Arif ef. Begić, sultanov gazija iz Bužima

Među nama, u svakom vremenu i u svakoj situaciji, nađe se dovoljno mudrih i hrabrih ljudi zbog kojih, ipak, još uvijek opstajemo i odolijevamo u ovako teškom vremenu i neprijateljskom okruženju. Takvi pojedinci često budu nepravedno zaboravljeni od svog naroda. U ovoj našoj brdovitoj zemlji leži bezbroj junaka i mudraca o kojima vrlo malo ili ništa ne znamo. Jedan od njih jeste i Arif ef. Begić iz Bužima

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Bošnjaci su narod koji baš ne voli i da pamti i da se zamara svojom prošlošću. Nije im važna, jer smatraju da im ne donosi neku korist. To je i razlog da im se zbog njihovog zaborava historija često ponavlja, i to u najgorem i najnakaradnijem obliku. Narod koji ne poznaje svoju prošlost sklon je raznim manipulacijama i često ga pogađaju neviđene patnje i tragedije. Ipak, među nama, u svakom vremenu i u svakoj situaciji, nađe se dovoljno mudrih i hrabrih ljudi zbog kojih, ipak, još uvijek opstajemo i odolijevamo u ovako teškom vremenu i neprijateljskom okruženju. Takvi pojedinci često budu nepravedno zaboravljeni od svog naroda. U ovoj našoj brdovitoj zemlji leži bezbroj junaka i mudraca o kojima vrlo malo ili ništa ne znamo. Jedan od njih jeste i Arif ef. Begić iz Bužima.

Arif ef. Begić, sin Hase i Hanče, rođen je 13. decembra 1889. godine u Bužimu. Bio je siroče. Majku nije ni zapamtio, a otac mu je umro dok je bio odrasliji dječak. Od svog rođenja bio je vezan za staru drvenu džamiju u Bužimu, u koju je često odlazio i gdje je s posebnom pažnjom slušao i pamtio predavanja. Imam, hatib i muallim tada je bio ugledni alim Šerif ef. Bajrić, koji je završio visoke škole u prijestolnici Osmanskog carstva. O učenosti i čestitosti Šerif-efendije Krajišnici, a naročito Bužimljani i Cazinjani, i danas rado pričaju. Kako je imao korisno iskustvo iz prosvjete, budući da je još u Istanbulu radio kao predavač na Darul-mualliminu, odnosno učiteljskoj školi, Šerif-efendija osnovao je medresu u Bužimu, gdje je obučavao učenike koje je lično birao prema njihovim umnim sposobnostima. Među onima koji su svojom bistrinom i inteligencijom privukli pažnju muderisa Bajrića bio je i siroti dječak Arif Begić. Šerif-efendija smatrao je da bi bila velika šteta onemogućiti mladom Arifu nastavak školovanja u jednom od velikih centara islama.

Na nagovor svog učitelja, jednog dana mjeseca oktobra 1904. godine, Arif Begić odlazi u Istanbul, gdje su, još prije njegovog rođenja, odselila njegova braća Bego i Salko. Mladom Arifu nije bilo teško nastaviti školovanje u prijestolnici, pošto je već tada imao zavidno znanje za svoj uzrast i preporuke muderrisa Šerif-efendije. U knjizi Medžlis Bužim 1579–1999 autor Nijaz Hadžić navodi da je Arif-efendija Begić otišao u Istanbul u svojoj sedmoj godini života. Međutim, pošto je Hadžić do ovih podataka došao preko usmenih predaja, ne možemo ih uzeti kao pouzdane. Zato ćemo kao puno relevantnije podatke iz života ovog alima uzeti neobjavljene Memoare, čiji je autor Nihad Begić, sin Arifa ef. Begića. Nihad Begić navodi da je njegov otac došao u Istanbul kao četrnaestogodišnjak i da je 1904. godine upisao viši stepen Darul‑mušafeke, ne navodeći o kakvoj se školi radi. Poznato je da je Arif ef. Begić okončao Darul-mušafeku odličnim uspjehom 1911. godine, a potom nastavio školovanje na pravnom fakultetu u Istanbulu. Isticao se svojom bistrinom i pronicljivošću, zbog čega je u Turskoj dobio nadimak Hikmet, što znači “mudri, učeni”.

