Bosna i Hercegovina, država ili kolonija

Kako je moguće da nakon svih kojekakvih “demokratizacijskih” reformi i zahvata u BiH niti velikosrpska niti velikohrvatska politika nisu pretrpjele nikakve ozbiljne ni trajne štete već je podijeljen i oslabljen isključivo bošnjački prodržavni blok? Činjenica je da je dio MZ izuzetno proaktivan na većinski bošnjačkim prostorima Bosne i Hercegovine, naročito u Sarajevu. Tu se sprovode politički eksperimenti “drugog koncepta”, tu se juriša na javne emitere, tu se osmišljavaju čitavi politički projekti, tu se intervenira radi sklapanja nelegitimnih političkih koalicija, tu se dizajniraju zahvati u društvo i kulturu, tu se nameću ovim prostorima neprimjereni svjetonazori, tu se insistira na paradiranju vlastitih, ovom društvu stranih vrijednosti, tu se nalazi ogromna većina izvana sponzoriranih “nevladinih” organizacija i medija, tu se bori protiv “radikalizma” i “esktremizma”, tu i samo tu se bori za nekakvo otvoreno društvo

Kako i ćorava koka ponekad ubode poneko zrno, tako i Milorad Dodik u rijetkim prilikama izjavi nešto s čime bi se pristojan i normalan čovjek mogao složiti. Naravno, Dodikove izjave takve vrste obično su sakrivene iza naslaga i gomila paušalnih stavova, obmana, provokacija, pa i najobičnijih laži. Ipak, Dodikov pažljivo kultivirani imidž balkanskog enfant terriblea, politička kultura agresivnog velikosrbizma kojoj pripada te sasvim politički nekorektan nastup često dovedu do toga da Dodik kaže i poneku istinu koju, radi raznoraznih razloga, ne čujemo često od ostalih političara. Upravo je takav slučaj s Dodikovim intervjuom za Glas Srpske, u kojem je Dodik, pored svojih već uobičajenih opsesija, ipak iznio i nekoliko vrlo zanimljivih zapažanja u vezi s onim što se naziva međunarodna zajednica u BiH, ali odnosa nekih zapadnih i evropskih država prema Bosni i Hercegovini.
 

I DODIK NEKAD KAŽE ISTINU, ZAR NE…

Prije svega, nije teško povjerovati Dodiku kada kaže da postoji nesklad između onoga što se o Bosni i Hercegovini govori pred kamerama i onoga što se izjavljuje kada se kamere ugase, pogotovo između četiri oka. Primjetan je trend da oni strani dužnosnici, koji se na bilo koji način bave Bosnom i Hercegovinom, govore jedno dok obnašaju svoju funkciju, a sasvim drugo kada odu s nje. Nažalost, često se ispostavi da su oni koji su se predstavljali, ako ne već prijateljima, onda barem neutralnim, ali dobrohotnim posmatračima, ustvari privatno sasvim nenaklonjeni Bosni i Hercegovini. Još i gore, čak i takva kurtoazna obmana postaje izuzetak, pa je sve češće slučaj da nas naši “prijatelji” sasvim besramno obasipaju ispraznim i visokoparnim floskulama i parolama, dok istovremeno otvoreno vode sasvim surovu realpolitiku prema BiH.

