Post by STAV

“Pravila se nekakva privatna monografija, privatna istorija o jednoj zaista sportskoj sredini”, govori Vidaković i dodaje da je inicijator izrade monografije, prema njegovim saznanjima, Čedo Vrbović. On je prije rata bio direktor “Ćilimare”. U toku rata nestao je s Ilidže, a “Ćilimara” je opustošena. Sada živi u Beogradu. Jedan od inicijatora je i Ljubiša Marković, bivši SDP-ov načelnik Općine Centar Sarajevo, te Vahid Ibranović. Sve trojica bili su košarkaši ilidžanskog košarkaškog kluba. Vjerovatno su oni angažirali Miroslava Jankovića da napiše monografiju.

Mlade, posebno one visokoobrazovane, moramo probuditi iz zone komfora. Oni moraju biti svjesni da odlaskom iz domovine ne nestaju svi njihovi problemi i da nakon prelaska granice ne trebaju prekinuti sve veze s Bosnom i Hercegovinom. Da su mladi i obrazovani Irci razmišljali u tom smjeru, danas bi Republika Irska bila pusta, s veoma lošom ekonomijom. Oni su, naprotiv, radili na svom usavršavanju i vraćali se u domovinu s odličnim idejama koje su pokretale različite projekte u smjeru jačanja društvene zajednice

Prvi korak ka gradnji Križnog puta na stolačkom Starom gradu lokalna općinska administracija već je napravila. Prodali su tamošnjem Župnom uredu nekoliko lokacija od po dva kvadratna metra. Riječ je o već postavljenim postoljima za križeve, koji su izliveni uz put koji iz središta Stoca vodi do vrha Starog grada, iako je tu striktno zabranjena bilo kakva gradnja. Da se radi o sinhroniziranoj akciji govori i činjenica da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine već izdala instrukciju da se pripremi izmjena odluke o proglašenju spomenikom Starog grada u Stocu. Tim izmjenama ukinula bi se zaštitna zona i bila bi moguća nova gradnja

SDA u suštini nema istinsku opoziciju i nema nikakvog autentičnog političkog korektora. Politički pismen i nacionalno osviješten Bošnjak može u praksi ili glasati za SDA ili glasati protiv vlastitih nacionalnih interesa. To je jedini stvarni izbor koji mu se nudi, jedina alternativa

Darko Mrđa, Dragan Marjanović, Dragomir Kezunović, Momir Savić, Boško Lukić, Novak Đukić, Miroslav Duka, Mirko Todorović, Dragoje Zmijanjac, Zoran Vuković i Jozo Đojić osuđeni su na 154 godine zatvora

Držim da sam jedan od rijetkih koji već duže od deset godina uredno vodi evidenciju o imenima i broju prisutnih na svakom namaskom vaktu koji predvodim. Nekad mi se i samom to učini bespotrebnim i besmislenim. Ipak, kada povremeno zavirim u sve te retke, posebno one koji sežu u, recimo, 2005. ili 2007. godinu, steknem dojam da imam pravo malo bogatstvo na papiru

Nije ni završio, a s gornje linije prolomi se “Tekbir”, pa onda još jedan – jači. Momak do mene okrenu se pognuto i uzviknu: “Evo efendije Kavazovića, evo naših!” Za Kavazovićem se u tranšeju spuštalo tridesetak vojnika. Bili su blatnjavi od glave do pete, neki od njih u rudarskim čizmama. Ponovo uz grmljavinu cijevi odjeknu “Tekbir”, a onda “Allahu ekber”. Prolazeći između vojnika, Kavazović je vikao: “Ne dajte im ni metra, ni pedlja dušmanima! Držite se! Danas ovdje neće proći, ovdje ih čeka samo smrt, smrt i ništa drugo”

On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode. Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam

Podržite nas na Facebooku!