fbpx

Bosiok u ruci zaklane nane Sahe

Na cesti se sukobljavamo. Ginu nam dva momka, ali uspijevamo se provući između kuća i ući dublje u selo. Odvojili smo se u manje grupe. Izlazeći na uski put s još šest momaka, odjednom mi sinu u glavi – dedo Zaim i nana Saha, šta li je s njima, je li im neko uspio javiti na vrijeme

Piše: Amir HASANOVIĆ

Ležeći na nekim starim vratima položenim na pločnik ispred hadžijine kuće, zatvorenih očiju osluškivao sam žamor vojnika koji su pristizali. Miješao se s opojnim mirisom avlijskog cvijeća. Pomiješani mirisi katmera, smilja, zambaka u ovoj maloj avliji širili su se i mamili udisaje. U to me prenu glas hadžije Zaima: “Hajte, djeco, nana Saha postavila je da malo prizalogajite. Ima pita, pogača, ima sira i kajmaka.” “Neka”, rekoh, “hadžija, imamo hranu, ponijeli smo. Niste se ti i nana trebali zahmetiti.”

Dolje na Bulnoj Brani, i cijelom linijom, četnički napad uveliko je trajao. Jučer su, kaže, bacili bombu iz aviona. “Pobiše, sine, cijelu familiju Salibašića. Utrnu im se loza, nejma više nikog.” “Jah”, rekoh, “šta ćeš, moj, hadžija.” Ne htjedoh otežavati pričom da sam već vidio kako to izgleda nakon što djeluje avijacija. “Bit će, sinko, onako kako je Allah odredio, nego da nam ja smotam po jednu.”

Taman u to i krenusmo. Selamim se s dedom i nanom, idemo na naše staro mjesto koje smo jutros napustili da bismo se malo odmorili. Pokraj doma čekali su nas momci pristigli iz Živinica i Banovića. Jedina pristigla pomoć u ta tri dana.

Oko podne tog 28. augusta, na pravoslavnu Gospojinu, otpočinje njihov najžešći napad. Prethodna četnička artiljerijska priprema izbacila nam je mnogo ljudi iz stroja. Haubice i tenkovi praktički su “izvrtali” našu liniju odbrane. Nas 240 tada ni sanjali nismo naspram kakve smo sile i tehnike stajali, uključujući avijaciju i pješadiju od približno 1.200 srpskih vojnika. Okupio se tog dana sav ološ, od Bijeljine, Doboja, Trebave… Municije je sve manje, svega nestaje, nema ni pojačanja niti se dotura municija. Shvatamo da smo ostali sami.

Živiničani biju herojsku bitku, odbijaju skupa s nama napad za napadom. Već imaju poginulih, ali ne odustaju. Ranjenike pokušavamo izvući, a mrtvi se samo iznesu na njivu i prekriju dekom. Niko više niti gdje ide, niti nam ko dolazi.

A onda iz Koksno-hemijskog kombinata puštaju hiljade litara benzola. Zapaljen je u koritu rijeke Spreče. Slika apokalipse. Gore i rijeka i obala. Četnici nadiru sa svih strana. Otpočinje bitka na nekoliko metara.

U jednom trenutku dotrčava sav zadihan dječak. “Momci, pala je linija, opkoljeni smo”, izgovarao je jedva riječi pokušavajući uhvatiti malo zraka.

Linija na Bulnoj Brani pala je prije više od sata. Nama kod željezničke i na mostobranu niko ništa nije javio. Tek smo tada spoznali pravu situaciju i odmah krenuli u povlačenje. Četnici su s tenkovima ulazili u mjesto, kuće su gorjele.

Na cesti se sukobljavamo. Ginu nam dva momka, ali uspijevamo se provući između kuća i ući dublje u selo. Odvojili smo se u manje grupe. Izlazeći na uski put s još šest momaka, odjednom mi sinu u glavi – dedo Zaim i nana Saha, šta li je s njima, je li im neko uspio javiti na vrijeme.

Trčeći, na raskrsnici ugledasmo dva tijela naših teritorijalaca. Ležali su na leđima. Mrtvi. Mislim da nisam trčao, nego naprosto lebdio. Ulazeći u sokak, vidjeh da hadžijina kuća gori. Dolje niz ulicu, nekih 100 metara od nas, primijetili smo četnike kako silaze na glavni put.

Obišao sam oko kuće, preskočio komšijsku ogradu i utrčao u avliju. Hadžija Zaim bio je ubijen iz puške. Na sebi je imao više rana. Ležao je na pločniku pored kuće. Francuska kapa malo mu skliznula s glave. Nana Saha ležala je potrbuške na pločniku prema cesti. Jedna joj ruka u kadifici i otkinuti struk u ruci. Sageh se i vidjeh i na njoj nekoliko prostrelnih rana na grudima. Ali bila je i zarezana ispod vrata nožem, ne duboko. Kao da se branila. Za dimijama joj zadjenut struk bosioka. Uzmem ga i stavim u džep.

Još sam bio pod tim strašnim utiskom, osjećao sam se nestvarno. To je bio prvi put da vidim ubijene civile.

Jasmin me uhvati za rame i prodrma: “Hajde, bolan, nema…, gotovo je to, hajde”. Počeli smo trčati između kuća u plamenu. Izađosmo na ulicu pa prijeko u staro korito Spreče. Bilo smo u velikoj cijevi kada je preko ceste iznad nas prošao tenk s pješadijom. Već je bila počela padati noć.

Odatle smo polahko izašli prema brdu Kupusišta. Kada smo se popeli, tu su bile već postavljane nove linije. Dolazila je vojska, a kiša, prava ljetna, doslovno je sipala. Nebo obasjano, Dobošnica sva u plamenu. Gorjela je naša nada u suživot i svaka utopija o bratstvu i jedinstvu. Skupo smo platili ovaj čas znanja.

Posegnuh za džep da uzmem cigaretu. Umjesto kutije, povukao sam struk bosioka. Stisnuo sam ga u ruci, prinio licu i duboko udahnuo. Mirisao je bosiok na nanu Sahu, na Bosnu, na šehide… Mirisao sam taj bosiok, a sve je u meni ključalo. Nisam na sve ovo bio spreman sa svojih sedamnaest i po, a osjećao sam da me još mnogo gorih i težih stvari čeka.

A bosiok? Stajao je dugo u kući, na kuhinjskom šanku, u čaši, suveniru iz Banje Vručice. Sve dok se u prah nije pretvorio.

PROČITAJTE I...

Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate

Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!