Oni koji su dobro poznavali Arif-efendiju pričali su da izvrsno poznaje arapski, turski i perzijski jezik, a služi se i njemačkim. Pored stranih jezika i islamskog vjeronauka, dobro je poznavao matematiku, astronomiju, medicinu i umijeće ratovanja. Bio je i dobar prirodoslovac. Bužimski imam Husein ef. Alijagić (1917–1995), koji se isticao i kao vrijedan novinar i istraživač historije bužimskog kraja, u svojim radovima i bilješkama ostavio je podatak da je Arif ef. Begić jedno vrijeme proveo u službi i školovanju na dvoru sultana Abdulhamida II. Moguće je da je Husein ef. ovaj podatak čuo i zapisao od svog oca hafiza Ahmeta ef. Alijagića, koji se također školovao u Istanbulu i koji je bio savremenik i prijatelj Arif-efendije, kako u Bosni, tako i u Turskoj. Ovaj podatak možda ponajbolje objašnjava gdje je Arif-efendija stekao toliko znanje, po kojem je u svoje vrijeme bio nadaleko poznat.

Svrgavanjem sultana Abdulhamida II od strane mladoturaka 31. marta 1909. godine, koji je pune 33 godine sprečavao pad carstva, i postavljanjem na čelo države njegovog polubrata Mehmeda V Rešada, Osmansko carstvo ubrzano slabi. Nemoć Osmanlija koristi Italija, koja uz pomoć velikih sila okupira Tripoli, Bengazi i Kirenajku. Komadanju carstva uskoro se pridružuju i balkanske države Bugarska, Srbija, Crna Gora i Grčka. U ta teška vremena, kada se zadah smrti svukud osjećao, Arif ef. stupa u redove carske armije. Želio je dati svoj doprinos očuvanju carstva. Čelni ljudi u osmanlijskoj vojsci brzo su zapazili hrabrost, vještinu i odanost ovog Krajišnika, što mu je omogućilo da dobije čin kapetana i dođe na čelo jedne vojne jedinice.

Kao vojnika zatiče ga i Prvi svjetski rat. Arif-efendija neumorno ratuje i sa svojim drugovima doživljava brojne poraze i pobjede. Poznato je da je zasigurno ratovao u Iraku, jer je brojnim prijateljima i poznanicima pričao o iskustvima iz rata s Britancima u Mezopotamiji. Pričao je kako ga je tokom jedne bitke napao “strašan zmaj koji je izišao odnekud iz dima”. Dok je prepričavao ovaj događaj, Arif ef. nije znao da se neprijatelj u Prvom svjetskom ratu uveliko služio bojnim otrovima koji izazivaju razne halucinacije.

Sin Arif-efendije Sejad Begić posjedovao je fotografiju svog oca za koju je tvrdio da je nastala nakon što je Arif ef. pušten iz ruskog zarobljeništva, što govori da je ovaj hrabri Krajišnik učestvovao na Kavkaskom frontu, gdje se borio protiv Rusa. Kako je među savremenicima Arif-efendije bilo malo onih koji bi se zainteresirali da zapišu njegov životni put, tako danas oskudijevamo s ovim značajnim podacima. Jedno je sigurno, a to je da je Arif-efendija prošao najteža ratišta u kojima se borila vojska Osmanskog carstva. Pretpostavlja se da je učestvovao i u borbama na Galipolju. To pokazuje ratnička medalja “Harb medalyasi”, kojom je odlikovan za iskazanu hrabrost i velike ratne zasluge. Nosili su je samo najzaslužniji vojnici i oficiri i oni koji su prebrodili mnoge bitke i ratišta. Dobitnike ovakvih priznanja u to vrijeme često su oslovljavali s “Gazi”. Ovaj orden, koji je bio turski ekvivalent za njemački “Gvozdeni krst”, od britanskih vojnika često je nazivan i “Galipoljskom zvijezdom” s obzirom na to da su ga najčešće nalazili kod poginulih i ranjenih osmanskih vojnika u Galipoljskoj bici.

