fbpx

ARAPE STRAH OD IRANA I TURSKE GURA U ZAGRLJAJ IZRAELU

Sporazum ne predstavlja nikakvu dramatičnu promjenu. Štaviše, riječ je o ozvaničenju ili ratifikaciji već postojećih međudržavnih odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela s obzirom na to da između dviju zemalja već duže vrijeme postoje bliske ekonomske, sigurnosne i strateške veze

 

Piše: Osman SOFTIĆ

Sporazum i o formalnom uspostavljanju diplomatskih odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), jedne od najbogatijih arapskih monarhija, potpisan je 13. augusta 2020. godine. Kao ustupak Abu Dabiju, premijer Izraela obavezao se da će odložiti ranije planiranu aneksiju dijelova okupirane Zapadne obale u Palestini, koja se nalazi pod kontrolom Izraela. UAE je treća arapska zemlja po redu koja je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom nakon proglašenja Izraela kao države prije 70 godina. Ranije su to učinili izraelski susjedi, Egipat i Jordan. Ipak, ovaj sporazum ne predstavlja nikakvu dramatičnu promjenu. Štaviše, riječ je o ozvaničenju ili ratifikaciji već postojećih međudržavnih odnosa između Izraela i UAE s obzirom na to da između dviju zemalja već duže vrijeme postoje bliske ekonomske, sigurnosne i strateške veze.

Analitičari smatraju da je moment potpisivanja sporazuma kojim se normaliziraju odnosi Abu Dabija i Tel Aviva odabran prije svega kako bi američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji se zalagao za potpisivanje sporazuma, osigurao bolje šanse na predstojećim predsjedničkim izborima u novembru 2020, budući da je njegov rejting znatno opao u odnosu na demokratskog protukandidata Joea Bidena. I pozicija izraelskog premijera Benjamina Netanyahua također je uzdrmana zbog brojnih korupcijskih afera koje ga prate godinama. Dokaz nepopularnosti njegove vlade velika su okupljanja građana koji su masovno izašli na ulice u znak protesta protiv njegove vlasti, koju trenutno dijeli s koalicionim partnerom Bennyjem Gantzom.

Sporazum i o formalnom uspostavljanju diplomatskih odnosa, pak, pokazatelj je dubokih promjena koje su se protekle decenije desile u arapskom svijetu, ali i uopće na Bliskom istoku. Normalizacija odnosa Izraela i UAE samo je pokazatelj tih promjena. O kakvim je promjenama riječ? Prvo, činjenica je da je arapski nacionalizam, koji je ranije bio u usponu, potaknut panarapskom brigom za sudbinu Palestine, dobro oslabio, ako ne i potpuno iščeznuo s političke scene, kao pogonska snaga i potentni instrument za kojim su arapski lideri, kad god to požele i kad im je politički oportuno, mogli posegnuti kako bi mobilizirali arapske mase, ili “arapsku ulicu”, kako to u orijentalističkom žargonu kažu, usmjeravajući njeno nezadovoljstvo u željenom pravcu, obično prema Izraelu kao okupatoru.

Drugi razlog koji je potaknuo i omogućio normalizaciju odnosa Izraela i Abu Dabija, kao vodećeg eksponenta nove arapske politike prema Izraelu, jeste narasli animozitet prema Iranu i strah od iranskog ekspanzionizma, čiji je utjecaj u arapskom svijetu tokom proteklih petnaestak godina snažno ojačao, prije svega kao posljedica američke invazije na Irak, koji je proizveo promjenu ravnoteže političkih snaga u toj zemlji, omogućivši transfer političke vlasti s manjinskog sunitskog faktora na većinske šiite, ali i zbog postepenog slabljenja utjecaja SAD-a i sve manje zainteresiranosti svjetske supersile za ovaj dio svijeta.
Sporazum je posebno teško pao vlastima u Iranu, koje su oštro osudile sporazum, a Iranska revolucionarna garda čak je zaprijetila da je riječ o opasnom presedanu koji bi mogao predstavljati ozbiljnu buduću opasnost po vladare UAE-a. Iranski konzervativni list Keyhan, inače blizak i samom vrhovnom vođu ajatolahu Hameneiju, označio je ovaj sporazum “izdajom palestinskog naroda od strane Emirata, koji bi ovu malu bogatu zemlju, koja je itekako ovisna o sigurnosti, pretvorili u legitiman i veoma lagan cilj”. Očito je da Teheran ovaj sporazum vidi kao ozbiljnu prijetnju svojoj sigurnosti s obzirom na činjenicu da normalizacija odnosa Abu Dabija i Tel Aviva predstavlja formalizaciju i jačanje antiiranske koalicije u regiji.

