslagane dužice ukazuju na buđenje jedne nove industrije.

Ali dolje, samo između kuća i koliba, mogu se vidjeti pojedinačna stabla. Tamo gdje su šume jedva da je vidljiv ikakav trag neke druge kulture. Iznenađenje je bilo tim veće kad smo napustili voz i usku dolinu željeznice. Stigavši u Zenicu, ušli smo u kola odmah nakon pozdravnih govora i kratkog doručka, na nemalo čuđenje organizatora svečanosti, koji su se bili pripremili za duži boravak ili barem na kratak odmor. I odavde su nas za vrijeme brzog trapa neprestano pratile bogate, šarene, bujne, živahne slike i prizori sve do “zlatnog” Sarajeva, koje nam je u okrilju svojih veličanstvenih visina već izdaleka, iz bujnog zelenila vrtova, stotinama svojih munara mahalo u susret. Od Zenice rijeka Bosna, koja huči između čudnovatih oblika stijena, postaje sve romantičnija. Lijevo i desno od nas širi se s terenom i obrađena zemlja, a mnogobrojne grupe radnika bore se s obilnom žetvom u kojoj više ne prevladava kukuruz.

Dobrog zemljišta ima u izobilju i mnogi će se na njemu obogatiti, slično porodicama koje su svojevremeno, nakon što su protjerali Turaka, stekli posjede u Temišvarskom ejaletu. Čas ispred, čas pored, čas iza nas tumaraju konjaničke banderije koje se pojavljuju od naselja do naselja. Često umaknu oku da bi visoko gore u velikoj daljini ponovo iskrsnule na strmenitijim, ipak kraćim, samo za bosanske konje prohodnim stijenama i planinskim stazama.

Prijateljski su u jahačkoj skupini izmiješani popovi sa dugim crnim bradama i mantijama i svojim visokim cilindar šeširima, hrabri konjanici, slični našim starim ratničkim biskupima; osijedjeli begovi s ogromnim, čudnovato uvijenim snježnobijelim ili crvenim turbanima; u laganom fesu kršćani – same oštre, ratničke, dlakave fizionomije odvažnog pogleda, pune muške ljepote i energije. Svi oni, iako zamahuju i nogama i rukama, u širokoj odjeći, s lahkoćom se drže u sedlu dok jašu male konje raširenih nozdrva i nesumnjivo arapske krvi. Stanovništvo je ovdje relativno gusto naseljeno.

Nakon Bakovića, poznatih po željeznim rudama, stižemo u Kiseljak, čiji izvori minerala daju kiselicu za vino, zatim u Blažuj, a između ove dvije velike poštanske stanice, u kojima se i u primitivnim prilikama da primijetiti i izvjesno blagostanje, prostiru se skoro bez prekida manja mjesta, pojedinačne skupine kuća, hanovi i zaseoci, sve gore do šuma i vrhova brda.

Banderija stoga nije manjkalo. Poštedjet ću čitaoca službene ceremonije prijema i govora. Umjesto toga, ispričat ću nekoliko sasvim neočekivanih i posve neplanskih događaja. Prva kola u kojima su sjedili gospodin Kállay i barun Nikolić, novi šef Civilne uprave, ispred kojih su jahali trojica husara – prvi daleko ispred svih ostalih i dvojica drugih na znatnom odstojanju – bivaju okružena od cijele jedne gomile bosanskih konjanika, ratnika. To nije bilo ništa neobično, jer su se banderijski konjanici s onom slobodom koja je činila jednu od najvećih draži Orijenta i orijentalnog života, koju ljudi s Okcidenta zovu neredom, cijelim putem sad gubili, sad ponovo ukazivali.

Druga kola u kojima je sjedio maršal-poručnik Stranszky zaostajala su zbog velike prašine daleko za nama. Jedino su oni konjanici koji možda nisu pripadali banderiji, nakon što su opkolili kola, umjesto uobičajenog “Živio!” uzvikivali “Hoćemo pravdu, inače nam valja propasti!” Time su, na svoj bosanski način, iskazivali neku vrstu povjerenja – uzvik koji zasigurno nije bio službeno naređen. Ministar ih upita za njihova imena, a oni ih bez oklijevanja navedoše. Nakon što su im imena zapisana, a njima saopćeno da će ministar narediti da se ispitaju njihove tužbe, oni se sasvim pristojno udaljiše. Okružnom predstojniku naloženo je da smjesta sasluša ove muškarce i da predoči njihove tužbe, ali da im pri tome ne da do znanja da su oni tom svojom scenom koju su svojevoljno ubacili obogatili naš program.

Manje bučno, ali ništa manje orijentalno, pojavio se jedan drugi molilac. Pred Blažujem, kod jedne osamljene napuštene kuće, koja još od perioda okupacije pokazuje tragove kiše ispaljenih metaka, pošto su se ovdje dvanaesterica Turaka branili do smrti, stoji jedan jedini Bošnjak. On vidi voz koji se približava, galopirajuće konje, ministrova kola, ali on stoji nepomičan poput kipa i ni ne pozdravlja. Ko bi se i usudio da veliku gospodu pozdravi prvi. Kállay ipak odmah uočava da pojava tog čovjeka odaje prije pažljivu napetost nego uobičajenu orijentalnu ravnodušnost ili radoznalost. Primjećuje da on ima spis u ruci, pa iako njime ne maše, vidi da taj čovjek nešto želi.

Naređuje da se kola zaustave i mahne mu da dođe do njega. Tek sad ga čovjek pozdravlja i predaje mu svoje žalbe. U ovom kraju su i vojničke patrole, koje smo, kao u ratu, susretali cijelim putem, mnogo češće. Iskazujući nam vojnu počast, oni na uzvisinama duž puta dočekuju naš voz. Prije nekoliko dana ovdje se pojavila neka “banda” i pokušala izvesti pljačku. Kod Blažuja nam je kao kočijaš dodijeljen jedan bosanski regrut. Bosanski regruti, inače, izgledaju veoma dobro, na njima se primijeti njihova ratnička priroda…

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede još peterica, jedan je u bijegu, a 18 osumnjičenih upisano je na “hašku listu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!