BiH i Bošnjaci žive sveobuhvatnu srpsko-hrvatsku agresiju

Sadržajno je bitna razlika u značenju sintagmi jedinstven obrazovni prostor Srbije i RS, s jedne, i jedinstven obrazovni prostor srpskog naroda s obje strane Drine, s druge strane. U ovoj drugoj sintagmi jedinstvenog srpskog prostora s obje strane Drine akcent se stavlja na jedinstvu naroda u nečemu i po nečemu, u ovom slučaju u politici obrazovanja, pri čemu se ne precizira doseg tog prostora u administrativnom smislu. Tom sintagmom ne tretira se samo prostor RS kao srpski prostor, već cio prostor s bosanske strane Drine gdje živi srpski narod, što obuhvata ne samo administrativni prostor RS već i Federacije BiH. Stoga je to jedna neskrivena velikosrpska hegemonistička osnova za priču o jedinstvenom srpskom prostoru s obje strane Drine po bilo kom sadržaju, odbrambeno, vojno, politički, državno

Razgovarao: Anes DŽUNUZOVIĆ

 

Prof. dr. Enver Halilović rođen je 1954. godine u Sjenici. Profesor je filozofije i sociologije, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1986. godine. Radio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini i na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Od 1991. do 1993. godine bio je sekretar Sekretarijata za društvene djelatnosti općine Tuzla, a od 1995. do 1997. obnaša dužnost ministra za obrazovanje, nauku, kulturu i sport u Vladi Tuzlanskog kantona. Prvi je dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, od 1993. do 2000. godine, iz kojeg su nastala tri fakulteta: Filozofski, Prirodno-matematički i Fakultet za sport i tjelesni odgoj. Od 2000. do 2002. godine bio je prorektor za nastavu i studentska pitanja Univerziteta u Tuzli.

Akademske 2002/2003. korisnik je stipendije Fulbright na Cornell University u SAD-u. U periodu od 2005. do 2008. bio je ambasador Bosne i Hercegovine u Ruskoj Federaciji i nerezidentni ambasador BiH u Kazahstanu, Uzbekistanu, Kirgistanu, Armeniji i Bjelorusiji. Od 2009. do 2010. godine bio je vršilac dužnosti dekana Filozofskog fakulteta, a od 2010. do 2016. rektor je Univerziteta u Tuzli. Od aprila 2016. godine direktor je Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH sa sjedištem u Banjoj Luci. Član je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i autor više stručnih knjiga. Za svoj rad dobio je više priznanja. Trenutni poslovni angažman u Banjoj Luci dr. Halilović proširuje i društvenim angažmanom u ovom gradu kroz BZK “Preporod”.

STAV: Već nekoliko godina živite u Banjoj Luci zbog poslovnih obaveza. Jeste li uspjeli za ove tri-četiri godine stvoriti neku sliku života Bošnjaka u Banjoj Luci danas?

HALILOVIĆ: U Banjoj Luci sam skoro četiri godine. Vjerujem da imam prilično realnu sliku života Bošnjaka u Banjoj Luci, makar kada je riječ o onim ljudima koji na ovaj ili onaj način čine javni društveni život. Nezavisno od toga posmatraju li se stvari pozitivno ili negativno, pesimistički ili optimistički, činjenica je da je broj Bošnjaka u Banjoj Luci nesporno mali, ne samo u odnosu na ostalo stanovništvo već i u odnosu na broj Bošnjaka koji je ovdje živio do agresije na BiH. Druga vrlo nepovoljna činjenica jeste da su to, uglavnom, lica treće dobi. U razgovorima s ljudima vrlo je lahko steći uvjerenje da su ljudi uplašeni, da se ne osjećaju svojima u svom, da nemaju nikakvu vrstu sigurnosti, da su u svim društvenim događajima građani drugog reda. Uprkos svemu, ne može se kazati da su bez dostojanstva, bez nacionalnog, vjerskog, političkog i kulturnog dostojanstva. Naprotiv. Vrlo su dostojanstveni, ponosni na sebe, na svoje porodice, na svoju kolektivnu, porodičnu i individualnu prošlost. U Banjoj Luci su srbizirana sva imena naselja, ulica, kvartova. Tako, naprimjer, naselje Mejdan, u kojem danas imaju tri aktivne džamije, sada se zove Obilićevo.

