Aukcija kostiju ubijenih Prijedorčana

“U Rudniku 'Ljubija' pronađena je skoro polovina od svih do sada pronađenih ubijenih Prijedorčana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Prijedor je grad s najvećim brojem masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini. Najveći broj žrtava hrvatske nacionalnosti ubijen je na području Prijedora. U mjestu Ljubija i okolini, u mjestima kao što su Briševo, Mlinari, Raljaš, Zecovi, Risavci..., samo u jednom danu ubijeno je 67 osoba hrvatske nacionalnosti. U ovim mjestima do sada je pronađeno šest masovnih i 20 pojedinačnih grobnica. U svim grobnicama pronađene su žrtve hrvatske nacionalnosti”

Tri puta je prolongirana i onda je protekle nedjelje propala aukcija paketa dionica prijedorskog Rudnika Željezne rude Ljubija. “IRB je zaprimila dokumentaciju za dokazivanje ispunjenosti kvalifikacionih kriterijuma od dva pravna lica iz ArcelorMittal grupe. Nakon analize i provedenog postupka izdata je potvrda za učešće na aukciji pravnom licu ArcelorMittal SA Luxemburg, koje je jedino zadovoljilo kvalifikacione kriterijume za učešće na Aukciji za paket akcija RŽR “Ljubija” AD Prijedor”, saopćeno je iz Investiciono-razvojne banke (IRB) Republike Srpske

Aukcija je zakazivana za sedamnaesti, pa za dvadesetpeti pa konačno za 30. januar. Tada je bilo najavljeno da će se na banjalučkoj berzi prodavati paket dionica Rudnika željezne rude “Ljubija” iz Prijedora. Na aukciji je trebalo biti ponuđeno 7.484,823 dionica po početnoj cijeni od 2,09 maraka. Aukcija je zakazana nakon što je Vlada Republike Srpske 11. oktobra prošle godine odlučila prodati 64,99 posto dionica “Ljubije”. Pored cijene, određena su i neka pravila. Tako budući kupac mora biti onaj koji obavlja poslove iz rudarske djelatnosti te mora imati godišnji prihod od najmanje stotinu miliona maraka.

U proteklim je godinama “Ljubija” bila preduzeće od strateškog interesa i država je morala imati većinski udio u njemu. Sada je to promijenjeno, kompanija je skinuta s te liste i, ukoliko rudnik bude prodat, sva njegova imovina postat će privatno vlasništvo. Prodaja “Ljubije” uznemirila je Bošnjake Prijedora jer su na zemljištu koje je u vlasništvu rudnika i lokacije masovnih grobnica u kojima su u proteklih petnaestak godina pronađena tijela stotina ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Mjesta na kojima su pronađene masovne grobnice do sada nisu obilježena. Sada se opravdano strahuje kako će prodajom “Ljubije” nestati i posljednja mogućnost da se na Tomašici ili Jakarinoj kosi postavi makar skromna tabla na kojoj će pisati šta se tu zapravo dogodilo.

Mirsad Duratović maloljetni je logoraš prijedorskih koncentracionih logora. U Prijedoru mu je ubijeno 47 članova porodice. Ubijeni su mu 15-godišnji brat, otac, amidže, daidže, dedo i nana… Bio je u zatočen u Omarskoj, Manjači i Trnopolju. Danas je odbornik u Gradskoj skupštini Prijedora. Već nekoliko godina Duratović vodi grčevitu bitku s tamošnjim vlastima kako bi se obilježila mjesta stradanja Prijedorčana. Zasad nije u tome uspio. Boji se kako će prodajom “Ljubije” nestati svaka mogućnost da se grobnice obilježe.

“Već četiri godine u Gradskoj skupštini potenciram priču o obilježavanju mjesta masovnih zločina”, kaže Duratović. “Evo, nakon što je najavljena aukcija, predali smo i zahtjev da nam se dopusti obilježavanje. Ispunili smo sve zakonom potrebne obaveze i sada općinski organi moraju izaći na teren i odrediti mjesto na kojem će biti postavljeno obilježje, ali i ostaviti slobodan pristup kako bi svako ko želi posjetiti stratište mogao doći tu.”

Kada je Rudnik “Ljubija” u pitanju, na tom je lokalitetu pronađena jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini, grobnica Jakarina kosa. Iz nje su 2001. godine ekshumirana 373 posmrtna ostatka žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, tijela onih koji su ubijeni tokom 1992. godine na području Prijedora. Četrnaest godina nakon prve, ponovo je izvršena ekshumacija na istoj lokaciji. Tada su iz masovne grobnice Jakarina kosa ekshumirana 622 dijela ljudskih skeleta i dva kompletna tijela.

