Post by STAV

BiH (kao i Srbija i Hrvatska) je svojevremeno potpala pod trend “profesionalizacije”, ukidanja vojnog roka, te redukcije vojnih kapaciteta, no problem Bosne i Hercegovine jeste što za nju nema nazad. Srbija i Hrvatska gotovo će sigurno vratiti služenje vojnog roka, no Bosna i Hercegovina to neće moći i to zato jer BiH, koja je u stanju da se zaštiti, nije u interesu Srbije i Hrvatske, odnosno njihovih političkih ekspozitura u Bosni i Hercegovini

Nacionalni osjećaj Bošnjaka bio bi daleko kompaktniji da se na njemu kontinuirano radilo posredstvom obrazovnog sistema i da je predstavljan na pravi način, dakle, u svom historijskom kontinuitetu. To bi, svakako, doprinijelo boljem međusobnom upoznavanju ljudi na balkanskoj vjetrometrini, a samim tim i prevazilaženju ksenofobičnih poriva koji su u njima prisutni na tom istom prostoru na kojem dijele skoro identičnu historijsku sudbinu. Kažemo to, tim prije, jer prostor i vrijeme, kao dvije ključne determinante historije, ne mogu se lako izbrisati iz čovjekovog koda

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Izetbegović je pokazao zašto je, čak i nakon tolikih silnih ataka sa svih strana, i dalje osoba koja upravlja političkim procesima u Bosni i Hercegovini. Njegova dozirana, odgovorna, zrela, odmjerena i promišljena upotreba i čvrste ruke i spremnosti na kompromis, ovisno o problemu koji se tretira, političkom trenutku i bošnjačkim interesima, insistiranje na vladavini prava, slovu i duhu zakona te spremnost da nazove stvari pravim imenom u oštrom su kontrastu s nepredvidljivim, impulsivnim, nemuštim, a često i infantilnim ponašanjem ogromne većine lidera ostalih političkih stranaka

Praštanje se u slučaju bošnjačkog naroda pokazalo kao slabost, a ne kao vrlina. A zaborav kao nedopustiva i katastrofalna greška kojom smo kažnjavali i držali u zabludi buduće generacije. A jedno i drugo zajedno kao najbolja magistrala za naš nacionalni nestanak i iščeznuće. Naša nacionalna santa topi se već tri stoljeća, a prostor koji zauzima kontinuirano se smanjivao na našu štetu

Nezir Hadžić, bivši direktor sarajevskog Vodovoda i kanalizacije (ViK), do sada nije imao priliku reći istinu o svojoj smjeni, niti se odbraniti od orkestriranog napada koji je, prema njegovim tvrdnjama, podmuklo osmislio i proveo njegov bivši prijatelj i bivši stranački kolega Elmedin Konaković ne bi li prikrio svoje manipulacije u ViK-u i sa sebe skinuo odgovornost i gnjev građana. Nezir Hadžić sin je rahmetli Safeta Hadžića, proslavljenog narodnog heroja, a sada bez ustezanja za Stav najavljuje borbu “s pobješnjelim pojedincima i sveznalicama” pred kojima neće pognuti glavu. Nezir smatra da je slijeđenje puta “hrabrog i čestitog Bošnjaka” dužan i imenu svog babe. Za Stav otkriva da je zbog Konakovićevih lažnih potvora puno trpio te je, nakon dede i rahmetli babe, koji su također radili u ViK-u, napustio Vodovod nakon 17 godina provedenih u ovom preduzeću. Ponuđeno mu je mjesto koje je imalo za cilj nastavak poniženja i represije Elmedina Konakovića spram njega i njegovog porodičnog naslijeđa, što nije mogao prihvatiti. “Čvrsto vjerujući da moju nafaku ne određuju ljudi, izašao sam iz ViK a s osjećajem da napuštam sopstveni dom i porodicu jer, u konačnici, svaki dio mog života i mojih predaka bio je vezan za ovo preduzeće, a Elmedin Konaković nakon pet mjeseci dolazi na obilježavanje godišnjice smrti mog oca na kapiji 'Pretisa' jer mu savjest nije mirna”, kaže, među ostalim, Nezir Hadžić u ekskluzivnom intervjuu koji otkriva sve potankosti Konakovićevih malverzacija i manipulacija

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

Podržite nas na Facebooku!