Kakve veze ima to s ovim naseljem, to ne znaju ni ptice na grani. Također, izletište i šetalište Šehitluci, s čije je krajnje tačke fantastičan pogled na Banju Luku, sada se naziva Banj Brdo. O nazivima ulica da i ne govorim. To je ista situacija kao preimenovanje Skender-Vakufa u Kneževo. Na nekoliko univerziteta u Banjoj Luci radi svega nekoliko profesora Bošnjaka. Na univerzitetima u Banjoj Luci više ima studenata Bošnjaka iz bihaćke regije nego iz cijele RS. U Banjoj Luci opasno je biti nepodoban Srbin, a posebno biti politički nepodoban Bošnjak. Većina njih prošla je vrlo različite oblike torture i zlostavljanja u toku agresije na BiH. Još su vrlo svježa i jaka sjećanja na dane fizičke i psihičke torture i zlostavljanja. Za neke utjecajne srpske političare imaju spektakularna svjedočenja o ratnoj ulozi. Vrlo su svjesni da ih nema ko zaštititi ako bi im pomoć bila potrebna. Politički predstavnici Bošnjaka u NSRS nemoćni su da urade bilo šta u pogledu njihovog društvenog i političkog statusa. U Banjoj Luci neznatan je broj Bošnjaka istaknutih privrednika. Dok šetate ulicama Banje Luke, posebno po naselju Mejdan, lahko ćete prepoznati starije bošnjačke kuće, ne samo po ostacima osmanskog oblika arhitekture već i po tome da se ne otvaraju, da su prazne. Bošnjaci Banje Luke koji su protjerani i izgnani iz svojih kuća, iako u Banjoj Luci nije bilo rata, dolaze u svoj zavičaj, i to opet pretežno starije osobe, u vrijeme ramazana i tokom ljeta. Bošnjaci se ne vraćaju u Banju Luku ne zato što ne vole svoj grad, naprotiv, već zato što nemaju nikakvu sigurnost za svoj egzistencijalni, kulturni i etnički opstanak. U do sada nekoliko puta spomenutom naselju Mejdan možete i sada vidjeti nezaštićen mezar u parku ispred jedne zgrade koja je zidana neposredno pred rat (1992–1995).

STAV: U narednom periodu očekuje se Vaš angažman u Banjoj Luci i na kulturnom polju. Ima li i u kojoj mjeri kulturnog života Bošnjaka u Banjoj Luci, može li se taj segment unaprijediti, šta kaže o tome Vaše iskustvo nakon nekoliko godina života u Banjoj Luci?

HALILOVIĆ: Nažalost, s potpunom sigurnošću i vrlo izraženim uvjerenjem može se konstatirati da u Banjoj Luci Bošnjaci nemaju institucionalno organiziran javni društveni život, osim u okviru Banjalučkog muftiluka i Islamske zajednice Banja Luka. Islamska zajednica jedina je organizirana društvena zajednica Bošnjaka vjernika. Bošnjaci ovog grada vape za institucionaliziranim javnim kulturnim životom. Zbog svoje opće društvene nesigurnosti, vrlo su rezervirani za javni nastup kao organizirana zajednica. Radije nastupaju u multikulturalnim društvenim, pa i kulturnim organizacijama nego samostalno. Ovdje bi oživljavanje rada Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” moglo da odigra historijski značajnu ulogu među samim Bošnjacima, ali i u političkom životu Bošnjaka u ovoj sredini. Ovdje su Bošnjaci politički potpuno disperzirani, izgleda da ih je mnogo više u srpskim nego u bošnjačkim političkim strankama.