U tom smislu, Dodik ne griješi kada kaže da je Bosna i Hercegovina “zatvoren ekonomsko-finansijski prostor” kojem se ne dozvoljava da vodi samostalnu ekonomsku politiku ili da ekonomski sarađuje sa zemljama poput Kine, Turske ili Rusije onako kako je u njenom najboljem interesu. To je očito ne samo iz konstantne medijske problematizacije, pa i pokušaja kriminalizacije takvih “istočnih” investicija od propagandnih servisa nekih zapadnih država već i iz sasvim jasnih političkih upozorenja i prijetnji koja se obično uvijaju u narative o ekologiji ili korupciji. Naravno, Dodik potencira takvu temu kolonijalnog odnosa prema BiH iz vlastitih razloga koji imaju ponajmanje veze s brigom za suverenitet Bosne i Hercegovine, no činjenice su činjenice ma ko da ih i bilo čega radi govori. Svi mi odlično znamo ko je i šta je Milorad Dodik, no to ništa manje ne čini interesantnom njegovu opservaciju da se, iako ekonomski slaba, BiH pokušava dovesti u gotovo kolonijalistički podređenu poziciju naspram određenih država. Od Bosne i Hercegovine konstantno se zahtijeva da, ionako slabo konkurentna, ipak bude ekonomski uređena po laissez faire principu pa se svaka ovdašnja državna intervencija u ekonomske tokove problematizira kao korupcionaški protekcionizam, dok istovremeno u zemljama iz kojih dolaze kritičari država aktivno i izdašno stimulira vlastite privrednike. Ovakva kolonijalistička dvostruka mjerila, gdje je “bijelom čovjeku” dozvoljeno ono što nije “urođeniku”, toliko su se normalizirala da i sama diskusija o nepravednosti cijelog takvog poretka dovodi do toga da se lokalni političari pozivaju u ovdašnje ambasade na raport, što je još jedna od krajnje ponižavajućih praksi. Pored ekonomskog kolonijalizma, želi se normalizirati i inače svugdje nedopustivo uplitanje stranih ambasada u lokalnu politiku, medije, pa čak i kulturne tokove. Ironija cijelog tog procesa jeste što strani centri sasvim otvoreno rade upravo ono za šta preko svojih medija i NVO sektora optužuju lokalnu politiku. Potpuno isto je i s temom emigracije radnosposobnog i obrazovanog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Tretman ovog fenomena jeste i više nego simptomatičan jer, s jedne strane, imamo glasno kokodakanje kojekakvih stranih “nevladinih” organizacija i sponzoriranih medija koji za ovaj trend optužuju isključivo lokalne vlasti, političare i “tešku atmosferu i slabe perspektive” u BiH, dok u isto vrijeme aktivno i sasvim otvoreno potiču ovo iseljavanje, a te iste “nevladine” organizacije i mediji aktivno šire atmosferu besperspektivnosti, očaja i propasti. Naravno, ne može se izbjeći odgovornost domaće politike i političara za ekonomsku situaciju u Bosni i Hercegovini, no činjenica je da o ovoj temi nemaju pravo da lekcije drže oni koji otvoreno regrutiraju i potiču čitave kategorije stanovništva na odlazak i otvaraju škole jezika po BiH radi lakše emigracije i asimilacije naših građana u vlastito društvo i tržište rada. Maloj Bosni i Hercegovini, ma kakvi god da su joj političari i politika, gotovo je pa nemoguće da se od toga odbrani ili da upravlja takvim globalnim trendovima. Kada je već sve to neizbježna životna i geopolitička činjenica, iritira pokušaj da se odgovornost i račun ispostavi tamo gdje postoji najmanje mogućnosti i potencijala za kontrolu čitavog procesa. Demografski ispijati krv jednoj državi, a zatim to koristiti kao politički alat da bi se utjecalo na lokalnu političku scenu ništa je drugo no vulgarni kolonijalizam.
CRNE LISTE BUJAJU, DODIK I DALJE PROLAZI

