Učio sam djecu u mektebu, akšam i jacija bili su redovni da se klanjaju u džematu. Petkom, da bismo džumu klanjali, ja sam na poslu uzimao pauzu za ručak da stignemo sve. Ramazan kada dođe uzimao sam odmor da bismo sve uspjeli, jer sam smatrao da je ljudima potrebno da imaju mjesto gdje će se okupljati, družiti i razgovarati. Kada smo mi otplatili prostor koji smo kupili 2009. godine, pojavila se želja džematlija da imaju stalnog imama. Tako sam ja 2015. godine počeo raditi zvanično kao imam džemata Pinellas Park. Svi smo zajedno uspjeli da izgradimo džemat. Džematlije su ključ uspjeha”

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Prvi su Bošnjaci u SAD došli u vremenima austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, što je bio prvi val doseljavanja Bošnjaka u Ameriku. Drugi val bio je između svjetskih ratova, treći tokom i nakon Drugog svjetskog rata, a četvrti i najmasovniji nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog stoljeća. Prema podacima, na području SAD-a živi više od 250 hiljada Bošnjaka. Najbrojnije su bošnjačke zajednice u SAD-u u St. Louisu i Chicagu.

Bošnjaci koji žive širom SAD-a nastoje se organizirati kroz udruženja, ali ipak su najviše vezani za džemate kojih je veliki broj i koji nastoje da ih okupe kroz organiziranje vjerskog i kulturnog života. Bosanski džemat Pinellas Park jedan je od dvaju bošnjačkih džemata koja postoje na Floridi, gdje živi nekoliko hiljada Bošnjaka. Drugi je floridski džemat u Jacksonvilleu. Ova dva džemata udaljena su jedan od drugog nekoliko sati vožnje.

Jasmin ef. Latifović, imam džemata Pinellas Park, rođen je u Srebrenici. Teške ratne godine proveo je u rodnom gradu, a nakon rata se s porodicom smjestio na Floridi.

“Prve godine nisu bile uopće lahke. Došao si u tuđi svijet, sve ti je strano i neobično. Ostavio si sve što si imao u Bosni, samo si ponio uspomene. Danas je lahko komunicirati, tehnologija to omogućava. Tad nije bilo, nismo ni znali šta se sve dešava u Bosni. Kada smo uspjeli prvi put da čujemo talase bosanskog radija, koja je to sreća bila, neopisiva. Dolazili su i drugi ovdje, formirali svoje živote, počeli raditi. Mi smo po prirodi vrijedni i hoćemo raditi. U svemu tome smo nastojali i da ne zaboravimo ko smo, šta smo i odakle smo, da očuvamo našu vjeru. Tako da smo počeli klanjati u mojoj kući u džematu, učiti djecu, jer nismo imali u blizini džemat i prostor gdje bismo se okupljali. Vidio sam da imamo dosta djece koja treba da idu u mekteb.

Svako dijete ovdje koje nije prošlo kroz mekteb i džamiju razlikuje se od djeteta koje je prošlo mektepsku nastavu. Prvo, ova djeca koja idu u džamiju i mekteb upoznata su s vjerom, ponašaju se drugačije. Uvidio sam da ima dosta djece koja će ‘propasti’ ako im ne pokušam pomoći na neki način. Ja slično radim od 1993. godine, kada sam bio u Srebrenici i kada sam bio član Udruženja ‘Prosvjetitelj’, koje je nama mladima u tim godinama rata i strahote pomoglo.”

Sa svojim sunarodnjacima koji su svoje mjesto pod suncem pronašli na sunčanoj Floridi želio je uraditi nešto korisno za zajednicu koja je bila u izgradnji i okupljanju.

“Prvo sam ja u svojoj kući držao mektepsku nastavu, svake subote po dva sata. Mi smo počeli 2005. godine. Tada je došlo oko 50 djece. Ovdje ima Bošnjaka iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. U prosjeku, mi imamo u mektebu pedesetero djece. Mogao bi taj broj biti veći, ali uglavnom, mi imamo mektepsku nastavu, druženja u džamiji, vezani su svi za džemat.”

Put od prvih okupljanja Bošnjaka na Floridi u kućama do kupovine vlastitog prostora i organiziranog džemata bio je dug.

