Bistro

Sada baš ribarim i, čini mi se, opasno sam se navukao. Ulova ima pa me smatraju ozbiljnim ribolovcem, ali je to, s moje tačke gledišta, i dalje puki amaterizam u kojem dominira želja da se šćućurim kraj jezera i uživam u ambijentu. Dokazati mogu lahko. Recimo, još ne znam napraviti razliku između šarana i babuške. Toliko o tome

Piše: Safet POZDER

Premda nisam u nekim ozbiljnijim godinama, svaka koja mi se zakači za leđa donese štošta što ranije nisam kod sebe uočavao. Tako, recimo, u posljednje vrijeme primjećujem sve veću želju da vrijeme provodim po šumama i planinama. Imam neke teorije zašto je to tako, ali imam i određena objašnjenja zašto ova nenadana ljubav i dalje ostaje neuzvraćena. Kad imam vremena – fali planina, a kad se planina prostre preda mnom – nemam vremena, i tako ukrug. Uz to, podosta je lokacija u mom bližem okruženju po kojima se još krije poneka neeksplodirana minska naprava, pa me i to koči. Ništa manje nije značajan ni strah da ljudi ne pomisle kako sam puk’o ako me, iz čista mira, vide u šumi.

Sve u svemu, ondje rijetko zalazim, iako me nešto opasno vuče.

Druga, jednako jaka, ako ne i jača želja, jesu vodene površine. Jezero, rijeka, potok, izvor, bunar…, šta god, samo nek’ je voda. E, tu je situacija nešto drugačija i tu se već komotnije može govoriti o uzvraćenoj ljubavi. A za vodu me veže mnogo toga i ona je česta tema mojih promišljanja. Neka od njih mogao bih navesti, doduše, obrnutim redoslijedom.

Odavno nisam s tolikom pažnjom pročitao neku knjigu kao nedavno Psihologija namaza, koja govori o namazu i svemu što uz namaz ide. Posebno me dojmilo tretiranje priprema za namaz te pogled na abdest iz sasvim drugačijeg, moglo bi se reći, medicinskog ugla. Spoj hladne vode, određenih perioda tokom dana (namaska vremena) i precizno trljanje (ne pranje i ne polijevanje nego, doslovno, trljanje određenih dijelova tijela) donosi nevjerovatan refreš ljudskom organizmu, ali i psihi. Trljajući lice, ruke do laktova ili stopala, zapravo se ostvaruje određena vrsta njihove masaže koja, redovnim ponavljanjem, ima odlične učinke i važna je zbog toga što se baš u tim dijelovima tijela nalaze nervni završeci važnijih organa, poput srca, pluća, bubrega ili stomačnog trakta. Doda li se tome i povremena obamrlost ćelija u organizmu koje hladna voda (abdest) doslovno reanimira i restartuje, te još mnogo zanimljivih detalja, abdest poprima sasvim drugu dimenziju.

Dalje, sjećam se kako sam, kao učenik Gazijine medrese i, kasnije, kao student Fakulteta islamskih nauka, s posebnom pažnjom slušao lekcije i predavanja koja su se ticala vode. Najživopisniji je bio profesor Karić, koji bi s takvim zanosom govorio o vodi koja svemu daje život, stalno kruži i nigdje se trajno ne zadržava. Skoro da sam se bio zarekao da ću diplomski rad pisati na tu temu. Ipak, pisao sam o nečemu drugom, ali od te ideje još nisam odustao.

Svojevremeno sam pričao s certificiranim stručnjacima za hidžamu (bilo je to u Medini prije skoro deset godina) na temu ljudskog organizma, promjena koje se u njemu dešavaju te učinaka puštanja krvi putem hidžame. Nadahnuto su upoređivali ljudski organizam s planetom Zemljom kroz prizmu gotovo u bobu jednakog omjera vode i kopna na Zemlji s omjerom vode i ostatka materije u organizmu, utjecajima mjesečevih faza na čovjeka, učincima koje izaziva višak ili manjak vode u organizmu… Kratko rečeno – nevjerovatno.

Konačno, rođen sam nedaleko od vode – Jablaničkog jezera, od pete ili šeste godine aktivni sam plivač i dan-danas živim blizu vode. Živjeti blizu vode a ne biti plivač ili ne baviti se ribolovom skoro je nezamislivo. Doduše, u moje vrijeme tu se komotno moglo dodati i veslanje jer čamci ondje uglavnom još nisu bili na motorni pogon.

Ipak, ribolov je poseban gušt, a duboki i strmi zaljevi ispod mog sela omogućavali su nam da manevriramo i ribarimo kako želimo. Lično, posebno zadovoljstvo i užitak predstavljali su mi pojedini šumoviti predjeli uz obalu koji bi na nekim mjestima ulazili u samo jezero. Tu bi se imalo prostora prokrčiti i napraviti poseban intimni ribolovski kutak u kojem bi dodatna atrakcija bile debele vrbe koje bi se, onako nakrivljene, natkrilile nad samu vodu. Valjalo je samo raskresati grane, sjesti na drvo i spuštati mamac pola metra ili metar ispod sebe i eto ulova. To mi je posebno pasalo zbog urođenih poteškoća s vidom. Srećom, to su i drugi ribolovci znali i poštovali pa se moja malenkost, još tada, svim srcem posvetila ribolovu i kući se nerijetko vraćala kasno u noći, dakako, s punim plijenom.

