Belgijancima je uspjelo ono što nikome nije, vlast formiraju duže čak i od BiH

Kao što za Bosnu i Hercegovinu kažu “ovo niđe nema”, tako i za Belgiju kažu da je “šizofrena zemlja”, ali, i takva šizofrena jedna je od najrazvijenijih zemalja Evrope

Piše: Jakub SALKIĆ

“Ovo nigdje na svijetu nema” omiljena je poštapalica Bosanaca i Hercegovaca. Ta je konstatacija najčešća u kontekstu političkih i postizbornih dešavanja, dogovaranja koalicija i pokušaja formiranja vlasti na svim razinama. Ponavlja se svake četiri godine. Počesto smetaju nacionalne stranke, jer “to niđe u svijetu nema”, smetaju im koalicije, “ni to niđe nema”, a “niđe nema” ni to da se vlast formira mjesec, dva, tri, pet poslije izbora.

Ali, nije baš da je Bosna i Hercegovina tako jedinstvena država. Njemačka, obećana zemlja za sve Balkance, ima ponekad problema s formiranjem vlasti. U tom bastionu demokratije, slobode i prosperiteta formiranje vlasti nakon izbora trajalo je od septembra 2017. do marta 2018. godine, dakle, nešto manje od šest mjeseci, a nakon izbornog ciklusa 2013. za formiranje vlasti bilo je potrebno 86 dana. Neprikosnovenoj kancelarki Angeli Merkel bilo je potrebno pola godine da dogovori koaliciju koja će do narednih izbora, kada Angela Merkel završava svoju kancelarsku misiju, voditi Njemačku.

Prvo je Merkel pokušala sastaviti tzv. koaliciju Jamajka, koju su trebali činiti konzervativci Angele Merkel (Kršćansko-demokratska unija – CDU), liberali i zeleni, dakle, crni, žuti i zeleni, što su boje zastave Jamajke. Međutim, pregovori nisu urodili plodom, najprije zbog toga što su liberali i zeleni međusobni rivali koji se bore za isto glasačko tijelo i imaju nepomirljive stavove. Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) sve je vrijeme odbijala svaku mogućnost da uđe u koalicione pregovore s Merkel, jer svaki put, kako su tvrdili, kada uđu s njom u koaliciju, izađu iz koalicije slabiji nego što su bili.

No, na insistiranje predsjednika Njemačke Frank-Waltera Steinmeiera pristali su na pregovore uz uvjet da konačnu odluku donese kongres SPD-a. Kongres je podržao ulazak u koaliciju s CDU i Njemačka je dobila saveznu vladu na čelu s Angelom Merkel šest mjeseci nakon izbora. Prvi je put Merkel kancelarkom postala 2005. godine i do narednih izbora ona će istrčati svoj posljednji kancelarski krug.

A šta tek reći za Belgiju, koja je u dužini pregovora o formiranju vlasti nadmašila sve države svijeta, pa tako i BiH. Naime, u ovoj zemlji zabilježeno je da vlada nije formirana 530 dana nakon izbora ili godinu i po. To se dešavalo 2010. i 2011. godine, baš u jeku ekonomske krize u Evropi. U Belgiji su, rekli bismo, uobičajeni dugotrajni pregovori oko sastavljanja vlade jer je Belgija specifična zemlja, najsličnija Bosni i Hercegovini. Svaki izborni proces donosi novu muku u uspostavljanju vlasti zbog konstantnih prijepora dviju belgijskih nacionalnih zajednica.

Kraljevina Belgija sastavljena je od dviju federalnih jedinica Valonije i Flandrije, te regije Bruxelles. Podijeljena je na četiri jezičke zajednice frankofonu Valoniju, flamansku Flandriju, dvojezični Bruxelles i zajednicu koja govori njemački jezik na istoku zemlje.

Ono što su u Belgiji jezičke zajednice, valonska, koja govori francuski, i flamanska, koja govori holandski jezik, to su u Bosni i Hercegovini konstitutivni narodi. Federalne jedinice štite jezička, odnosno kulturna prava kolektiviteta.

