Autobiografija Muhameda Alija (1): Mržnja je pogrešna, čak i kad ti ne daju piti vodu jer nisi bijelac

Muhameda Alija većina prepoznaje kao najboljeg boksera svih vremena, no boks je bio tek dio njegove neprekidne borbe. Ali je bio borac i izvan ringa: za prava crnaca, za islam, za Ameriku, za ljude, za vlastiti život nakon što mu je dijagnosticirana teška bolest. Upravo taj drugi Muhamed Ali – musliman, crnac, otac, muž, sin – tema je autobiografije The Soul of Butterfly (Duša leptira). Knjiga je publicirana 2004. godine, a njeno drugo izdanje 2013. godine. Magazin Stav prvi u Bosni i Hercegovini objavljuje njene dijelove

Priredio i preveo: Ahmed ŠEČUNOVIĆ

Sjećam se, dok sam još bio dijete u Louisvilleu u Kentuckyju, majka je brata i mene budila ranim jutrom svake nedjelje. Ušla bi u našu sobu, poljubila nam čela i nježno šapnula: “Budite se, spavalice! budi se, Rudy, idemo zahvaliti Gospodu!”

Majka me često zvala i “GG” (Dži dži) jer su to bili prvi glasovi koje sam izgovorio. Nakon što sam osvojio Zlatne rukavice (Golden Gloves – GG), rekao sam joj kako sam od početka pokušavao reći upravo to – “Golden Gloves”.

Mislio sam da moja majka ima mali ptičiji nos. Ne znam zbog čega sam tako zamišljao njen nos jer ptice uopće nemaju noseve, no otkako sam joj to spomenuo, svi smo je počeli zvati Mama Bird (Ptica Mama). Nakon što bi probudila mene i Rudyja, Ptica bi nam spremila ukusan doručak. Dok smo jeli, ona je peglala našu najljepšu odjeću. Potom bi nas okupala. Nakon spremanja, Rudy i ja sjedili bismo na verandi i igrali se klikerima sve dok se ne bismo zaputili ka nedjeljnoj poduci.

Sjećam se koliko sam se trudio da odjeća ostane čista. Znao sam da izgledam lijepo u mojoj tek ispeglanoj košulji i kravati na mašnu. Dok je Ptica hodala uz mog oca Cassiusa Claya zvanog Cash, posmatrao sam ih s ponosom razmišljajući o tome kako je ona lijepa i kako je on zgodan sa svojim gustim crnim brkovima. Cash mi je često govorio: “Dosta muškaraca mi zavidi jer ne mogu imati brkove duge i čvrste poput mojih.”

Ono što mi je pričao uvijek sam nosio sa sobom. Mislim da su brkovi bili nešto čime se ponosio. Tako i ja, svakih malo, pustim brkove.

*

Rudy i ja smo se ponekad, nakon škole i urađene zadaće, igrali s djecom iz naselja. Često sam mu govorio da me gađa kamenjem da saznamo može li me pogoditi. Mislio je da sam lud, no bez obzira na to koliko je gađao, nikad me nije pogodio. Bio sam prebrz. Trčao sam lijevo, desno, saginjao se i izvrdavao, skakao kako bih izbjegao kamenje. Mnogo sam se zabavljao sa svojim bratom. Rijetko smo se tukli. Majka je često govorila da sam istupao pred nju kada god je pokušavala istući Rudyja i da sam govorio: “Nemoj tući moju bebu.” Rudy i ja uvijek smo se dobro slagali. On je moj mlađi brat i ja ga volim.

*

Kada je moje najmlađe dijete Asad imao oko četiri godine, rekao je nešto što me rasplakalo. Naše kćerke Hana i Lejla ušle su u hotelsku sobu u Los Angelesu u kojoj smo odsjeli moja žena Lonnie i ja. Asad se s majkom igrao na krevetu. Bilo je ljeto. Cijelu sedmicu proveo je plivajući pa mu je koža pocrnila. Kada je Lejla ušla i ugledala ga, podigla ga je, zagrlila i poljubila. Nevino je dodala: “O Asad, pocrnio si danas!”

Asad je odgovorio: “Ja nisam crn, ja sam čist!”

To što je rekao natjeralo me da sjetim vremena kada sam bio njegovih godina i kako je svijet tada bio drugačiji. Asad je još bio nov u ovome svijetu. Još nije znao ništa o rasi. Njegove misli i srce bili su čisti. Počeo sam razmišljati o tome kako bi bilo lijepo da svi možemo zadržati nevinost dječaštva.

