Bejrutski derbi

Poluprazne tribine bile su slika ozbiljne ekonomske krize kroz koju zemlja prolazi. I to unatoč činjenici da su ulaznice za utakmicu prodavane za 5.000 libanskih funti (tri eura), što je manje od cijene šolje kamilice u centru Bejruta.

 

To je više od nogometne utakmice. Bejrutski derbi postao je termometar dobrog ili lošeg društveno‑političkog zdravlja kroz koje prolazi Liban. Najiščekivanija utakmica, ona koja se odigrava samo nekoliko puta godišnje, jeste ona između Nejmeha (Zvijezde) i El-Ansara (Pobjede). Na terenu se tada ne suočavaju samo 22 igrača. To je sudar dijelova libanskog društva.

Sportsko rivalstvo nastalo 1990-ih postalo je suviše ozbiljno kada je 2005. napadom automobila‑bombe okončan život bivšeg premijera Rafica Haririja. Atentat je podijelio libanski politički spektar i muslimane u dva bloka: jedan sunitski, čije je najvidljivije lice Saad Hariri, sin i sadašnji premijer, drugi je šiitski, gdje je najčešće na fotografijama Hasan Nasrala, vođa “Hezbollaha”.

Na Nejmeh se gleda kao na šiitski tim čiji navijači dolaze uglavnom iz Dahieja, južne periferije Bejruta, a El-Ansar je sunitski tim čiji sljedbenici također potječu iz predgrađa Bejruta, iz Jadide. U svakom političko-konfesionalnom sukobu političari nađu mjesta za navijače, a kuriozitet je da su u godinama najveće napetosti u Bejrutu igrači igrali pred praznim tribinama, uz direktan televizijski prijenos kako bi se izbjegli sukobi.

Prošlog petka odigrana je željno iščekivana utakmica između Nejmeha i El-Ansara, a prisustvovalo joj je samo nekoliko stotina navijača. Poluprazne tribine bile su slika ozbiljne ekonomske krize kroz koju zemlja prolazi. I to unatoč činjenici da su ulaznice za utakmicu prodavane za 5.000 libanskih funti (tri eura), što je manje od cijene šolje kamilice u centru Bejruta.

A u Libanu je odlazak na utakmicu i navijanje za svoju momčad važna stvar za sve odrasle u prenapučenim gradskim kvartovima. Nakon što je sudac odsvirao kraj utakmice, Nejmeh je proslavio pobjedu od jednog gola razlike. Na tribinama su slavili navijači koji su na sebi imali maske pljačkaša iz tamo popularne serije La casa de papel. Sukoba nije bilo jer su trenutno skoro svi na tržištu rada i čekaju posao.

Na kraju, više nego o utakmici pričalo se o četverici navijača El-Ansara koji su tog dana pješačili 40 kilometara od Sidona od Bejruta i uspjeli se ušuljati na stadion jer nisu mogli platiti tri eura za kartu i još dva eura, koliko košta putovanje autobusom.

 

PROČITAJTE I...

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, austrijski književnik Peter Handke poznat je po kontroverznim stavovima o dešavanjima na ovim prostorima, odnosno po tome što je negirao genocid u Srebrenici i pozvao na odbranu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i Savezne Republike Jugoslavije te haškog optuženika za ratne zločine.

Rek’o sam da sam doš’o da vidim Švedsku, zemlju koja svake godine daje najveću nagradu za književnost na svijetu. Da su Nobelovu nagradu za književnost dobili Ivo Andrić i Nagib Mahfuz zato što su ružno pisali o muslimanima. Ja neću ružno pisati o muslimanima, pa nikad ne dobio Nobelovu nagradu za književnost.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!