Naravno, svaka od ovih opservacija Milorada Dodika dio je intervjua koji inače pršti njegovim uobičajenim suludim izjavama u kojima Dodik negira genocid u Srebrenici, omalovažava Bosnu i Hercegovinu, nasrće na državne institucije kao što je OSA, napada na SDA i tako dalje. Zanimljivo je i da Dodik razotkriva koji su to ideološki krugovi na zapadu u kojima ima istomišljenike. Da se radi o radikalnoj desnici, jasno je ne samo iz toga što Dodik kao “posjetu Zapadu” tretira svoje posjete bivšem austrijskom vicekancelaru Heinz-Christianu Stracheu ili Viktoru Orbánu, što se hvali saradnjom sa zamjenikom premijera Italije Matteom Salvinijem već i kada spominje misterioznog “visokopozicioniranog” američkog sagovornika koji mu je prije više od decenije problem emigracija s kojim se BiH danas susreće objasnio putem ideja “zamjene populacija” i “islamizacije Evrope”, a što je klasični ultradesničarski narativ. Nije samo pitanje političke pragmatičnosti Dodikova tvrdnja da SNSD kao perjanica velikosrpske politike nije imao nikakve koristi od “socijalističke internacionale”, te da se srpska politika “mora usmjeriti na prijatelje koji vode politike slične onima koje mi vodimo”. Činjenica je da velikosrpska politika i zapadna ultradesnica imaju ne samo slične politike nego i slična ideološka stajališta, pogotovo što se tiče odnosa prema multikulturalizmu, islamu i muslimanima. I tu dolazimo do još jednog kurioziteta u vezi sa sadržajem ovog intervjua, ali i do samog Dodikovog odnosa s MZ u Bosni i Hercegovini. Ne postoji javna ili politička ličnost koja je više od Dodika otvoreno “išla uz nos” MZ u BiH. Otvoreno sabotiranje mnogobrojnih političkih inicijativa, konstantni antagonizam, bezbrojne brutalne uvrede, odbijanje saradnje po raznoraznim osnovama, izrugivanje i ponižavanje, ismijavanje, sasvim neprijateljski stav…, teško je i nabrojati šta sve Dodik nije uradio i rekao od trenutka kada je napravi volte-face u vezi sa svojim odnosom prema MZ u BiH. Ipak, i pored svega toga, Dodik nije pretrpio nikakve zaista ozbiljne sankcije, nije se desilo ništa spektakularno. Iako je na američkoj crnoj listi, Dodik i dalje putuje i sastanči tamo gdje ima interese i kako se god pogleda, nije ni politički izopćen niti je persona non grata. Sve je indikativnije time što su za stotinku onoga što Dodik neometano radi već više od decenije nekad gasile političke karijere. Naravno, jasno je da više ne postoji niti politička volja niti realne političke poluge kojima bi MZ u BiH mogla sankcionirati Dodika, kao što je jasno da je došlo i do promjene političke klime na Zapadu, no ipak, takva promišljena inercija, kao i zapažanja koja je iznio Dodik, otvaraju pitanje u vezi s legitimitetom daljnjeg prisustva dijela MZ u BiH, ali i njenog samog odnosa prema Bosni i Hercegovini.
LICEMJERSTVO DIJELA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

Inercija dijela MZ, pogotovo evropskog dijela MZ u BiH, a koju pokazuje prema Dodiku i velikosrpskoj politici, ipak nije pravilo već izuzetak. Nije samo stvar u spomenutim zapažanjima koje je iznio Dodik, činjenica je da je dio MZ izuzetno proaktivan na većinski bošnjačkim prostorima Bosne i Hercegovine, naročito u Sarajevu. Tu se sprovode politički eksperimenti “drugog koncepta”, tu se juriša na javne emitere, tu se osmišljavaju čitavi politički projekti, tu se intervenira radi sklapanja nelegitimnih političkih koalicija, tu se dizajniraju zahvati u društvo i kulturu, tu se nameću ovim prostorima neprimjereni svjetonazori, tu se insistira na paradiranju vlastitih, ovom društvu stranih vrijednosti, tu se nalazi ogromna većina izvana sponzoriranih “nevladinih” organizacija i medija, tu se bori protiv “radikalizma” i “esktremizma”, tu i samo tu se bori za nekakvo otvoreno društvo. Kako objasniti ovakvu dihotomiju? Da li je možda taj dio MZ ustvari, u kontekstu svog odnosa prema Bosni i Hercegovini, oduvijek bio stracheovski, orbánovski ili salvinijevski? Znamo pouzdano da uglavnom jeste tokom perioda agresije na BiH, no šta je s ovim postdejtonskim periodom? Kako je moguće da nakon svih kojekakvih “demokratizacijskih” reformi i zahvata u BiH niti velikosrpska niti velikohrvatska politika nisu pretrpjele nikakve ozbiljne ni trajne štete već je podijeljen i oslabljen isključivo bošnjački prodržavni blok? Kako je moguće da pored sve navodne state-building politike MZ centrifugalne sile u BiH nisu pacificirane, štaviše, jedini rezultat jeste oduzimanje kapaciteta i poluga državotvornoj politici da sama štiti i garantira cjelovitost države te njihovo prenošenje na vanjske centre? Kako je moguće da se i nakon agresije i genocida te četvrt stoljeća otvorene politike aparthejda prema Bošnjacima i dalje insistira na “nacionalistima s tri strane”, te da se i dalje izjednačavaju “nacionalističke politike koje rastaču BiH”? Kako je moguće da se, pored otvorenog paradiranja paravojnih formacija genocidne ideologije na prostoru manjeg bh. entiteta, samo na većinski bošnjačkim prostorima provode kojekakvi workshopovi “deradikalizacije” i slične krajnje uvredljive budalaštine? Zašto se kontinuirano sponzoriraju organizacije, projekti i agende koje dovode u pitanje ne samo pravo Bošnjaka da se politički organiziraju na nacionalnim osnovama već i sama bošnjačka identitetarna posebnost? Zašto se insistira na “pozitivnoj diskriminaciji” i “multikulturi” samo tamo gdje su Bošnjaci većina?
FATALNA GREŠKA U SISTEMU

