Autobiografija Muhameda Alija (2): Prije nego što nekoga izazoveš, prvo se nauči marisati

Muhameda Alija većina prepoznaje kao najboljeg boksera svih vremena, no boks je bio tek dio njegove neprekidne borbe. Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti život nakon što mu je dijagnosticirana teška bolest. Upravo taj drugi Muhamed Ali – musliman, crnac, otac, muž, sin – tema je autobiografije The Soul of Butterfly (Duša leptira). Knjiga je publicirana 2004. godine, a njeno drugo izdanje 2013. godine.

Priredio i preveo: Ahmed ŠEČUNOVIĆ

Uvijek sam bio radoznao. Čak sam i kao dijete razmišljao o stvarima koje druga djeca nisu primjećivala. Majka je govorila da je moj um kao martovski vjetar, puše na sve strane. Često sam pogledao na nebesa i razmišljao o Stvoritelju. Kako sam rastao, više sam razmišljao o odnosu između čovjeka i Boga. Na neka od pitanja o ovoj vezi imao sam odgovore, a neki su odgovori samo proizveli više pitanja.

Osjećao sam kako sam tu da činim velike stvari, da imam posebno mjesto na svijetu. Nešto u mom srcu tjeralo me da u to vjerujem. Kako su godine prolazile, taj je osjećaj jačao. Kada sam imao devet godina, budio bih se u pola noći i izlazio iz kuće da čekam anđela ili otkrovenje od Boga. Sjeo bih na verandu, zagledao se u zvijezde i čekao poruku. Nikada ništa nisam čuo, no isto tako nikada nisam izgubio vjeru da će se to desiti jer je osjećaj u mom srcu bio snažan. To nisam znao tada, ali u godinama koje su dolazile desilo se nešto što me usmjerilo na stazu otkrivanja svrhe moga života. To će me voditi kroz moje putovanje.

*

U zimu 1954. godine dobio sam za Božić crveno-bijeli Schwinnov bicikl. Jednog sam se dana s prijateljem vozio po Louisvilleovom Home Showu na Columbia Auditoriumu. Upravo je tada bio otvoren godišnji bazar za crnce, pa smo dan proveli probavajući besplatnu hranu, kokice i slatkiše. Kada je došlo vrijeme da se vratimo kući, otkrio sam da mi je nestao bicikl.

Bio sam toliko ljut da sam tražio policajca da mu prijavim krađu. Neko me uputio ka teretani koju je vodio lokalni policajac Joe Martin, a u slobodno je vrijeme omladinu podučavao boksu. Rekao sam mu da ću prebiti onoga ko je ukrao moj bicikl. Bio sam uplakan i vjerovatno nedovoljno uvjerljiv. Sjećam se kad mi je rekao: “Bolje ti je da se, prije nego što nekoga izazoveš na bitku, prvo naučiš marisati.”

*

Kada sam počeo boksati, prva mi je želja bila da roditeljima jednog dana kupim kuću i veliki lijepi automobil. Shvatio sam da ću, ako postanem profesionalac i nastupim u mečevima subotom uvečer, moći zaraditi čak četiri hiljade dolara za samo jednu noć. Moji su snovi rasli. Dok sam bio na časovima u školi, zamišljao sam kako na razglasu govore: “Cassius Clay, svjetski šampion u teškoj kategoriji!” A nekada bih nacrtao jaknu na papiru i na njoj napisao: “Cassius Clay, dobitnik Zlatnih rukavica”, ili “Cassius Clay, svjetski šampion u teškoj kategoriji.”

*

Sve su se kockice počelo slagati kada sam shvatio da je boks način da uspijem u životu. Ljudi su prepoznavali moj talent, no niko izvan Louisvillea nije znao za mene. Da bih to promijenio, imao sam još dvije prepreke koje sam morao prebroditi. Prva od njih bio je Corky Baker. On je bez ikakve sumnje bio “kralj ulica”. Gubio sam s njim u skoro svakom sukobu. Za mene je to zaista postalo tragično. Pored sveg treninga i bokserskih vještina koje sam naučio, znao sam da nikada neću uspjeti u boksu ako ne zaustavim maltretiranja Corkyja Bakera. Držao je krunu koja je od mene mogla učiniti najsamouvjerenijeg borca. Osjećao sam da ću, ako uspijem prebiti Corkyja, moći prebiti cijeli svijet.