“Sve je to polahko krenulo. Dug je put bio od dolaska ovdje do ovoga što sada imamo. Kada sam ja vidio da imamo dosta djece, rekao sam roditeljima da pokušamo naći neko rješenje, da pronađemo neki prostor gdje može više djece stati. Tako smo iznajmili jedan prostor. Porodice su se polahko priključivale i došlo je do toga da imamo u džematu oko stotinu porodica. Odlučili smo nakon toga da kupimo prostor 2009. godine, koji smo preuredili. Još više su se porodice počele priključivati. Tako da danas naš džemat broji oko 300 stalnih porodica koje su članovi džemata.”

Jasmin ef. Latifović od 2005. do 2015. godine radio je volonterski.

“Učio sam djecu u mektebu, akšam i jacija bili su redovni da se klanjaju u džematu. Petkom, da bismo džumu klanjali, ja sam na poslu uzimao pauzu za ručak da stignemo sve. Ramazan kada dođe uzimao sam odmor da bismo sve uspjeli, jer sam smatrao da je ljudima potrebno da imaju mjesto gdje će se okupljati, družiti i razgovarati. Kada smo mi otplatili prostor koji smo kupili 2009. godine, pojavila se želja džematlija da imaju stalnog imama. Tako sam ja 2015. godine počeo raditi zvanično kao imam džemata Pinellas Park. Svi smo zajedno uspjeli da izgradimo džemat. Džematlije su ključ uspjeha.”

Džematlije džemata Pinellas Park odlučile su kupiti funkcionalniji prostor gdje će imati džamiju, prostorije za mekteb i sve drugo što je potrebno.

“Taj prvi prostor koji smo kupili nije bio dovoljno funkcionalan, pa smo odlučili da kupimo novi prostor. Nije to bilo jednostavno, ući u projekt milionske vrijednosti. Imamo mi finu zajednicu i kroz dogovor smo svi odlučili da kupimo objekt. Uspjeli smo naći objekt koji ispunjava sve naše obaveze, od lokacije do unutrašnjeg prostora. Ljudi su se stvarno organizirali i uspjeli smo u nijetu. Imamo i stari objekt koji smo stavili na prodaju. Kada smo kupili objekt, ljudi su se maksimalno posvetili i uredili smo unutrašnjost prostora. U objektu, osim džamije, imamo učionice za mektepsku nastavu, salu, kuhinju, kancelarije, sve što je potrebno. U planu smo da uradimo u narednom periodu munaru. Ima još dosta posla pred nama, ali uspjeli smo u nijetu da organizujemo džemat, da imamo svoje mjesto gdje se okupljamo i družimo.”

Džemat Pinellas Park je u u okviru Islamske zajednice, jer, kako Jasmin ef. Latifović kaže, “mi Bošnjaci hoćemo da se vežemo, da znamo gdje smo”.

“Smatram da je džemat jedno drvo, a svi mi članovi smo grane. Od nas zavisi kakvu ćemo zajednicu imati, kako ćemo biti čvrsto vezani. Amerika je, da tako kažem, opasna sredina, velika je to zemlja, raznolika, pogotovo za djecu, i svi oni koji su članovi džemata nastoje da odgajaju djecu na normalan način, da budu uspješni, dobri i zahvalni članovi zajednice. Mi živimo u Americi, daleko od naše matične domovine i bitno je da imamo zajednicu gdje se možemo osloniti jedni na druge, mjesto gdje se osjeti duh Bosne, naše tradicije, kulture i vjere.”

Prema riječima efendije Latifovića, ramazanski su dani najljepši.

“Posebno su lijepi ramazanski dani, kada se družimo, zajedno iftarimo. Recimo, svakog ramazana zadnjih deset dana ja ne izlazim iz džamije, uvijek ima neko, organizujemo druženje, zajednička učenja, predavanja. Naravno, Bajram je radost, vrijeme kad obilazimo jedni druge. Treba čuvati veze, održavati ih, kako ove ovdje naše, tako i s našom domovinom Bosnom. Brzo se živi, svi trče i rade jer moraju, i to je obaveza, ali ne smijemo zaboraviti ko smo, šta smo i odakle smo”, poručuje Jasmin ef. Latifović, imam u najjužnijem džematu koji okuplja Bošnjake u Sjedinjenim Američkim Državama.