*

Bilo je izuzetno teško čuvati čistoću u vremenu u kojem sam odrastao, pedesetih i šezdesetih godina. U to sam vrijeme počeo prepoznavati nepravdu vezanu za segregaciju. Bilo je mnogo znakova na kojima je pisalo “Samo za bijelce” i “Zabranjen pristup crncima”. Mogli smo piti vodu samo na česmama za crnce ili ići u toalet na kojem je pisalo “Za crnce”. Brat i ja nismo ulazili u ozbiljne prepirke s bijelom djecom, ali su nas ipak znali nazivati “crnčugama” i govorile nam da napustimo određena naselja. Nismo iskusili onoliko nasilja koliko crnci u drugim dijelovima Juga, ali se segregacija osjećala i u Louisvilleu. Bilo je čudno živjeti u svijetu u kojem su crnce smatrali građanima niže klase, a oni su u isto vrijeme kod kuće odgajani da budu ponosni i samosvjesni.

*

Jedno od mojih prvih iskustava s predrasudama desilo se dok sam još bio jako mali, tako se toga i ne sjećam, ali mi je mati pričala. Ona i ja stajali smo na autobuskoj stanici. Bilo je izuzetno vruće. Ožednio sam pa me majka odvela do nekog restorana. Pitala je može li dobiti čašu vode za sina. Čovjek joj je odgovorio da ne može pomoći zalupivši nam vrata pred nosom. Mogu samo zamisliti bol koju je moja majka osjetila pokušavajući mi objasniti zašto nam taj čovjek nije dao vode. Pa čak i dugo poslije znala je reći: “Mržnja je pogrešna, bez obzira na to ko je mrzitelj. Ona je skroz naskroz pogrešna.”

Još kao momak pročitao sam novinsku naslovnicu na kojoj je bila priča o dječaku Emmetu Tilu. Bio je crnac mojih godina. Nad njim su se iživljavali i linčovali ga tokom raspusta u Mississippiju zbog toga što je, navodno, zviznuo za bjelkinjom. U novinama je objavljena njegova slika u kovčegu, a opisan je brutalan način na koji je zlostavljan. Od toga mi je bilo muka, a i plašio sam se. Bio sam zbunjen i ispunjen tugom. Sve do tog dana nisam mogao pojmiti da ljudi mogu toliko mrziti.

*

Znao sam da moje srce može otvrdnuti u svijetu punom bola, zbunjenosti i nepravde. Osjećao sam da, ako želim preživjeti, to ne mogu postići ljutnjom i žestinom. Znao sam da ću morati voljeti čak i one koji ne mogu uzvratiti. Morat ću naučiti da praštam onima koji meni neće ili će moja duša izblijedjeti.

*

Ogledajući se u ogledalu, uvijek sam bio ponosan na ono što vidim. No, bilo je dosta crnaca koji nisu željeli biti crnci. Crni dječaci i djevojčice nisu se imali na koga ugledati. Mi nismo imali nikakvog heroja koji je izgledao kao i mi. Nije bilo nikoga s kim bismo se mogli identificirati i nismo znali u šta se uklapamo. Čak je i Isus na svim slikama bio bijel. Učili su me kako je on sin Božiji, pa sam se kao dijete pitao da li i Bog izgleda kao Isus. Uvijek je prikazivan kao bijelac duge plave kose i plavih očiju. Primjećivao sam da su i svi anđeli bijeli. Nikada nisam vidio sliku crnog anđela. Pa i na “Oproštajnoj večeri” su svi bijelci. Jednom sam pitao majku: “Šta se dešava s nama kada umremo? Možemo li i mi ići u raj?”

“Naravno, mi idemo u raj”, odgovorila mi je.

Zatim sam opet zapitao: “Šta se desilo sa svim crnim anđelima ako nema nijedne njihove slike? O, znam! Pa ako su i bijeli anđeli u raju, crni anđeli im onda pripremaju med i mlijeko u kuhinji.”

*

Za Noć vještica jedna crna djevojčica šetala se susjedstvom odjevena u kostim superheroja, ali njeno lice bilo je obojeno u bijelo. Kada sam je upitao zašto je to učinila, odgovorila je kako joj je sestra rekla da ne postoji crni superheroj. I bila je u pravu. Kada god bih upalio televizor, svi su bili bijeli. Superman je bijelac, Djeda Mraz je bijelac. Čak su i Tarzana, kralja džungle u Africi, prikazali bijelcem.

