fbpx

Barbari na vratima: TERORIZAM U BEČU KAO POVOD ZA ANTIMUSLIMANSKU HISTERIJU

Aktiviralo se velikosrpsko Twitter i Facebook podzemlje kojem teroristički napadi u Beču, ali i ono što se ranije dešavalo u Francuskoj, služe kako bi rehabilitirali vlastite zločine nad Bošnjacima i Albancima, čak i sam genocid. Svako njihovo izražavanje podrške i saučešća austrijskom narodu ili pojedincima praćeno je opaskama kako “Srbi znaju kako je biti izložen muslimanskim zločinima”, pitanjima da li možda “Evropljani” sada razumiju kako je teško bilo Srbima u njihovoj borbi za odbranu kršćanstva u Bosni i na Kosovu, te jesu li shvatili koju stranu je trebalo podržati devedesetih

 

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Još nisu bili uhvaćeni ili neutralizirani svi počinioci gnusnog terorističkog napada u Beču, niti su prebrojane sve njegove žrtve, a već su odvratni ljudski lešinari krenuli kružiti medijskim i javnim prostorom društvenih mreža, pokušavajući ovaj stravičan barbarski čin nekako iskoristiti za promicanje vlastitih barbarskih agendi. U pitanju su “uobičajeni sumnjivci”, svi oni koji imaju nekakav “problem” s muslimanima i kojima je teroristički napad u Beču došao kao opravdanje i potvrda vlastite islamofobije i antimuslimanskog šovinizma. Indikativno je da su od galamdžija s evropskog desničarskog spektra, od običnih protivnika migracija, preko identitetaraca pa do istinskih neonacista, ipak daleko glasniji i agilniji oni kojima antimuslimanska histerija služi za pokriće sasvim konkretnih političkih ciljeva i djela.

Tako se, recimo, može vidjeti da se aktiviralo velikosrpsko Twitter i Facebook podzemlje kojem teroristički napadi u Beču, ali i ono što se ranije dešavalo u Francuskoj, služe kako bi rehabilitirali vlastite zločine nad Bošnjacima i Albancima, čak i sam genocid. Ova vrsta polusvijeta propagandno djeluje tako što postavlja slike ratnog zločinca Mladića kao svojevremeno neshvaćenog branitelja kršćanske Evrope, nepravedno progonjenog heroja i mučenika koji je znao kako se treba na vrijeme obračunati s “muslimanskim teroristima”. Svako njihovo izražavanje podrške i saučešća austrijskom narodu ili pojedincima praćeno je opaskama kako “Srbi znaju kako je biti izložen muslimanskim zločinima”, pitanjima da li možda “Evropljani” sada razumiju kako je teško bilo Srbima u njihovoj borbi za odbranu kršćanstva u Bosni i na Kosovu, te jesu li shvatili koju stranu je trebalo podržati tokom ratova u vrijeme raspada Jugoslavije.

Vrlo slično je i s onima koje je onaj Krležin točak historije razdijelio od njihove velikosrpske braće, tj. s velikohrvatskom u-ze-pe-aškom strujom, koja pokušava na osnovu žrtava u Beču priskrbiti legitimitet ne samo za svoje separatističke ideje već i za zločinačke poduhvate tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vrlo slično, čak i agresivnije, nastupa grupacija indijskih hinduističkih ultranacionalista. Ovi zastupnici hinduvata, ideologije koja zagovara Indiju za Hinduse, i koji svako malo linčuju nekog nesretnog muslimana, jer je ne znajući prekršio neki od bezbrojnih tabua, također tvrde da su historijske žrtve muslimanskih okupatora i terorista te stoga s teško skrivenim likovanjem i hinjenim sažaljenjem izražavaju saučešće, uz opaske kako ih se nije poslušalo na vrijeme ko su i šta su muslimani i kakva su opasnost po sav ostali “civilizirani svijet”.

Jedna od karakteristika ove grupacije jeste ta što smatraju da postoji i “ljubavni džihad”, tj. da postoji muslimanska zavjera da milijardu hindusa načine manjinom, te da se taj subverzivni sveti rat vodi na dva fronta i to tako što se muslimani organizirano žene hinduskim djevojkama, a muslimanke rađaju mnogo djece. Osim toga, ovi indijski nacionalisti, u skladu sa svojim geopolitičkim pretenzijama, pokušavaju s terorističkim napadom u Beču povezati pakistanskog premijera Imrana Khana te Pakistan kao državu i društvo. Ipak najostrašćenijim pokazali su se oni koji namjeravaju iskoristiti teroristički napad u Beču kako bi napali na Tursku i njenog predsjednika Erdogana.