Sporazum Abu Dabiju omogućuje nabavku još sofisticiranijeg američkog i izraelskog naoružanja koje bi moglo biti upotrijebljeno protiv Irana. Sporazum simbolično potvrđuje da vladajuće porodice u UAE-u i Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i drugim arapskim monarhijama više Izrael ne vide kao prijetnju vlastitoj sigurnosti. Naprotiv, Izrael je protekle decenije demonstrirao želju za ozbiljnom strateškom saradnjom s arapskim zaljevskim zemljama. S druge strane, bogate arapske monarhije svjesne su činjenice da je palestinsko pitanje i mogućnost mobilizacije arapskih narodnih masa na platformi borbe za Palestinu danas gotovo nestalo iz javnog diskursa. U najmanju ruku, ono ne predstavlja prijetnju ozbiljnoj destabilizaciji njihove vlasti jer je potisnuto novim, vješto kultiviranim strahom od iranskog revolucionarnog ekspanzionizma i vjerskog / mezhepskog (sektaškog) šiitskog prozelitizma, koje su politički stratezi i medijske mašinerije u zaljevskim zemljama uspjele predstaviti kao imperijalistički projekt perzijskog, čak safavidskog osvajanja arapskog svijeta, u želji za uspostavom dominacije i hegemonije Irana nad arapskim svijetom.

Iranski strah od američko-izraelske agresije potaknuo je ovu zemlju da svoju sigurnost pokuša osigurati izgradnjom strateške dubine. Iran je u tome prilično uspio, i to uglavnom diplomatskim putem, ali i formiranjem proxy milicija za asimetrični oblik ratovanja, ostvarivši dominantan utjecaj na Vladu i vjerske krugove u Iraku. Teheran je to postigao zahvaljujući simpatijama iračke šiitske populacije i različitih, često politički suprotstavljenih šiitskih grupa prema Iranu kao centru šiitske moći.

Arapsko demokratsko buđenje koje je počelo 2011. u Tunisu i proširilo se diljem arapskog svijeta nije imalo značajnijeg utjecaja na arapske zaljevske zemlje. Ipak, u strahu od procesa demokratizacije, vlasti Abu Dabija, Rijada i Maname, a u određenoj mjeri i Kuvajta, podržale su antirevolucionarne snage u Egiptu, Libiji i Siriji kako bi izvršile reverziju promjena izazvanih arapskim proljećem. U tom su velikim dijelom uspjele. Članica Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) Katar podržala je revolucionarni pokret inspiriran idejama demokratije, “Muslimanske braće” i vizije turskog AKP-a, zbog čega je kažnjena bojkotom koji traje već nekoliko godina.

Iako su se suprotstavile “Arapskom proljeću”, UAE i Saudijska Arabija i druge zaljevske zemlje, osim Katara, nešto manjim intenzitetom, svjesne su da je revolucionarni pokret za demokratizaciju arapskog svijeta bio prevashodno motiviran lokalnim faktorima, željom za eliminacijom korupcije i lošeg upravljanja, nedostatkom životnih šansi, zaposlenja i sl., a ne antikolonijalnim žarom, težnjom za oslobođenje Palestine ili pak preuzimanjem Jerusalema.

Temeljni strah koji danas preovladava arapskim diskursom jeste strah od iranske prijetnje, strah od iranskih regionalnih posrednika, šiitskih milicija u Iraku, Siriji, Libanu, Bahreinu, pa čak i manjinskih šiitskih zajednica u zaljevskim zemljama, koje bi, u slučaju otvorenog sukoba, Iran mogao iskoristiti kao destabilizirajući mehanizam za rušenje arapskih vladajućih struktura u zemljama zaljeva. Prioritetni politički i strateški cilj vladajućih arapskih šeikata jeste prije svega sprečavanje iranskog utjecaja, ali i “političkog islama” ili “islamizma”, bliskog idejama “Muslimanske braće” ili pak vladajućoj AKP partiji u Turskoj, koja ima demokratski legitimitet.

Upravo je to konvergentna tačka na kojoj se interesi Izraela i vlasti u Abu Dabiju i Rijadu posve podudaraju. Palestinsko pitanje za njih više nije prioritetno, u smislu otpora izraelskoj okupaciji i na način kako to percipira Iran. Stoga, arapske monarhističke države spremne su na kompromis s Izraelom, uključujući i prihvatanje Trumpovog prijedloga o Palestini. Ne treba nas čuditi da je upravo Manama simbolično odabrana kao platforma za promoviranje pomenutog prijedloga. U skoroj budućnosti možemo očekivati da i Bahrein, Oman, Maroko i Kuvajt normaliziraju odnose uspostavom diplomatskih veza s Izraelom.

Trumpova administracija otvoreno se stavila na stranu novonastalog bloka na Bliskom istoku koji čine Izrael, Saudijska Arabija i UAE, a koji će se sigurno proširiti i na druge zemlje. Ranija Obamina administracija omogućila je povoljnu klimu za pojavu demokratskog pokreta, s jedne, i normalizaciju odnosa s Iranom potpisivanjem nuklearnog sporazuma s ovom zemljom, s druge strane. Trumpova administracije je to poništila, podržavši novi diskurs koji se prije svega temelji na antiiranskom projektu, s jedne, i reduciranju utjecaja turske politike na Bliskom istoku, s druge strane.