*

Sve što je stvoreno ima svoju svrhu. Sunce, oblaci, kiša, drveće… Životinje imaju svrhu, pa i najmanji insekti, a i ribe u moru nisu bez svrhe. Bez obzira na to bili veliki ili mali, rođeni smo da izvršimo određeni zadatak. Znanje o svrsi omogućava svakoj duši da se upotpuni. Osoba sa znanjem o svrsi svoga života moćnija je od deset hiljada ljudi bez toga znanja.

*

Veoma je bitno za svakoga od nas da shvatimo razlog zbog kojeg nas je Bog spustio na zemlju. Značaj života jeste u ispunjavanju zadatka koji nam je dat. Bez rada na tom zadatku, život je beznačajan. Temeljna je ljudska potreba i čežnja uraditi nešto prije smrti. Upravljajući se prema ovom cilju, u čovjeku se bude nada i energija. Zbog toga je neophodno da svaki od nas što ranije nauči zbog čega je stvoren kako bi mogao voditi zadovoljavajući i produktivan život.

*

Tvoj zadatak može biti veći od moga ili od zadatka neke druge osobe, no to ne čini moju svrhu manje bitnom. Bog ne opterećuje čovjeka onim što ne može podnijeti niti će čovjeku dati svrhu koja nema nikakvog značaja.

Svaki put kada sam pomislio da sam ispunio životnu svrhu, otkrilo mi se kako je to bio samo još jedan stepenik na mom putovanju. Smatrao sam da je moja svrha da budem heroj koji će crnačkoj djeci pokazati da je crno – lijepo. Mislio sam da je moja svrha i to da pokažem bijelcima kako ne mogu tretirati crnce kao ljude niže klase. Naposljetku sam naučio kako su sva ova dostignuća bitna, ali ono što je bitnije jeste hipoteka koju sam time dobio kako bih mogao izvršiti svoju pravu misiju, a to je da ohrabrujem ljude da poštuju jedan drugoga i da žive u miru. Još uvijek otkrivam svrhu koju mi je Bog odredio.

 

Šampion nad šampionima

Muhamed Ali rodio se kao Marcellus Cassius Clay Jr. 17. januara 1942. godine. Bivši je prvak teške kategorije i jedna od najvećih sportskih ličnosti dvadesetog stoljeća. Osvajač je olimpijske medalje (Rim, 1960) i prvi bokser koji je osvajao titulu prvaka teške kategorije tri puta. U karijeri koja je trajala 21 godinu pobijedio je u 56 mečeva, od čega u 37 knock outom. Izgubio je samo pet puta. Često je govorio o problemima rasizma, ali i o religiji i politici, zbog čega je tokom cijele karijere smatran kontroverznom ličnošću. Njegove dosjetke počesto su bile brze kao kretanje u ringu.

Braneći svoja vjerska uvjerenja, Ali je odbio regrutaciju tokom Vijetnamskog rata, zbog čega mu je oduzeta šampionska titula, a boksanje zabranjeno na tri godine i to u najboljoj boksačkoj dobi. Nakon što mu je vraćena licenca, ponovo je ušao u ring i povratio titulu. Parkinsonova bolest uveliko je oštetila njegove motoričke sposobnosti i govor, ali i dalje je aktivan kao humanitarac i ambasador dobre volje. Za ljubitelje boksa, nezaboravni su Alijevi mečevi sa Sonnyjem Listonom, Joeom Fraizerom i Georgom Foremanom.

 

 

PROČITAJTE I...

Gračanički rukometni klub jednom je bio prvak Bosne i Hercegovine, tri puta igrao Evropu, i sada će opet. I to sve bez dvorane. Gračanlije igraju i treniraju u staroj dvorani, koja ima 700 mjesta. I sve su te izblijedjele stolice rasprodane tri dana prije utakmica. Da ih ima četiri puta više, koliko je planirano da ima nova dvorana, i one bi bile rasprodane, ali na novu dvoranu čeka se već 21 godinu

Bili su tada Varajiću važniji štokovi, utičnice i pehari. Nije vidio da je groblje preko puta stana dupke napunjeno niti ga je zanimalo ko su ti ljudi koji tamo leže. Kako su tamo uopće skončali. Jer je valjda valjalo samo “njegovo” Sarajevo, a ne ovo drugo, ono koje je izranjavano, silovano i izubijano jedva izvuklo živu glavu od onih kojima je Varajić potrčao u krilo.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!