Po završetku Prvog svjetskog rata, Arif ef. Begić nastanio se u Istanbulu. Kako je cijeli život bio ili učenik ili ratnik, nije bio ženjen i nije imao potomstvo. Kao istaknuti veteran, a uz to i veoma pismen i školovan, dobio je posao upravitelja jedne škole u Istanbulu. Na ovoj dužnosti ostao je sve do 1922. godine, kada ponovo počinju njegove nevolje. Pošto je bio rojalista, odan sultanu i naklonjen uspostavi šerijata, Arif-efendija uhapšen je i bačen u tamnicu. Nije mu puno koristilo to što je bio turski gazija. Ipak, zahvaljujući svojim ratnim drugovima, koji su pod raznim okolnostima bili uključeni u novi politički pokret predvođen Kemal-pašom Atatürkom i imali određen utjecaj, Arif ef. uspijeva da se izbavi iz tamnice i jedno vrijeme sklanja se u Indiju i Pakistan, a potom u julu 1922. godine dolazi u rodni Bužim.

Po povratku u Bosnu, Arif ef. se zaposlio kao službenik Vakufsko-mearifske uprave Bosanska Krupa i u toj “službi” ostaje do 1929. godine. Za vrijeme službovanja u Bosanskoj Krupi upoznao je svoju suprugu Džihu Džigumović, s kojom je stekao djecu. Nakon što je prestao s radom u Vakufsko-mearifskoj upravi, Arif ef. se vraća na Stari Grad i preživljava tako što obrađuje zemlju, zamjenjuje imame po potrebi i uči djecu u mektebima povremeno. Poznato je da je, baveći se zemljoradnjom, s ostalim usjevima i kulturama, prvi počeo uzgajati paradajz, čije je sjeme donio iz Turske. Do tada je paradajz kao kultura bio skoro potpuno nepoznat u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Arif ef. bio je čovjek koji je svoje veliko znanje koristio kako bi pomogao ljudima oko sebe. Za vrijeme školovanja u Turskoj, između ostalog, upoznao je medicinu i zakone liječenja. Dok je živio na očevom imanju u Bužimu, postao je nadaleko čuven kao narodni ljekar koji je uspješno liječio mnoge bolesti.

U Bužimu i šire tada nije bilo bolnice, a najbliži ljekar nalazio se par desetina kilometara. Za vrijeme Drugog svjetskog rata liječio je oboljele od tifusa, da bi 1943. godine i sam obolio od ove bolesti. Njegov život po ko zna koji put bio je ugrožen i visio je o veoma tankoj niti. Arifov najstariji sin Nihad, koji je tada imao samo 15 godina, s jednim rođakom odvezao je oca zapregom do partizanske bolnice u Vidovskoj kod Velike Kladuše, gdje je izliječen. Sudbina je htjela da isti dan, nakon što je Arif ef. napustio bolnicu, istu bombardiraju njemački avioni. Skoro sve osoblje kao i ranjenici koji su se tad zadesili u bolnici izginuli su. Arif ef. izbjegao je i ovaj put smrt.

Nakon rata, Arif ef. odlučio je da se ponovo zaposli i 1947. godine počinje raditi kao imam, hatib i muallim u džematu Konjodor kod Bužima. U ovom džematu ostaje do 1957. godine, kada prelazi u džemat Čaglica. Za vrijeme njegovog mandata u Čaglici srušena je stara dotrajala drvena džamija iz 1910. godine i podignuta nova 1966. godine. Nedugo po otvorenju džamije Arif ef. je penzioniran. Svoje posljednje dane proveo je u porodičnoj kući na Starom Gradu, okružen svojim knjigama. Umro je 6. augusta 1968. godine. Pokopan je pored stare drvene džamije u Bužimu na njenoj jugoistočnoj strani. Prije smrti napisao je stihove i svojim sinovima rekao da ih, kad umre, ispišu na njegovom nišanu. Stihovi glase:

Begić Arif Hikmet

Dragi Bože,

Ti oprosti Arif- hodži,

robu Tvome

koji čeka strašnog suda

u hladnome grobu svome!