Ova kombinacija ekonomskog kolonijalizma prema BiH i ideološko-političko-kulturoloških zahvata isključivo spram Bošnjaka dodatno je usložena i određenim slabostima unutar samog bošnjačkog društva. Bošnjaci kao kolektiv izgleda da još nisu izašli iz predpubertetskog političkog doba, te im je teško razumjeti uloge i ideologije i interesa u internacionalnim odnosima. Baš kako su bošnjačke narodne mase tokom agresije očekivale da “svijet poduzme nešto”, te uzalud iščekivale “šestu flotu”, računajući na nekakav nesebični moral stranih zemalja, tako se i danas samoobmanjuju vjerujući u dobrohotnost i vječno prijateljstvo svjetskih sila. Bošnjaci kao društvo nisu u stanju prihvatiti niti promjenu geopolitičkih okolnosti, a kao kolektiv, budući da nemaju nekakvih ideoloških i kulturoloških predrasuda spram Evrope i Zapada, naivno računaju da Zapad i Evropa nema predrasuda spram njih. Najgore od svega, progonjeni već stoljećima i umorni od stalnih stradanja, Bošnjaci su pristali na izuzetno opasnu zamjenu teza da radi toga što su muslimanski narod (i u zamjenu za obećanu zaštitu od komšijskog progona) neprestano moraju dokazivati svoju prihvatljivost i pripadnost kontinentu kojeg naseljavaju.

Ovaj fatalni autošovinizam u sprezi s oskudnim i kratkotrajnim iskustvom posjedovanja vlastite države dovodi toga da Bošnjaci nemaju formiran i razvijen politički imunitet spram prodora stranih interesa, kako političkih, tako i ekonomskih, te su praktično politički infantilni. Nemoguće je očekivati da se takve društvene anomalije i abnormalnosti ne oslikaju i na politiku jednog društva, pa tako imamo specifično bošnjački fenomen gdje se mnogi političari i stranke hvale ne samo svojim kontaktima već i svojim servilnim klijentelizmom i sluganstvom stranim centrima i ambasadama. Ono što bi drugdje bilo političko samoubistvo kod Bošnjaka je politički plus. Ideje suverenizma, samopouzdanja, želje i potrebe da se krči samo svoj put u budućnost, da se ono što je vrijedno čuva samo za sebe još uvijek su kod Bošnjaka u povoju, a i njih se nastoji uništiti još u začetku tako što se atakuje na tekovine iz odbrambeno-oslobodilačkog rata, kada su Bošnjaci dokazali da se itekako mogu sami odbraniti. Radi svega toga imamo današnju situaciju gdje Bošnjacima neke teške istine u vezi s BiH mora saopćavati niko drugi nego njen najveći neprijatelj.

PROČITAJTE I...

Da li će u Srbiji ikad nadvladati demokratski duh i realan i pravedan način političkog razmišljanja? Da li će nacionalnu prepotentnost, isključivost i agresivnu nabusitost u smislu “ja najveći, ja najjači” ikada zamijeniti demokratski i racionalni pristup krucijalnim pitanjima koja su bitna i od egzistencijalne važnosti ne samo za srpski narod u susjednim državama već i za nesrpske narode u Republici Srbiji

Vrijeme je pokazalo da ambicioznim pojedincima unutar SDA ne možete pomoći time što ste korektni i poštujete ih, nego ih morate naučiti da se kreću u zadanom okviru koji je definiran Statutom stranke i važi za svakog unutar SDA. U procesu kandidiranja za predstojeći Kongres SDA učešće su uzeli gotovo svi općinski, regionalni i kantonalni odbori, tako da je podrška koju ima predsjednik SDA rezultirala jedino njegovom kandidaturom za predsjednika stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

Podržite nas na Facebooku!