U ovih nekoliko godina mog rada u Banjoj Luci bilo je svega nekoliko bošnjačkih društvenih događaja kulturnog karaktera, ako se izuzmu događaji u okviru Islamske zajednice. Ovdje nema ni pojava manifestacione kulture kakve su promocije knjiga, časopisa itd., a da ne govorimo o afirmaciji i podršci mladim stvaraocima. Naprosto, Bošnjaci u Banjoj Luci niti imaju niti zahtijevaju tretman politički konstitutivnog naroda. Oni su svjesni svog kulturnog, vjerskog, etničkog, političkog identiteta, ali su društveno nemoćni i neprimjetni. Jedan jak kulturni, a kroz to i politički preporod Bošnjaka Banje Luke je nasušna potreba, ali i projekt njihovog razvoja i samoodržanja. Svesadržajna asimilacija Bošnjaka u Banjoj Luci je na djelu. Kroz BZK “Preporod”, njegove strukovne savjete, klubove, sekcije, društva može se osnažiti sveukupno biće i identitet Bošnjaka u budućnosti. Ne radi se tu samo o stvaranju osnova za održanje i razvoj svijesti o sebi, za jačanje svog identiteta, već i za stvaranje povoljnijih društvenih uvjeta za njihov privredni, politički, egzistencijalni opstanak i razvoj.

STAV: Da se osvrnemo na Vaš angažman na poziciji direktora Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH. Naime, posljednji mjeseci aktuelno je pitanje reakreditiranja nekoliko univerziteta u BiH. Najviše problema je oko Univerziteta u Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu. Možete li nas najprije upoznati s hronologijom problema i pojasniti šta se tu dešava, ko proizvodi problem i zašto, te kako riješiti stvar? Pritom treba imati na umu da je EU skrenula pažnju BiH, čak gospodin Han direktno predsjedavajućem Predsjedništva BiH o obavezi usvajanja i prilagođavanja evropskim standardima normi za akreditiranja Univerziteta.

HALILOVIĆ: Preporuke Vijeća ministara BiH Upravnom odboru Agencije BiH da donese pravni akt koji će regulirati proces akreditacije u visokom obrazovanju u BiH nisu realizirane sve dok predsjednik Komisije za proširenje EU nije direktno na to obavezao predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na pres-konferenciji (4. marta 2019. godine) prilikom primopredaje odgovora BiH na Evropski upitnik BiH. Ovaj direktan javni zahtjev predsjednika Komisije za proširenje EU nastao je na osnovu zaključaka treće sjednice Pododbora EU održane u Sarajevu od 10. do 12. februara 2019. godine.

Odmah nakon primljene navedene obaveze, Upravni odbor Agencije BiH na svojoj sjednici održanoj 8. marta 2019. usvojio je “Izmjene i dopune (stare) odluke o normama kojom se određuju minimalni standardi u području visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini”. Bitna činjenica ove izmijenjene i dopunjene odluke o normama jeste što je prvi put u pravne akte Agencije uvela, kakva takva, pravila za akreditaciju studijskih programa u Bosni i Hercegovini. Od tada do danas izvršena je ponovna (re)akreditacija i upis u Državni registar akreditiranih visokoškolskih ustanova i studijskih programa u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu Državni registar) Univerziteta u Zenici i njegovih pet studijskih programa, završena je posjeta komisije stručnjaka još dviju visokoškolskih ustanova koje su imale tzv. uvjetnu akreditaciju, završena je posjeta komisije stručnjaka i dobijeni njihovi izvještaji za tri univerziteta, imamo više podnesenih zahtjeva za akreditaciju visokoškolskih ustanova univerziteta s područja Federacije BiH i Distrikta Brčko, ali zbog ljetnog odmora studenata i visokoškolskih ustanova, početak rada na njihovim akreditacijama odgođen je za početak nove akademske godine.