*

Počeo sam okolo pričati da bih prebio Corkyja kad bismo se našli u ringu. Nakon što je za to saznao, stao me tražiti. Rekao je da će mi kosti polomiti kada me nađe. Moji prijatelji Vili i Roni bili su prisutni kada smo se Corky i ja sreli. Htio je da se odmah borimo, tu na ulici, ali ja sam znao da za mene ne bi bilo dobro upustiti se u borbu bez pravila i sudije.

Izazvao sam ga na boks-meč u teretani Columbia u TV emisiji “Šampioni budućnosti”. Nasmijao se i rekao da je boksanje za mlakonje i da to nije prava borba. Nakon što su mu se svi počeli smijati u lice i nazivati ga kukavicom, brzo je promijenio mišljenje i pristao.

*

Čim je zazvonilo za početak prve runde, počeo sam se brzo kretati bacajući udarce, a zatim se sklanjati izvan njegovog dosega. Corky se njihao. Udarao je jako, ali njegovi udarci nisu pogađali. Ja sam se nastavio kretati jer sam znao da ću biti gotov ako me pogodi. Ubrzo se umorio.

Kada je zazvonilo za drugu rundu, počeo me ganjati po ringu, ali me nije mogao uhvatiti. Izbjegavao sam njegove udarce, bio sam brži i pametniji.

Prije nego što je druga runda završila, rekao je: “Ovo nije pošteno”, pa istrčao iz ringa i teretane. Stekao sam zasluženo poštovanje drugova, a i titulu. Zatvorio sam mu oko i raskrvario nos. Ono što je još važnije, suočio sam se sa svojim strahom i dobio na samopoštovanju i samopouzdanju koje mi je bilo potrebno za nastavak bavljenja boksom.

*

Sanjao sam da šetam Broadwayom, glavnom ulicom u Louisvilleu, i da se preda mnom najednom pojavljuje kamion u pokretu. Trčim prema njemu mašući rukama i počinjem letjeti, a zatim za dlaku izbjegnem sudar. Ljudi okolo stoje, navijaju i mašu mi. I ja njima mašem i nastavljam letjeti. Često sam sanjao taj san.

*

Želio sam biti poseban prvak u boksu, šampion za sve ljude u svijetu. Nebitno koliko visoko se popeo na ljestvici uspjeha, nikada na ljude nisam mislio gledati s pozicije nekoga ko je bolji od drugih. Nisam htio zaboraviti onog dječaka kakav sam nekada bio.

Imao sam zlatnu viziju, no prije nego što bi se ona ostvarila, morao sam pobijediti na Olimpijadi.

*

Stigavši u olimpijsko selo, počeo sam hodati okolo i upoznavati ljude. Sa svima sam se rukovao. Čak sam i zapamtio većinu imena. Moj mi je prijatelj rekao da bih sigurno pobijedio ako bih se kandidirao za načelnika olimpijskog sela. Svi smo se dobro provodili. Nedugo zatim, osvojio sam medalju.

*

Kada su mi stavili zlatnu olimpijsku medalju oko vrata, s jedne strane stajao je Poljak koji je osvojio srebrenu, a s druge dvojica boksera koji su dijelili bronzanu. Vihorila se američka zastava. Odjekivali su zvuci nacionalne himne. Osjećao sam se kao da sam pobijedio takozvane neprijatelje Amerike. Stajao sam ponosan na svoju državu, kao da sam pobijedio cijeli svijet za Sjedinjene Američke Države.

