Bjelorusija na raskrsnici

Bjelorusija pripada Evroazijskoj ekonomskoj uniji, nadnacionalnoj instituciji sličnoj EU koja je u fazi razvoja, a zvanična Moskva pokušava smanjiti utjecaj subvencija za bjeloruske stanovnike. Između dviju zemalja postoji ugovor o spajanju oba gospodarstva s ciljem buduće unije, odnosno formiranja jedinstvene države. Ta se ideja počela oblikovati 1997. godine, još pod mandatom Borisa Jeljcina.

U zapadnim se medijima malo govori o Bjelorusiji, unatoč tome što se ta zemlja praktički nalazi u srcu Evrope i ima veliku geopolitičku važnost. Nakon raspada SSSR-a, najvažnije firme u ovoj maloj zemlji sa samo 10 miliona stanovnika ostale su pod državnom kontrolom, pa je tamošnja vlada uspjela održati dio sistema socijalne zaštite. Njezin predsjednik Aleksandar Lukašenko, poznat na Zapadu kao posljednji “diktator” Evrope, zemljom je vladao od 1994. godine.

Oni koji ga kritiziraju kažu da je glavni grad Minsk pretvorio u svojevrsni sovjetski tematski park jer su zgrade staljinističke ere obnovljene i oslikane. Treba biti pošten pa reći da se to isto dogodilo i u bivšem Istočnom Berlinu pa niko za to nije kritizirao tamošnje vlasti. Lukašenko je također promicao intenzivan kulturni život u glavnom gradu, u njemu otvorio mnoge kafiće, restorane ili modne prodavaonice.

Važno je pojasniti da se postupak koji je pratio Lukašenko vrlo razlikovao od procesa koji se provodio u drugim bivšim socijalističkim zemljama. Početkom ’90-ih on je odbio odjednom privatizirati cjelokupnu ekonomiju, izbjegavajući tako društvenu katastrofu i pojavu oligarha koji su preuzeli velike državne firme. To znači da su sadašnji poduzetnici stvorili i podigli svoje kompanije ispočetka, tj. legalno, što je velika razlika u odnosu na ono što se događalo na drugim mjestima.

Zato se kaže da u Bjelorusiji ne postoje oligarsi, već biznismeni. Iako je istina da je bjeloruski predsjednik uspio sve to zahvaljujući velikodušnim subvencijama Moskve, izraženim u velikim popustima na cijene nafte, koju također rafinira i izvozi u zemlje EU. Neobična stvar za državu koja nema svoju naftu.

Bjelorusija pripada Evroazijskoj ekonomskoj uniji, nadnacionalnoj instituciji sličnoj EU koja je u fazi razvoja, a zvanična Moskva pokušava smanjiti utjecaj subvencija za bjeloruske stanovnike. Između dviju zemalja postoji ugovor o spajanju oba gospodarstva s ciljem buduće unije, odnosno formiranja jedinstvene države. Ta se ideja počela oblikovati 1997. godine, još pod mandatom Borisa Jeljcina.

No, sve dok se to ne dogodi, popusti na naftu u izravnoj su suprotnosti sa sporazumom koji su potpisale zemlje EU. Što se tiče buduće unije s Rusijom, čini se da su Bjelorusi pomalo podijeljeni. Unatoč svemu, vrlo je vjerovatno da bi, ako se upravo sada održi referendum, pobijedila većina koja je za spajanje. Stanovništvo koje je protiv te unije još uvijek nije u toliko velikom broju.

Bjelorusija se suočava s teškom i složenom situacijom ako želi ostati neovisna država i istodobno održati socijalnu jednakost kao i prije. Iako je istina da njena ekonomija još uvijek raste na 1,7% godišnje, ona nije usporediva sa 7,5%, koliko je imala u prvom desetljeću ovog stoljeća. Dakako, zemlja ima visokotehnološku industriju, poput “TI Epam Systems Inc.”, koja je uvrštena na njujoršku berzu.

Pored toga, proizvodi visokokvalitetne poljoprivredne strojeve, poput divovskog MTZ-a, koji je sposoban proizvesti 32.000 traktora godišnje. No, unatoč svemu, njena ekonomija i dalje je vrlo ovisna o Rusiji, a to zna njen predsjednik. Dakle, to znači da će na kraju Lukašenko ili bilo koji drugi budući bjeloruski vladar možda morati odlučiti o konačnoj integraciji s Ruskom Federacijom.

Prethodni članak

Bryantova ostavština

PROČITAJTE I...

Brza reakcija vojske i sve izjave turskih zvaničnika praćene akcijama – povećanjem vojnog prisustva u Idlibu – imaju za cilj pokazati (prije svega Moskvi) da nije riječ o blefu, nego o riješenosti da se spriječi humanitarna katastrofa koja bi u krajnjoj liniji najveći račun ispostavila Turskoj. Veliko je pitanje koliko je zemlja koja je u periodu od 2011. do 2018. primila (slovima i brojem) jednu izbjeglicu iz Sirije u stanju razumjeti zemlju koja ih je primila 3,7 miliona

Ograničenja vjerske slobode ili progoni etičkih skupina predstavljaju grubo kršenje ljudskih prava. Međunarodna zajednica odgovorna je za usvajanje mjera za iskorjenjivanje zlostavljanja i zaustavljanje diskriminacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!