Lovili smo uglavnom na hljeb i puru, eventualno kukuruz. Jasno, oskudijevali smo s priborom i željno iščekivali da vodostaj jezera splasne kako bismo se bacili u potragu za udicama koje je neko ranije zijanio. Ako bi se usput našao i kakav plovak, ili koji metar silka – puna šaka brade.

E sad, ribarim opet, i to već nekoliko godina. Ustvari, drugi misle da ribarim, a ja, zapravo, samo želim biti blizu vode i uživati. Istina, ponesem i štap, zabacim na plovak i niti ga pratim, niti šta ulovim. Ali ćejfim maksimalno. To je bilo tako do ove godine. Sada baš ribarim i, čini mi se, opasno sam se navukao. Ulova ima pa me smatraju ozbiljnim ribolovcem, ali je to, s moje tačke gledišta, i dalje puki amaterizam u kojem dominira želja da se šćućurim kraj jezera i uživam u ambijentu. Dokazati mogu lahko. Recimo, još ne znam napraviti razliku između šarana i babuške. Toliko o tome.

Vrijeme koje provodim u ribolovu – a jedan od glavnih krivaca za to jeste drag prijatelj, inače, profesionalac u toj branši – koristim da, s jedne strane, psihički predahnem i opustim se, a, s druge, posmatram, razmišljam i učim o ljudima. Naprvu, jasno uočavam da se dosta toga promijenilo. Za početak, mamci za ribu skroz su se promijenili pa se, umjesto nekadašnjeg hljeba ili pure, sada koriste svakojake smjese s dodatkom kojekakvih aroma. Sad, kažu, šaran ludi za vanilijom, a klijen se pravo peca na, ni manje ni više, trešnju. Kako je krenulo, još malo pa će se ribama naručivati hrana u restoranima. Spomenutih smjesa i raznih primama ima u izobilju po tržnim centrima, i to za svaku vrstu ribe posebno.

A tek oprema koju danas koriste profi ribolovci! Skoro me stid i sjećati se kako sam počeo loviti. Danas su to posebni štapovi s posebnim referencama. Tačno se zna koji je za šarana, smuđa ili pastrmku. Danas se na njih ugrađuju posebni signalizatori koji, čim se riba javi i zgrabi mamac, pišće, a melodija koju po vlastitoj želji izaberete, znak je da treba samo da izvučete ulov. Eto, neku večer čovjek izvuče šarana od šest-sedam kila bez po muke. Meni je u onaj vakat trebalo više i vremena i muke da izvučem klijena od nekoliko stotina grama. Čovjek ga izvuče, ubaci u mrežu, ponovo zabaci i zavali se u stolicu kao da se ništa nije desilo.

Da ne ispadne da sam totalni laik, izvučem i ja, doduše, manje komade, ali izvučem i izvukao sam ih ovog ljeta podosta. Neću reći gdje pecam jer se to ionako brzo pročuje, a čim se pročuje, skoro da se ne može naći mjesto uz vodu od silnih ribara.

A ribari su uglavnom dobri i susretljivi ljudi. Svaki je svjestan da se u sekundi nešto s priborom može zakomplicirati pa su i sami uvijek spremni izići u susret i pripomoći. Ima ih raznih profila. Najviše je profesionalaca “zaraženih” ribolovom. Imao i onih koji, poput mene, jednostavno ćejfe i vole biti pored vode. Neki, opet, pobjegnu od kuće, pijuckaju uz roštilj i tu su s parolom “ako se šta uhvati, uhvati”. Neki su mirni i staloženi, pa ih ni neuspješno trzanje ili spadanje ulova s udice posebno ne uzrujava. Drugi, pak, opsuju šta im se prvo zavrne na jeziku. Jedni love šarana, drugi smuđa, a svi s posebnim respektom pričaju o pastrmki.

Pastrmku je, kažu, najlakše naći na bržim vodama, smuđ se ganja rano ujutro ili uz oblačno vrijeme ili kišu, dok je šaran uz granje i u travi. Smuđ je ukusan, riba je grabljivica, ali se preda čim bude zakačen na udicu. Za razliku od njega, šaran se otima, stalno ide ustranu i gleda da se zabije u kakvo rastinje u vodi.

I dok sam bio siguran da sam, prije koji dan, zakačio šarana, izvukao sam neku tanku, žućkastu ribu. Nije se plaho otimala, ali mi nije do kraja ni ostala na udici. Kad sam je opisao svom prijatelju, veli da je to sigurno linjak (valjda sam dobro upamtio). To je, veli on, riba-doktor u vodi. Ona navodno liječi druge ribe, posebno one koje se, pri neuspjelim pokušajima izvlačenja, otkače s udice. I još mi opriča kako je danas sve popularniji lov na jegulje. Pokaza mi i nekoliko fotografija. Rekao bih, neki spoj zmije i ribe. Kaže da su vrlo skupe, ali ih nije pametno pipkati rukama oko glave niti ručno skidati s udica. E, svašta!

Zanimljive su te ribe. Svaka ima neku svoju čehru i tabijat i svaka se, iz nekog razloga, nekome posebno sviđa.

Tako je, otprilike, i s ljudima. Svi u pet deka, a, opet, niko ni nalik nikome. I neka je tako, jer, ne daj Bože da smo svi isti.

Eto, odoh praviti mamac. Neću reći od čega je, ribari, čak i mi amateri, to kriju. Uglavnom, za šarana je i ide dosta vanilije, čokolade i banane.

Ribari bi rekli: “Bistro!”

Kako god, dušu i misli razbistri.

 

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!