*

Prolazeći s roditeljima i bratom ulicama Louisvillea, svjedočio sam dočeku heroja. Skupine crnaca i bijelaca stajale su na trotoarima. Policija nas je pratila cijelim putem. Bili su tu i moji prijatelji iz razreda. Gradonačelnik mi je rekao da je zlatna medalja važna za cijeli grad. Sve je bilo tako dobro. Tih se dana nisam odvajao od medalje. Nosio sam je gdje god bih pošao. Jeo sam s njom, kupao se i spavao. Nisam je skidao čak ni kad bi oštri materijal u snu ostavljao rezove na mojim leđima. Ništa me od nje nije moglo razdvojiti, pa čak ni kada se pozlata počela ljuštiti. No, pitao sam se zašto najbogatija zemlja na svijetu nije svome šampionu dala medalju koja je od pravog zlata.

*

U prvim danim nakon povratka s Olimpijskih igara činilo se da će medalja ispuniti ono što sam očekivao. Ubrzo je uslijedio hladan tuš.

Bio sam siguran da će mi dopustiti da ulazim u restorane u centru grada. U to vrijeme, skoro svi restorani, hoteli i kina u Louisvilleu, ali i na cijelom Jugu, bili su ili zatvoreni za crnce ili su za njih imali različite odjele. Mislio sam da će moja medalja to promijeniti.

Jednog sam se dana na biciklu provozao sa svojim prijateljem Ronijem centrom Louisvillea. Počela je kiša. Ostavili smo bicikla i ušli u mali restoran. Sjeli smo i naručili dva čizburgera i dva šejka od vanilije.

Bio sam stvarno ponosan, sjedeći tu sa zlatnom medaljom oko vrata (nosio sam je svuda tih dana). Konobarica nas je samo pogledala i rekla: “Ne služimo crnce.”

Ljubazno sam joj odgovorio: “Pa, ni mi ne jedemo crnce.”

Rekao sam joj da sam ja Cassius Clay, olimpijski šampion. Roni je pokazao na moju zlatnu medalju.

Konobarica me ponovo pogledala i otišla porazgovarati s vlasnikom. Vidjeli smo ih da se došaptavaju i prema nama pogledaju. Bili smo sigurni da će nam sada, kada znaju ko sam, dopustiti da jedemo. No, kada se konobarica vratila, rekla je da joj je žao, ali da moramo napustiti restoran.

Dok smo išli prema vratima, srce mi je ludo tuklo. Želio sam da moja medalja nešto znači – gradonačelnik je rekao da je izuzetno važna za Louisville. Trebala je značiti slobodu i jednakost. Želio sam im reći da se trebaju sramiti. Htio sam im reći da bi ovo trebala biti zemlja slobodnih ljudi. Izašao sam iz restorana i nisam rekao ništa, ali sam u mislima imao rečenicu: “Želim samo da Amerika bude Amerika.”

*

Poslije sam shvatio da je to što me nisu uslužili tog dana u restoranu dio plana koji je Bog imao za mene. Prije nego što sam iz restorana izbačen, razmišljao sam o tome šta mi medalja može značiti. Ali što sam više razmišljao, bilo mi je jasnije da ona ništa neće značiti ako ne budi označavala jednakost za sve.

Ono što mi je ostalo najupečatljivije iz 1960. godine jeste trenutak kada sam s vrata skinuo svoju zlatnu medalju. Od tog trena nikada više nisam pridavao veliku važnost materijalnim stvarima. Ono što je stvarno bitno jeste to kako sami sebe doživljavamo. Da sam se držao te medalje, izgubio bih svoj ponos.

Svih ovih godina govorio sam ljudima da sam je izgubio. Niko je nikad nije pronašao. To je zato što sam je “namjerno izgubio”. Svijet treba znati istinu – ta je medalja negdje u mulju rijeke Ohio.

Jedna od pjesama Muhameda Alija

Probudio sam se ovog jutra osjećajući se dobro i crno.

Ustao sam iz mog crnog kreveta,

odjenuo svoju crnu odjeću,

pustio svoje najbolje crnačke ploče

i popio malo crne kafe.