U 2018. godini istekao je prvi akreditacioni period za šest visokoškolskih ustanova u BiH: Univerzitet u Zenici, Univerzitet u Banjoj Luci, Univerzitet Istočno Sarajevo, Univerzitet Sinergija u Bijeljini, Nezavisni univerzitet u Banjoj Luci, Univerzitet za poslovne studije Banja Luka, Visoka škola Banja Luka College. Za sve visokoškolske ustanove u BiH kojima je istekla akreditacija formirane su komisije za akreditaciju istog dana (12. marta 2019).

Agencija BiH, na prijedlog Agencije RS, formirala je istog dana (12. marta 2019) komisije za akreditaciju svih pet naprijed spomenutih visokoškolskih ustanova u RS kojima je istekao rok prve akreditacije. Sve do početka jula mjeseca Agencija BiH nije imala nikakve informacije o procesu akreditacije na privatnim visokoškolskim ustanovama, dostavljeni su “izvještaji” za dva javna univerziteta u RS krajem marta 2019. Javni univerziteti u RS izdvojeni su u pogledu tempa akreditacije u odnosu na privatne univerzitete da bi se pritisak vlasti RS na Agenciju BiH lakše branio i obrazlagao, kako posebnim javnim interesom za tim univerzitetima, tako i činjenicom da su to društveno dugo priznati univerziteti te da bi pritisak na Agenciju BiH da se izvrši akreditacija njihovih studijskih programa bio uvjerljiviji.

Agencija BiH je dala preporuku (29. marta 2019) nadležnoj obrazovnoj vlasti RS da izda rješenje o akreditaciji spomenuta dva javna univerziteta u RS, univerziteta u Banjoj Luci i Univerziteta Istočno Sarajevo, ali je odbila da izda preporuke o akreditaciji njihovih studijskih programa. Agencija RS i ministar za visoko obrazovanje RS odbijaju da donesu takva rješenja, čime onemogućuju Agenciju BiH da na osnovu tih rješenja upiše u Državni registar ta dva univerziteta. Umjesto da izdaju rješenja o akreditaciji dva javna univerziteta kao ustanova, oni od tada (29. marta 2019) do danas vrše neviđen pritisak na Agenciju BiH da u Državni registar upiše i određen broj studijskih programa ta dva javna univerziteta, na Univerzitetu Banja Luka 19, a na Univerzitetu Istočno Sarajevo 12 studijskih programa kao akreditirane studijske programe. Dakle, za Agenciju BiH nije sporna akreditacija dva javna univerziteta u RS kao ustanova, ali je neprihvatljiv zahtjev akreditacije njihovih studijskih programa. Zašto?

Akreditacija studijskih programa, ne samo na spomenuta dva javna univerziteta u RS već i na ostalim visokoškolskim ustanovama RS, za Agenciju BiH je neprihvatljiva ako se radi, a nema spora da se radi, po Pravilniku o akreditaciji Agencije RS? Pravilnik o akreditaciji visokoškolskih ustanova Agencije RS je u suprotnosti, posebno onaj njegov dio koji se odnosi na akreditaciju studijskih programa, s okvirnim zakonom i pravnim aktima Agencije BiH koje je usvojio njen Upravni odbor. Cilj vlasti RS je da Agenciju BiH: (1) potpuno isključe iz akreditacije studijskih programa na visokoškolskim ustanovama u RS sve do momenta njihovog upisa u Državni registar, (2) da nametnu takav model akreditacije studijskih programa u BiH koji je nesamostalan u odnosu na akreditaciju visokoškolskih ustanova. Takav model akreditacije studijskih programa odvija se samo u Srbiji, iako je Komisija za akreditaciju visokoškolskih ustanova u Srbiji ispala iz punopravnog članstva ENQA, što znači da srbijanski model akreditacije visokoškolskih studijskih programa ne može biti model akreditacije.