Tomašica, također, pripada kompleksu Rudnika “Ljubija”. Na tom lokalitetu otkrivene su tri masovne grobnice. Godine 2004. iz Tomašice je ekshumirano šesnaest žrtava. Dvije godine kasnije, još deset žrtava. Prije šest godina, 2013, ekshumirano je 435 posmrtnih ostataka žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ubijenih tokom 1992. godine na prijedorskom području. Jakarina kosa i Tomašica nisu jedine masovne grobnice koje se nalaze na zemljištu Rudnika “Ljubija”. U rudničkom kompleksu pronađene su još dvije masovne grobnice: Redak i Redak 1. Iz masovne grobnice Redak ekshumirano je 69 žrtava, a iz masovne grobnice Redak 1 15 žrtava. Tu je još i masovna grobnica Dizdarev potok, iz koje je ekshumirano deset žrtava.

“U Rudniku ‘Ljubija’ pronađena je skoro polovina od svih do sada pronađenih ubijenih Prijedorčana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti”, kaže Lejla Čengić iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

“Ono što je karakteristično za Prijedor jeste da je to grad s najvećim brojem masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini. Najveći broj žrtava hrvatske nacionalnosti ubijen je na području Prijedora. U mjestu Ljubija i okolini, u mjestima kao što su Briševo, Mlinari, Raljaš, Zecovi, Risavci…, samo u jednom danu ubijeno je 67 osoba hrvatske nacionalnosti. U ovim mjestima do sada je pronađeno šest masovnih i 20 pojedinačnih grobnica. U svim grobnicama pronađene su žrtve hrvatske nacionalnosti.”

Za sada, tvrdi Čengić, u Institutu za nestale osobe nemaju informacija da li se na području Ljubije nalazi još neotkrivenih masovnih grobnica. “To što mi trenutno nemamo informaciju ne znači da tu nema grobnica. Moguće je da se na ovom lokalitetu nalaze posmrtni ostaci žrtava ubijenih u toku proteklog rata na području Prijedora jer se još uvijek traga za 760 žrtava ubijenih u ovom gradu.”

PAVIĆEVA PREVARA

Dok je “Ljubija” bila na listi strateških preduzeća, o njenoj je sudbini mogla odlučivati Narodna skupština Republike Srpske. I tada se razgovaralo o njezinoj prodaji, kako indijskom “Mittal Steelu”, tako i nekakvoj kompaniji iz Izraela za čiji je dolazak aktivno lobirao SNSD Milorada Dodika. Demokratski narodni savez Marka Pavića, koji već godinama drži vlast u Prijedoru, protivio se prodaji “Ljubije” Izraelcima, tvrdeći kako, ako se već prodaje državni kapital, ona treba biti ponuđena indijskoj kompaniji. Tadašnji poslanici koalicije Domovina u Narodnoj skupštini glasali su protiv prodaje, tražeći u isto vrijeme da se obilježe mjesta masovnih grobnica, ali i ostali objekti stradanja Prijedorčana.

“Mi smo bili protiv takvog načina prodaje jer nismo imali nikakve garancije, kao što nismo imali garancije ni kada je prodat rudnik Omarska, da će mjesta na kojima su otkrivene masovne grobnice biti adekvatno obilježena. Između ostalog, zato nismo podržali takvu prodaju”, kaže Senad Bratić, poslanik u NS RS. “Mi možemo sada samo insistirati na tome da se obilježi prostor masovnih grobnica, jer skidanjem ‘Ljubije’ s liste strateških preduzeća oduzeta nam je mogućnost da djelujemo u Skupštini.”

Kada se prvi put u Skupštini razgovaralo o prodaji rudnika, DNS je bio protiv takvog poteza. Podršku za glasanje protiv tražili su na sve strane, pa i kod poslanika koalicije Domovina. Oni su bili za to da glasaju protiv prodaje, ali su zauzvrat tražili da se Prijedorčanima dopusti da se obilježe mjesta stradanja. Marko Pavić je sa svojim saradnicima pristao na to, no brzo će ispostaviti kako je imao obje fige duboko u džepovima. Domovina je glasala protiv, ali spomen-ploče nisu postavljene. Jednostavno, bili su prevareni.

