Bihaćki multireligijski trokut

Crkvu sv. Ante pretvorile su Osmanlije u džamiju, pravoslavnu crkvu ustaške vlasti sravnile su sa zemljom, a od katoličke je nakon savezničkog bombardiranja ostao samo zvonik

 

Piše: Izet PERVIZ

I Bihać je mogao biti grad u kojem u samom centru, u rasponu od nepunih sto metara, gotovo jedna do druge, stoje džamija, katolička i pravoslavna crkva. Ali, eto, zlohuda vremena, siloviti kas historije i gustina povijesnih zbivanja nisu mu to dozvolili. Pa ipak, bile su i takve godine koje su mu to barem nakratko omogućile. Okrene li se čovjek niz povijest ovog grada, vidjet će gotovo savršen trokut, tu, sred ostrva koje s jedne strane okružuju obale Une, a s druge kanal još u srednjem vijeku odvaljen od matice da opasuje tvrde bihaćke bedeme.

Nažalost, ostat će taj bihaćki multireligijski trokut u životu tek koju godinu više od jednog desetljeća. Umjesto idilične slike o religijskoj toleranciji, danas ovaj zamišljeni trougao priča nam jednu sasvim drugu priču. Kaza je to o rušenjima vjerskih objekata, o njihovom preziđivanju, porobljavanju i preimenovanju. Pripovijetka je to o stalnim borbama za odbranu grada, o nemilosrdnim osvajačima, pa i o vremenu kada su crkve letjele u zrak razorene aviobombama onih koji su cijeloj Evropi donijeli slobodu.

DŽAMIJA OD CRKVE

Od tri vjerska objekta u bihaćkom trokutu, današnje vrijeme cijela je dočekala tek džamija. Priča o njoj nije sasvim jednostavna, kao što ovdje, na ovom komadičku zemlje okruženom Unom i kanalom odvaljenim iz njenog toka, ništa nije jednostavno niti se bez velike muke dade ispričati. Ova džamija izgrađena je kao crkva, pa su je Osmanlije, kada su osvojile Bihać, u dosluhu s onovremenim pravilima bojovanja, pretvorile u džamiju. U skladu s oduševljenjem, jer su napokon te 1592. godine, nakon stotinu godina opsada, juriša i napada, uspjeli skršiti odbranu Bihaća, dadoše joj ime ni manje ni više nego Fethija, na našem jeziku “pobjeda”.

O silovitosti njihove želje da napokon pređu preko tvrdih bihaćkih bedema možda najbolje govori jedna priča, koja se stidljivo probija iz gustog historijskog mulja. Ta priča kazuje kako su Osmanlije skinule devet nadgrobnih ploča hrvatskih velikaša, koje su bile uzidane u zid na ulazu u crkvu, i ugradili ih u pod na samom ulazu. Naličje s grbovima viteških bihaćkih porodica okrenuli su prema gore da svaki put kada ulaze da padnu na sedždu pred Bogom svojim stopalima pređu preko poraženog neprijatelja. Pod nogama osmanlijskih janjičara, ni kriv ni dužan, našao se i neki krojač Luka, za kojeg historičari pretpostavljaju da je bio lični krojač bihaćkog kapetana i na čijoj ploči, jedinoj od devet, nije bilo nikakvog grba, mada se priča da su u ono, srednjovjekovno vrijeme krojači bili među najuglednijim članovima društva.

Više od trista godina stajale su te ploče na ulazu u Fethiju, sve dok se nije promijenila vlast, pa su ih austrougarski historičari, kada je u Sarajevu izgrađen Zemaljski muzej, nisu prebacili onamo. Ploče su posvećene Petru Rebroviću, najvjerovatnije sinu Ivana Rebrovića, vicekapetana, najuglednijeg bihaćkog konjanika u 16. stoljeću; Bernardinu Stivkoviću, koji je poginuo u borbi s Turcima; braći Ivanu i Gašparu Kobasiću, kastelanima tvrđave Brekovica; Ivanu Izačiću od Ripča i grada Izačića; bihaćkom sudiji Luki Cvitkoviću, koji je umro 1524. godine; Nikoli Farkašiću, koji je poginuo 1519. u borbi s Turcima; bihaćkom vitezu Ivanu Buckoviću i nekom vitezu Jurju.

U haremu Fethije sahranjen je još jedan vitez. I on je poginuo u odbrani ovog grada, ali i cijele Bosne. Među desetak nišana dominira onaj na kojem pisanim slovima stoji uklesano: “Šehid dr. Irfan Ljubijankić, 1992–1995”, a ispod je slomljen stih: “Kad mojom rozetom smiraj i sreća…” To se uglavnom zna, ali vrijedi ponoviti: Irfan Ljubijankić, Krajišnik, poginuo je kao ministar vanjskih poslova Republike BiH kada se iz opkoljene bihaćke regije vraćao za Zagreb; negdje iznad Cetingrada raketa Vojske Republike Srpske Krajine pogodila je helikopter u kojem je putovao.