Evropski stav u pogledu samostalnosti procesa akreditacije studijskih programa ilustrira sastanak održan dana 6. novembra 2018. godine u uredu delegacije Evropske unije u Sarajevu, kojem su prisustvovali predstavnici Evropske komisije iz Bruxellesa, pomoćnik ministra civilnih poslova Vijeća ministara BiH, direktor Agencije BiH, direktor Agencije RS. Izražavajući zabrinutost zbog neprovođenja postupka akreditacije ustanova, ali prije svega studijskih programa u Bosni i Hercegovini, predstavnici Evropske komisije upozorili su tada prisutne da će, ukoliko do kraja mjeseca marta 2019. godine ne počne proces akreditacije visokoškolskih ustanova i studijskih programa, Bosna i Hercegovina biti suočena sa sljedećim posljedicama:

  1. bit će onemogućen završetak 14 Erasmus+ projekata koji su započeti u periodu od 2015. do 2017. i nastat će obaveza univerziteta koji su učestvovali u tim projektima da vrate odobrena i potrošena finansijska sredstva koja su planirana i dodijeljena univerzitetima za akreditaciju studijskih programa u toku trajanja tih projekata;
  2. nove projektne aplikacije koje predlože visokoškolske ustanove i studijski programi iz Bosne i Hercegovine u narednom periodu neće biti razmatrane do ispunjenja naprijed navedenih uvjeta;
  3. neakreditirane visokoškolske ustanove i studijski programi neće biti prihvaćeni u bilo koji Erasmus+ projekt.

Važno je još spomenuti da vlast RS-a insistira na srbijanskom modelu akreditacije studijskih programa iz političkih ili nekih drugih razloga, svejedno je. Najmanje dvije trećine recenzenata studijskih programa, sudeći prema listi recenzenata Agencije RS dostupnoj na web-stranici, ove agencije su s univerziteta iz Srbije, što isto tako daje dodatne političke konotacije akreditaciji studijskih programa, jer nisu na listi stručnjaka Agencije BiH.

Da bi zakomplicirala rad Agencije BiH što je moguće više, Vlast RS nezakonit postupak akreditacije studijskih programa nastoji riješiti tako što paralizira rad Agencije BiH na različite načine: direktnim preuzimanjem njenih zakonskih nadležnosti, političkom blokadom rada Upravnog odbora Agencije BiH, političkom blokadom rada zamjenika direktora Agencije BiH iz reda srpskog naroda, političko diplomatskom manipulacijom potpisivanja sporazuma s Ministarstvom prosvjete Srbije o međusobnom priznavanju akreditacija u visokom obrazovanju, medijskim spinovanjem i javnom hajkom na Agenciju BiH i njenog direktora, svakodnevnim pisanijama i zahtjevima da Agencija BiH uradi nešto što je u skladu s propisima RS, posebno s Pravilnikom o akreditaciji Agencije RS, podnošenjem tužbe i inspekcijskim prijavama protiv direktora itd.

STAV: Sudeći po do sada rečenom, na nekim univerzitetima prisutna je ideologizacija, prije svega mislim na nacionalnu ideologizaciju? Postoji javan projekt SANU i politike Srbije o jedinstvenom obrazovnom prostoru Srbije i RS-a?!