Satko Mujagić, bivši logoraš i mirovni aktivista iz Kozarca, kaže kako je Anita Hodžić, tadašnja poslanica u Vijeću naroda NS RS, pokrenula inicijativu da se obilježe masovne grobnice i prijedorski koncentracioni logori. “Te 2017. logoraši su se sastali u Kozarcu kako bi se pokušali dogovoriti o načinu na koji možemo doći do dogovora o postavljanju ploče u Omarskoj”, priča Mujagić.

“Anita Hodžić je bila na sastanku i kazala nam je da su lokalne vlasti u principu ‘za’, ali da traže da vide kakav će biti tekst na ploči. Odlučili smo se za tekst koji je sastavio Mirsad Duratović, veoma neutralan, samo s činjenicama šta se tu dogodilo. Prijedlog teksta poslan je u julu 2017. u Prijedor, pred 25. obljetnicu otvaranja logora. I onda nam je javljeno da nemamo dozvolu te da su svi srpski predstavnici glasali protiv.”

Hodžić, pak, kaže da je procedura pokrenuta u Narodnoj skupštini, da je potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić dolazio u Prijedor razgovarati s tadašnjim gradonačelnikom Pavićem, no da nisu uspjeli. “Mi smo tada zaista uradili sve što smo mogli”, tvrdi Hodžić. “Prijedor je prebacivao stvar na ‘Mittal’, oni na gradske vlasti. To je borba koja traje već godinama, nažalost, bezuspješno. Mora se u to uključiti Vijeće ministara jer im je to i zakonska obaveza, ali zašto to do sada nisu uradili, to morate pitati njih. Jer mi ne tražimo da se obilježi samo Tomašica, tražimo da se obilježe sve masovne grobnice i mjesta stradanja u BiH. A to može uraditi samo država.”

No, nije samo lokalna vlast obmanula preživjele Prijedorčane. Mujagić podsjeća kako je “Mittal” još 14. januara 2005. godine dao saglasnost da će “bijela kuća”, koja je korištena kao objekt za mučenje i u kojoj su mnogi logoraši izgubili živote, ostati netaknuta i nepromijenjena. Skoro godinu dana kasnije, 1. decembra 2005. godine, tokom konferencije za štampu u Banjoj Luci, “Mittal” je najavio i da će u Omarskoj biti izgrađen memorijalni centar, finansiran sredstvima te kompanije, na 34 dunuma zemlje iza i oko “bijele kuće”, najzloglasnijeg objekta logora iz 1992. Tada je prikazan i izgled budućeg memorijalnog centra. Do sada skoro ništa od tog obećanja nije ispunjeno. Ulazak preživjelim logorašima i posjetiocima dopušta se rijetko, uglavnom kada su obljetnice u pitanju, i to uz obaveznu najavu i dopuštenje Uprave kompanije.

“Nama je jako bitno da se ono što je već dobijeno ne gubi. Ako ništa, ‘Mittal’ je makar dogovorio da se ‘bijela kuća’ ne dira, da se u nju može ući kada su posjete. Mi imamo obećanje da će tu uraditi memorijal, ali bojim se da će, ako neko novi to kupi, sve ono što smo do sada postigli pasti u vodu. Sve će postati privatno vlasništvo, novi vlasnik tu može napraviti stambene zgrade. Može tako nestati svaki trag postojanja bosanskog Auschwitza”, kaže Mujagić.

IMOVINA RUDNIKA

Mirsad Duratović tvrdi kako dosadašnja iskustva pokazuju kako je vrlo lahko moguće da budući vlasnici “Ljubije” jednostavno unište sve tragove zločina u tom gradu. I da niko ne može učiniti ništa da ih u tome spriječi. “Žica u Trnopolju već je maknuta, znate o kojoj govorim, o žici na kojoj je nastala ona čuvena slika Fikreta Alića, i niko nije mogao ništa uraditi da to spriječi jer je to sada privatno vlasništvo”, kaže nam Duratović.