I još da se zna: skoro tri stoljeća bila je Fethija džamija sa zvonikom. Tek 1863. godine porušen je stari zvonik, s kojeg je mujezin pozivao na molitvu, i, umjesto njega, sazidana je munara. Evo, stoji to i zapisano. Ovdje, na ulazu u džamiju piše još i to da je munara rađena u vrijeme kajmakama Hilmije. I inače, Osmanlije nisu radile velike prepravke na Crkvi sv. Ante Padovanskog, kojom su od 1266. godine, kada je izgrađena, pa do 1592, kada je pretvorena u džamiju, upravljali dominikanci, poznati i po tome što su u ovim krajevima vršili inkvizitorsku službu, ne dopuštajući da jeres iz otpadničke Bosne zapljusne i unske obale.

DVIJE CRKVE

Tri cijela stoljeća katolici u centru Bihaća nisu imali svoje crkve. Tek po dolasku austrougarskih vlasti bihaćki župnik fra Franjo Čurić predat će molbu princu Vilimu da se katoličkoj crkvi vrati Crkva sv. Ante pretvorena u džamiju ili da vlada pomogne gradnju crkve na nekoj drugoj lokaciji. Pobuniše se tada domaći stanovnici muslimanske vjeroispovijesti. Oni rekoše da će pokloniti zemljište za izgradnju nove crkve, da će pomoći pri gradnji i sve što treba samo da se Fethija ponovo, nakon tolikih stoljeća, ne pretvara u crkvu. Na kraju, vlasti odlučiše da se gradi nova crkva. Kako je Zemaljska vlada već bila donijela plan da se sruše gradski bedemi, tako je određeno da se nova Crkva sv. Ante gradi ovdje, stotinjak metara od stare crkve, koja je davno pretvorena u džamiju.

Od pravoslavne crkve nije ostalo ni traga, a i ona je stajala ovdje, nepunih stotinu metara od Fethije i tek koji metar dalje od nove Crkve sv. Ante – dvorišta su im se dodirivala. Bila je izgrađena na mjestu gdje se danas nalazi zgrada u kojoj stoluje bihaćki gradonačelnik. Historičari kažu da je gradnja počela 1926. i da je trajala četiri godine, dakle, dovršena je 1930. Vele da je bila izuzetno lijepa i da je u svom tijelu spojila nekoliko umjetničkih pravaca: historicizam, neobarok i neoklasicizam. Pričaju da je imala naglašen oltarski prostor, dvije bočne apside, zvonik i kupole. Okruživalo ju je, kazuje se, prostrano dvorište s ogradom, a unutrašnjost je bila bogato ukrašena freskama.

Ali, tu ljepotu nisu mogli vidjeti oni kojima je zlo, poduplano svojom sestrom mržnjom, dalo u zadatak da očiste ovaj kraj od svega što kleči pred krstom pravoslavnim. Odmah po osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, ustaške vlasti naložile su da ju se sruši. I kako to obično biva na Balkanu, gdje glavnu riječ uvijek vodi onaj koji je u svijetu, među velikim silama, našao najjačeg mentora te više nikog iz komšiluka neće da čuje i za interes svojih susjeda postane potpuno gluh, kamen bihacit, od kojeg je bila izgrađena, upotrijebili su da povećaju “svoju crkvu”. Tako je pravoslavna crkva, tek jedanaest godina stara, iskorištena da bi se proširila crkva katolička i dozidao njen toranj, da bude još veći i da dominira nad Bihaćom.

Ali, ni ona nije ostala još dugo. Dvije godine poslije nestala je u stravičnom urliku aviobombi izbačenih iz savezničkih bombardera. Ostao je od nje samo toranj, gotovo nedirnut, i on će u narednim desetljećima, skupa s čuvenom Kapetanovom kulom, biti prva asocijacija na Bihać svima onima koji su ovaj grad vidjeli samo na razglednicama. I još će dugo, svojom bjelinom izranjajući iz gustih krošnji, dočekivati bihaćke goste i njihove sinove koji se vraćaju iz dalekog svijeta da se za narednih nekoliko godina, dok ih nostalgija ponovo ne skrši, nagledaju Une.

PROČITAJTE I...

Mulabdić je, uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, zasigurno bio ponajvažnije ime cjelokupnog bošnjačkog preporoda na razmeđu stoljeća. Na izazove koje je donijelo novo vrijeme i ulazak Bosne u zapadnoevropski kulturni krug i sastav Austro Ugarske Mulabdić je odgovorio na izuzetan način, aktivno se uključivši u oblikovanje političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!