HALILOVIĆ: Dopustite mi da malo problematiziram Vaše pitanje. Sadržajno je bitna razlika u značenju sintagmi jedinstven obrazovni prostor Srbije i RS, s jedne, i jedinstven obrazovni prostor srpskog naroda s obje strane Drine, s druge strane. U ovoj drugoj sintagmi jedinstvenog srpskog prostora s obje strane Drine akcenat se stavlja na jedinstvu naroda u nečemu i po nečemu, u ovom slučaju u politici obrazovanja, pri čemu se ne precizira doseg tog prostora u administrativnom smislu. Tom sintagmom ne tretira se samo prostor RS kao srpski prostor već cio prostor s bosanske strane Drine gdje živi srpski narod, što obuhvata ne samo administrativni prostor RS već i Federacije BiH. Stoga je to jedna neskrivena velikosrpska hegemonistička osnova za priču o jedinstvenom srpskom prostoru s obje strane Drine po bilo kom sadržaju, odbrambeno, vojno, politički, državno itd. Sintagma jedinstvenog srpskog prostora s obje strane Drine nije još predmet ozbiljne bošnjačke analize, jer se za sada u njoj ne vidi njena intrinsična opasnost sve dok se s priče o uspostavi jedinstvenog obrazovnog prostora srpskog naroda s dviju obala Drine pređe na priču o jedinstvenom saobraćajnom, telekomunikacionom, privrednom, političkom, odbrambenom, obavještajnom, vojnom itd. jedinstvenom srpskom prostoru s obje strane Drine.

Kod Bošnjaka kasno pali alarm ili alarm ne postoji dok faktički ne nastupi klanje i silovanje. Uostalom, pogledajmo današnju stvarnost jedinstva srpskog naroda s obje strane Drine, ne samo u obrazovanju već u onome što je politički mnogo opasnije, u privredi, u saobraćajnicama, telekomunikacijama, trgovini, u obavještajnoj djelatnosti, a posebno u politici. Pogledajte koje prostore povezuju dvije planirane trase autoputa Beograd – Sarajevo – Beograd, kako onu koja ide na Brčko i Bijeljinu, tako i onu preko Užica i Višegrada! U kakav se obruč uvlači Sarajevo? Koliko Bošnjaka, odnosno Srba živi u obruču Beograd – Sarajevo – Beograd? Lijeni duh Bošnjaka ne voli propitivanje bilo čega, pa ni ono što je u pitanju kada je riječ o toj vrsti jedinstvenog srpskog prostora s obje strane Drine. Zašto se ne pitamo: da li je za Bošnjake primarnija npr. trasa autoputa Beograd – Sarajevo – Beograd od npr. autoputa Bihać – Sarajevo – Goražde – Novi Pazar, ako jeste, u čemu i zašto jeste? Naknadna pamet je najgora vrsta pameti, zapravo i nije pamet, već njena negacija. Pogledajmo jedinstvo srpskog naroda s obje strane Drine u dnevnoj politici, ali i historijski, možemo li da raspoznamo na kojoj obali Drine je Vučić, odnosno Dodik, s koje obale Drine su bili Milošević, odnosno Karadžić itd., je li bila “Crna ruka” s lijeve ili s desne strane Drine? Koliko je opasna politika jedinstvenog srpskog prostora s obje strane Drine u bilo kom pogledu, vrlo eklatantno pokazuje Dodikovo odbijanje pristupa BiH NATO alijansi.

Zar to nije manifestacija jedinstvenog vojnog prostora srpskog naroda s obje strane Drine? Zar politika i praksa ovog jedinstva jednog naroda nije protivna interesima drugih naroda makar s bosanske strane Drine? U jedinstvu srpskog naroda s obje strane Drine ne postoje drugi narodi niti njihovi interesi. S druge strane, pogledamo li Vučićeve krokodilske suze za Kosovom, vidjet ćemo da one ne teku zbog i za Kosovom, već zbog i za RS-om, on pita zašto Srbi u RS nemaju pravo na RS kao što Albanci imaju pravo na Kosovo? Ne buni se on za Kosovo zbog Kosova, već “plače” i paniči za Kosovo zbog RS. Ali, ne rade to samo Vučić i Dodik, to rade i svi opozicioni lideri vučići i opozicioni lideri dodikovci. Dakle, BiH i Bošnjaci u ovom momentu žive i preživljavaju sveobuhvatnu, mirnu, pedagošku, administrativno političku srpsko-hrvatsku agresiju. Dodajem ovaj pridjev hrvatsku zato što je i ona u pozitivističko-fenomenološkom smislu na djelu na isti način u svim sferama bošnjačko-bosanskog postojanja, što se lahko može ilustrirati nekom drugom prilikom.