 

Arifa ef. Begića i danas se rado sjećaju mnogi stariji Bužimljani. Oni koji su ga zapamtili pričaju da je bio nižeg rasta i srednje tjelesne građe. “Bio je okretan i lagahan k’o pero, tako da je i pod stare dane s lahkoćom pješačio uzbrdo”, zapisao je njegov komšija Husein ef. Alijagić.

“Kao softa i njegov učenik u mektebu, lično sam gledao kako prevodi velike požutjele kitabe, čitajući na turskom i direktno prevodeći na bosanski. U Čaglici je uz imamski posao upamćen kao dobar baščovan i dobar ‘hizmećar blaga’. Naime, imao je kravu i konja koji su po čistoći i uhranjenosti služili za primjer. Lično se sjećam hodžina fijakera, štapa okovanog u srebro sa žutom mesinganom jabukom na vrhu i odijela crne boje, bijele košulje i kravate na crno. Bio je stamen i kad se spremi đuzel”, zapisao je Nijaz ef. Hadžić.

Ovog vrijednog Krajišnika dobro se sjeća i penzionirani prosvjetni radnik Abid Duraković iz Bužima. “Znao je dosta toga predvidjeti po ponašanju biljaka i životinja. Jednom je tako prošao kraj nekakvih žeteoca koji ga nisu znali. Oni poželi žito i odmaraju na njivi. Naišao je tako Arif i veli im: ‘Hajte vi to snoplje snesite i sadijte, sad će kiša pa će vam to pokisnuti!’ To reče i produži svojim putem. Oni se onako međusobno zgledaju i smiju. ‘Šta ovaj did priča!?’, kažu. ‘Vidi li on da nema nigdje ni oblaka?’ Ne prođe malo, kad se iza brda pojaviše kule oblaka. Kako se pojaviše, tako i kiša poče padati. Oni poletiše, al’ bude kasno i sve pokisnu. Žeteoci tako ostadoše čudeći se kako je did mogao znati da će udariti kiša. Znao je on još mnogo štošta. Meni je pričao Ibro Begić, sin Ale Ibranova, da mu je Arif-efendija jednom prilikom rekao da mu je žao što mu se život primiče kraju, a niko od mladih nije htio da uči i naslijedi njegovo znanje. Rekao je: ‘Žao mi je što će moje znanje otići sa mnom’”, ispričao nam je Abid Duraković.

Arif ef. dobro je znao vrijednost znanja i rada. Znao je da su mu njegov trud i znanje pomogli da od jednog siročeta postane ugledni učenjak i gazija. Priča o njemu ljude podstiče na razmišljanje i uči ih kako koračati kroz život i kako biti od koristi svojoj domovini i društvenoj zajednici, zato je važno da ovakve ličnosti i priče o njihovim životima sačuvamo od zaborava koji neminovno dolazi.

PROČITAJTE I...

Careva džamija, kao ni druge carske džamije, nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne. Uprkos toj činjenici, kako piše Hasan Eminović, stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcioniranju

Bošnjački prosvjetni kadar uključio se u izradu planova i programa iz četiri predmeta nacionalne grupe. Neki autori uradili su i dio udžbenika iz predmeta koji se koriste u obrazovanju na bosanskom jeziku. Manji dio udžbenika koji se koriste u osnovnim školama na Kosovu za nastavu na bosanskom jeziku je iz Bosne. Nažalost, problem danas predstavlja činjenica da u srednjim i višim školama nema udžbenika. Bio je samo jedan uvoz udžbenika iz Bosne za srednje škole u školskoj 2015/2016. godini. I još jedan, veoma važan problem jeste odliv i osipanje broja učenika, uglavnom zbog odlaska s roditeljima u zapadnoevropske zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!