Prijedorčani tako jednostavno ovise o dobroj volji budućih vlasnika i njihovoj empatiji. “Bijela kuća u Omarskoj već je odavno vlasništvo ‘Mittala’, sada su na prodaju Tomašica i ostale grobnice. Lahko se može dogoditi da Omarska sutra postane nečije 100% vlasništvo i onda mi ovisimo o dobroj volji novog vlasnika. Teoretski, sutra mogu srušti ‘bijelu kuću’ a da ne prekrše nikakav zakon jer je to privatna imovina. Sve je do vlasnika i koliko je on svjestan šta bi izazvalo rušenje tog objekta. Nažalost, vidimo šta se dešava, vidimo da se brišu tragovi zločina. Evo, rekonstrukcija Doma u Trnopolju je u toku, i mi tu ne možemo ništa uraditi. Tu sada mogu napraviti diskoteku ili šta već. Puno se tu stvari prepliće u Prijedoru, od prodaje rudnika do gradnje autoputa Banja Luka – Prijedor. Ko će dobiti posao gradnje autoputa, ko će pokupiti kajmak, a kome će ostati surutka?! Rudnik je, u suštini, naravno, bitan zbog rude. Ali malo se priča o tome koliko je nekretnina u njegovom vlasništvu. Pola grada je u vlasništvu rudnika. Parking u centru grada, upravna zgrada, atraktivne građevinske parcele, odmarališta na Jadranu… Sve je to vlasništvo rudnika i borba je oko toga, a ne samo oko proizvodnje”, kaže Duratović.

Posljednja nada Prijedorčanima da će biti obilježene masovne grobnice i ostala mjesta stradanja ostala je Vijeću ministara BiH, odnosno, u njegovom Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. Naime, još 9. novembra 2004. godine na snagu je stupio Zakon o nestalim osobama BiH. Članak 20. tog zakona propisuje postupke obilježavanja spomena na nestale. Po tom članku, porodice nestalih i njihove udruge mogu tražiti da se obilježe mjesta ukopa ili iskopavanja bez obzira na broj nestalih, a općina na čijem se teritoriju nalazi mjesto ukopa mora izdati sve neophodne dozvole kako bi se ono i obilježilo. Zašto to do sada Vijeće ministara, kada su u pitanju prijedorske masovne grobnice nije učinilo, ne zna se.

“Ovo je konačna prilika da država BiH pokaže da li postoji na teritoriju RS ili ne”, kaže Duratović. “Državnim zakonom omogućeno je porodicama da obilježe sva mjesta ekshumacija, nebitno da li se radi o pojedinačnim ili masovnim grobnicama. Evo, neka sada država pokaže ima li je ili nema. Procedura nalaže da porodice podnesu zahtjev gradskoj upravi koja je nadležna za taj teritorij, a onda oni trebaju da izdaju odobrenje. Mi smo sve to uradili, sada ćemo vidjeti ima li države na ovom dijelu.”

Ako se računa da je masovna grobnica mjesto na kojem je pronađeno tri i više žrtava, u Bosni i Hercegovini je od okončanja agresije do danas pronađeno više od 750 masovnih grobnica, u kojima se nalazilo više od 25.500 posmrtnih ostataka žrtava. Identificirano je više od 23.500 žrtava i predato njihovim porodicama kako bi ih dostojanstveno ukopale. I dalje se traga za 7.228 nestalih osoba. “Još uvijek nije identificirano 2.000 posmrtnih ostataka koji se nalaze u 12 mrtvačnica i objekata za obdukciju i identifikaciju na području cijele BiH, od kojih su tri na području RS-a, a devet na području FBiH”, kaže Lejla Čengić. “Iako je teško napraviti procjenu koliko je još neotkrivenih masovnih grobnica na području naše zemlje, s obzirom na broj još uvijek nestalih, možemo pretpostaviti da se na području BiH nalazi još na desetine masovnih i stotine pojedinačnih grobnica.”

Mnoge od grobnica, posebice one koje se nalaze na teritoriju RS-a, još uvijek nisu obilježene. Ne postoji suvislo obrazloženje zašto prijedorske vlasti, iako su to obećale uraditi, nisu obilježile grobnice na teritoriju svoje općine. “Nema realnih obrazloženja osim da je u pitanju politika koja nije spremna suočiti se s istinom i činjenicama”, kaže Senad Bratić. “A činjenica je da je u Prijedoru počinjen masovni zločin nad Bošnjacima i Hrvatima koji ima sve elemente genocida. Broj pronađenih grobnica u Prijedoru to dokazuje. Bivša i sadašnja vlast na nivou RS-a nije još spremna suočiti se s tim činjenicama i argumentima.”

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Nijaz 04.02.2019.

    Ljubav prema nepopravljivim monstrumima – genocidasima, i njihovim saradnicima-simpatizerima, je najvece zlo !!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!