STAV: Javna je tajna da se na nekim univerzitetima u BiH, prije svega privatnim, diplome kupuju, koliki je to problem po društvo, koliko i šta Agencija može učiniti na sprečavanju ovih pojava?

HALILOVIĆ: U osnovi ovog vašeg pitanja opće je društveno uvjerenje, nezavisno o tome o kojem je društvenom sloju riječ, da je visoko obrazovanje u BiH na niskom stupnju, da je slabo i da je opasno po budućnost. Nažalost, nije teško složiti se s tim. Moje slaganje s vama u ocjeni visokog obrazovanja, kritički raspoložen, znači, pametan čitalac protumačit će mojom nedosljednošću, slažem se u ocjeni da nije dobro nešto na čemu sam “potrošio” cio svoj radni vijek, i to kao menadžer. Bez samoodbrane, uz opasnost takvog prizvuka, moram kazati da su sve obrazovne ustanove i institucije dok sam im bio na čelu bile na vrhuncu svog postojanja. No, da u vezi s tim ukažem na jednu drugu mnogo važniju stvar, a to je da mi pristupamo visokom obrazovanju, kao i mnogim drugim oblastima, vrlo neodgovorno.

Nemar za svoju budućnost kroz odnos prema visokom obrazovanju najbolje pokazuje davanje odobrenja za osnivanje univerziteta i fakulteta, kako se žargonski kaže, “na livadi”. Za to su posebno odgovorne kantonalne vlasti i vlast entiteta RS, oni daju dozvolu za rad. Izuzetak iz te prakse jeste Kanton Sarajevo. S dobijanjem dozvole za rad upisuju se studenti na svim godinama studija, pa čak i na doktorske studije. Zbog toga imamo slučaj rektora jednog privatnog univerziteta koji je u momentu osnivanja svog univerziteta imao završenu srednju školu, da bi nakon nekoliko godina doktorirao na svom univerzitetu, dobio naučno-nastavno zvanje redovni profesor, a sada uz ostale titule dodaje i društveno zvanje akademik. Mnogo toga što se događa na privatnim univerzitetima je primarno za inspekcijske i krivične istrage, mnogo prije i mnogo više nego za intervencije Agencije, izvođenje nastave, podudarnost papira i stvarnog procesa rada, stvarna i administrativna dužina trajanja doktorskog studija itd.

Iako s obzirom na Okvirni zakon o visokom obrazovanju diplomanti s neakreditiranih univerziteta ne mogu biti zaposleni u državnim ustanovama i institucijama, imamo situaciju da su neki premijeri nekih kantona i ministri obrazovanja u nekim kantonima diplomanti ili doktorandi neakreditiranih univerziteta. No, ni u ovome ne treba stvar apsolutizirati, ima privatnih univerziteta koji idu rame uz rame s javnim univerzitetima. I na javnim univerzitetima stvari nisu sjajne, jesu prosječno bolje u mnogo čemu nego na privatnim univerzitetima, ali i na njima su stvari daleko od zadovoljavajućeg. Što se tiče vašeg pitanja kupovine diplome, to, po mom viđenju, ima dva značenja, doslovno semantičko značenje kupovine kao u trgovini i malo “perfidnije kupovine” koja znači nedržanje nastave, obavezan prolazak na ispitu, sve legi artis papirološki, a u suštini ništa od stečenih vještina niti od naučne osposobljenosti. Te i njima slične stvari Agencija ne može utvrditi svojom dvodnevnom posjetom univerzitetu u pet godina, jer akreditacijski ciklus traje pet godina.

 

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!