U tome se ističu ne samo armenski nacionalisti, koji za izvjesnu propast svoga velikodržavnog projekta krive Tursku, već i simpatizeri terorističkog PKK-a, pristalice sirijskog diktatora Assada, pripadnici FETO-a koji su umakli ruci pravde, velikogrci, ali i dobar broj francuskih nacionalista. Upravo je takvima, koji imaju vrlo konkretne političke interese i agende, a kojima Turska i njen predsjednik stoje na putu, teroristički napad u Beču poslužio kao sredstvo putem kojeg će se obračunavati s ovom zemljom i njenim političkim predstavnicima.

Indikativno je kako su ovaj retroaktivni viktimološki narativ preuzeli svi oni koji su okrvavili, trenutno krvave ili planiraju da okrvave ruke muslimanskom krvlju. Demonizacija muslimana i generalizacija kojom se svim muslimanima na svijetu lijepi etiketa potencijalnih terorista mnogima treba kao razlog, nešto čime će pravdati ono što su radili ili tek namjeravaju učiniti muslimanima kao kolektivu. Ne treba osobita pamet da bi se shvatilo da velikosrbi i velikohrvati koriste teroristički napad u Beču kako bi rehabilitirali zločine genocida i udruženog zločinačkog poduhvata nad Bošnjacima, te zadobili eventualne simpatije i razumijevanje za svoje separatističke namjere u Bosni i Hercegovini koju, eto, moraju dijeliti s “muslimanskim fundamentalistima”.

Potpuno ista situacija je i s hinduističkim fašistima koji su već počeli s represijom nad muslimanima u Indiji, ne samo putem javnih linčovanja pojedinih žrtava već i kroz oficijelnu represiju kakva je izvođenje i ispisivanje muslimanskih starosjedilaca iz državljanstva. Kada se na to doda vrlo opasna i indikativna problematizacija muslimanskog fertiliteta, te histerija o (preko)brojnosti i zamjeni stanovništva, a što gotovo redovno prethodi većini dokumentiranih genocida, onda se može razumjeti kakva se opasnost nadvila nad muslimane Indije. Jasno je i da armenskim nacionalistima smeta Turska jer je smatraju odgovornom za uspješnu azerbejdžansku reintegraciju državnog prostora iz ruku armenske okupacije, a nije tajna i zašto Turska i Erdogan smetaju pripadnicima terorističkih organizacija kakve su PKK ili FETO.

Nije mali ni broj francuskih neokolonijalista svih kalibara i boja koji su naprosto ogorčeni što se jedna “azijatska muslimanska država”, kakvom smatraju Tursku, prvi put nakon 1911. godine usudila suprotstaviti interesima koje Francuska, kao jedna od “evropskih sila”, ima u vezi s dijelom svijeta kojeg smatra svojim zadnjim dvorištem. Francuski neokolonijalisti shvatili su odlučnu intervenciju Turske u Libiji na strani legalne i od UN-a priznate vlade, te zaštitu prirodnih resursa u istočnom Mediteranu, kao smrtnu prijetnju cijelom “Françafrique” konceptu pa su počeli s pokušajima da nekako povežu najnovije terorističke napade s Republikom Turskom i njenim predstavnicima a sve kako bi dobili široku evropsku podršku za ekonomske sankcije, političku izolaciju ili slične buduće poteze spram ove zemlje.

Ono što brine jeste vrlo moguća konvergencija ovih različitih interesa gdje bi uz, recimo, Mijanmar ili Kinu, koje progone Rohinge i Ujgure, moglo doći i do uspostave globalnog antimuslimanskog narativa koji bi svaka od “zainteresiranih strana” iskoristila da se obračuna sa svojim partikularnim “muslimanskim problemom”. U takvoj situaciji sveopće islamofobne i antimuslimanske histerije bilo kakav postupak spram muslimana, čak i ako se radi o masovnom nasilju, državnoj represiji pa možda i genocidu ili koncentracionim logorima, bio bi posmatran kao legitiman u kontekstu “borbe protiv islamskog terorizma i fundamentalizma”. Upravo to i jeste istinska namjera svih onih što račun za bezumne terorističke napade, koji su u potpunoj koliziji s onime što islam uči, pokušavaju isporučiti svim muslimanima svijeta.

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede još peterica, jedan je u bijegu, a 18 osumnjičenih upisano je na “hašku listu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!