Zatim sam obuo svoje crne cipele i

izašao kroz crna vrata…

I, Bože, vani je padao bijeli snijeg!

 

Predsjednički govor Muhameda Alija

Zamišljao sam sebe za radnim stolom u Ovalnom uredu Bijele kuće. Znao sam da predsjednik mora biti bijel, tako da sam sebe zamišljao kao bijelca koji je spreman biti pravedan prema crncima u Americi. Upravo je bilo vrijeme da dam izjavu za novinare. Evo šta sam im rekao:

Dame i gospodo,

Samo pravi čovjek može priznati da nije u pravu ili da je kriv.

Mi, bijeli Amerikanci, krivi smo za mnoge zločine u historiji. Najgori zločin koji su naši preci počinili jeste dovođenje robova iz Afrike.

Vratit ću se na to za nekoliko trenutaka, ali da prvo najavim kako ću već sutra prekinuti rat u Vijetnamu.

Prekinite sukobe jer mi odlazimo. Smatram da bi s naše strane bilo mudro konačno otići iz Vijetnama!

Južni Vijetname, trebate uraditi sve što možete sami jer smo mi završili.

A kada se momci iz Vijetnama vrate, namjeravam reći svima koji su plaćeni da ne uzgajaju hranu da će u zatvor ako ih više ikada uhvatim da uništavaju hranu. Mi tu hranu trebamo.

Zaposlit ću mnogo ljudi onim milijardama koje smo trošili na rat. Plaće će im biti najmanje tristo dolara sedmično, kako bih pomogao tim dobrim ljudima.

Namjeravam narediti General Motorsu sljedeće: “Slušajte, napravit ćete 50.000 dizelskih kamiona. Napunit ću ih konzerviranom hranom i svim drugim robama koje ljudi bacaju. Zatim ćemo to sve isporučiti crncima u Mississippiju i nećemo im ništa naplatiti.

Nastojat ću da dobro iskoristim novac koji smo namjeravali potrošiti na helikoptere za Vijetnam i preusmjerim ga za Alabamu, Georgiju i Mississippi kako bi platili izgradnju kuća, lijepih drvenih kuća s najmanje tri spavaće sobe. Svako ko treba kuću, imat će je.

A sada, dragi Amerikanci, svi vi znate da crnci i bijelci imaju problema da rade zajedno. Isprobane su sve metode, od integracije do mirnih prosvjeda. Čak su pokušali i mirnim plivanjem, ali ništa nije pomoglo.

Crnci današnjice su obrazovani. Oni su doktori, pravnici, mehaničari; ne postoji posao koji i ne mogu raditi.

Dragi crnci, samo vam se odužujemo. Ništa vam ne dajemo jer smo mi krivi.

To vam dugujemo. Uskoro ćemo imati društvo crnaca i bijelaca koji žive u harmoniji. Neće biti gladi niti nezaposlenosti. Svi će biti sretni.

Dragi moji Amerikanci, s ovim poslom počinjem već sutra…

 

I znate šta se dogodilo sljedeći dan? Upucan sam. Predsjednik je mrtav.

PROČITAJTE I...

Gračanički rukometni klub jednom je bio prvak Bosne i Hercegovine, tri puta igrao Evropu, i sada će opet. I to sve bez dvorane. Gračanlije igraju i treniraju u staroj dvorani, koja ima 700 mjesta. I sve su te izblijedjele stolice rasprodane tri dana prije utakmica. Da ih ima četiri puta više, koliko je planirano da ima nova dvorana, i one bi bile rasprodane, ali na novu dvoranu čeka se već 21 godinu

Bili su tada Varajiću važniji štokovi, utičnice i pehari. Nije vidio da je groblje preko puta stana dupke napunjeno niti ga je zanimalo ko su ti ljudi koji tamo leže. Kako su tamo uopće skončali. Jer je valjda valjalo samo “njegovo” Sarajevo, a ne ovo drugo, ono koje je izranjavano, silovano i izubijano jedva izvuklo živu glavu od onih kojima je Varajić potrčao u krilo.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!