U BiH je čest prigovor da “imamo nacionalne stranke”. Imaju ih i Belgijanci samo što se njihove ne zovu nacionalne nego “jezičke” stranke. Svi su stanovnici Belgije po nacionalnosti Belgijanci, i to je jedino što im je zajedničko. U svemu ostalom duboko su podijeljeni. Tako, recimo, federalnu vladu Belgije mora činiti jednak broj Valonaca i Flamanaca. U BiH vlade sačinjavaju proporcionalan broj konstitutivnih naroda u odnosu na njihov udio u ukupnom broju stanovnika na određenom geografskom području na kojem određena vlada ima ovlasti.

Slično kao i u BiH, u Belgiji Ustav garantira svakoj jezičkoj zajednici proporcionalnu zastupljenost u federalnom parlamentu. I Belgija ima mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, odnosno grupnog veta, tzv. alarmnog zvona, što podrazumijeva mehanizam kojim dvije trećine zastupnika iz jedne jezičke zajednice mogu blokirati usvajanje svakog propisa. Ustav Belgije, također, propisuje ravnomjernu zastupljenost svih jezičkih skupina u sudskoj vlasti, posebno u Ustavnom sudu Belgije.

Važno je naglasiti da su Flandrija i Valonija uglavnom homogene zajednice, što belgijsku federaciju karakterizira kao etnokulturnu, a ne teritorijalnu federaciju. Bez obzira na ove činjenice, Ustav Belgije sve građane, bez obzira na njihovo etnonacionalno opredjeljenje, naziva Belgijancima, čime definira i građansku, državljansku pripadnost i karakter građanstva. Glavna razlika između Valonije i Flandrije jeste to što se Flandrija uglavnom zalaže za veći stepen autonomije, pa čak i izlazak iz belgijske federacije, dok se Valonija zalaže za veći stepen centralizacije i očuvanje Belgije. Zar ovo ne podsjeća na BiH?

U Belgiji, iako je načelno građanska država, građanin iz Valonije ne može glasati za kandidata na izborima iz Flandrije. I obrnuto. Bruxelles je uvijek bio izuzetak, iako je u središtu Flandrije, u Bruxellesu se većinom govori francuski jezik, pa je Bruxelles označen kao dvojezični grad. To je jedino mjesto u Belgiji u kojem Valonac može glasati za Flamanca.

Zbog toga što je u Bruxellesu to moguće, valonska manjina u Flandriji obratila se Ustavnom sudu i dobila je presudu u kojoj stoji da je to diskriminacija i da se mora ispraviti. Međutim, u to vrijeme nije bilo političke volje da se to pitanje riješi. Poznato? Spor je riješen političkim dogovorom po kojem frankofoni mogu samo u nekim općinama briselskog prstena glasati i za briselske frankofonske političke partije, ali ako žele da im djeca idu u školu na francuskom, morat će svako jutro da ih voze u Bruxelles. Kao što za Bosnu i Hercegovinu kažu, “ovo niđe nema”, tako i za Belgiju kažu da je “šizofrena zemlja”. Ali, i takva šizofrena jedna je od najrazvijenijih zemalja Evrope.

 

PROČITAJTE I...

Na stranačkoj sceni u Hrvatskoj, transparentno ili prikriveno, svi rade protiv svih, tako da na stabilnim osnovama niko nije ni s kim. Po ocjeni zagrebačkog publiciste Ivice Relkovića, u Hrvatskoj “već godinama (od)umiru stranke (osim HDZ-a)”. Stanje je u Hrvatskoj “turbulentno”, s puno ekonomskih potresa, obračuna u najvišim institucijama vlasti i “preletačkim” promjenama u saborskim stranačkim klubovima. U raznim oblastima Hrvatska zaostaje, pa opozicijski kritičari ironično ističu da u Hrvatskoj napreduje jedino vladajući HDZ s oko 200.000 članova. Strategiju svojih uspjeha u pridobijanju glasača HDZ zasniva na dubokoj organizacijskoj, programskoj i liderskoj krizi opozicije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!