Trumpova politika, koju neki nazivaju kisingerijanskom, u skladu je s realizmom u međunarodnim odnosima koji je karakterizirao američku politiku u vrijeme hladnog rata. Cilj te politike jeste sprečavanje bilo koje sile ili grupe zemalja da uspostave jedinstvenu hegemoniju nad Bliskim istokom. Američka percepcija, koju ova supersila dijeli s Izraelom, jeste da su hegemoniju u protekloj deceniji pokušale nametnuti Iran, ali isto tako i Turska. Iranski politički projekt zasnovan je na širenju tzv. osovine otpora Izraelu i američkoj dominaciji na Bliskom istoku, koju je Iran u znatnoj mjeri postigao, ali je ona neostvariva u punom smislu upravo zbog nemogućnosti da se primjeni na arapska područja pod sunitskom većinom, tako da je ona manjkava.

Turska vizija Bliskog istoka, pak, demokratski je Bliski istok, u kojem Turska vidi svoju šansu kao pokretačka snaga i lider sunitskih muslimana, te kao razvijena industrijska, muslimanska, konzervativna zemlja izrazito islamske, demokratske provenijencije. U tom pravcu Turska ima podršku najjače političke snage u arapskom svijetu, “Muslimanske braće”, od čijeg utjecaja strahuju arapske monarhije. Ovaj pravac podržava i Katar s obzirom na to da je strah ove zemlje od dominacije bliskog susjeda, džinovske Saudijske Arabije, s kojom dijeli granicu i identične kulturološke osobenosti, ipak veći od straha od Irana ili Turske, s kojim Doha već duže vrijeme kultivira dobre odnose uprkos neslaganjima i kontradikcijama glede rata u Siriji.

Uspostavljanje diplomatskih odnosa Izraela i UAE-a, stoga, treba posmatrati u širem kontekstu znatno izmijenjenih političkih prilika, geopolitičkih preslagivanja, rivalstava i strahova vladajućih struktura, posebno onih u najbogatijim zemljama zaljeva. Novi blok koji ujedinjuje strateške interese zaljevskih zemalja, Izraela i Washingtona najnoviji je odgovor na utjecaj Irana i Turske na Bliskom istoku, a neki posmatrači ga tumače i kao najnoviji pokušaj očuvanja hegemonističke kontrole Bliskog istoka u kontekstu slabljenja američkog utjecaja.

Trump ih je uspio ujediniti bez obzira na historijska rivalstva i animozitete na platformi otpora iranskom regionalnom utjecaju i strahu od nuklearnih ambicija Irana i širenja iranske islamske revolucionarne ideologije. Drugim riječima, Trumpova administracija uspjela je kapitalizirati na sentimentima koji preovladavaju u arapskom svijetu, pretvorivši strah od Irana i Turske u stratešku prednost svojih saveznika u Izraelu, koji se, unatoč činjenici da nije okončao okupaciju Palestine, danas uspješno transformirao u “zaštitnika Arapa od Irana”.

Palestinski lideri oštro i s velikim gnjevom i nezadovoljstvom reagirali su osudivši pomenuti sporazum, smatrajući da se njime eliminiraju posljednje mogućnosti uspostave Palestine po modelu dviju država. Taj model predstavlja povlačenje Izraela s okupiranih teritorija na granice prije 1967, pravo prognanih Palestinaca na povratak na svoja ognjišta i uspostavljanje Jerusalema kao glavnog grada Palestine.

U nekim analitičkim krugovima rašireno je uvjerenje da je sporazum nastavak šireg plana za Palestinu, čiji je arhitekt Jared Kushner, Trumpov zet, koji je u ime Trumpove administracije zadužen za američku politiku prema Bliskom istoku. Po Kushnerovom planu, Izraelu bi bilo dopušteno da anektira ilegalna jevrejska doseljenička naselja na Zapadnoj obali, a kao kompenzacija, Palestincima bi bio dodijeljen dio pustinje u Izraelu, finansijska razvojna pomoć u stotinama milijardi dolara, a dijelovi Zapadne obale bi tunelom i modernom autocestom bili povezani s Gazom.

Normalizacija odnosa Izraela s UAE-om trebalo bi da znači praktični korak ka realizaciji ovog cilja, budući da Tel Aviv očekuje da će uspostavljanje diplomatskih odnosa značiti priliv ogromnih investicija u izraelsku ekonomiju iz emiratskih suverenih državnih fondova.

S druge strane, urgentnost uspostave diplomatskih odnosa Abu Dabija i Tel Viva treba posmatrati i u kontekstu nedavnog potpisivanja strateškog dogovora između Irana i Kine, koji podrazumijeva investiranje 400 milijardi dolara kineskih investicija u ekonomiju Irana. Ovaj sporazum, prema kojem su rezervirani čak i neki konzervativni krugovi unutar Irana, sadrži važne dijelove koji su obavijeni velom tajnosti. Postoji mogućnost da sporazum također sadrži sigurnosno-odbrambeni aspekt koji bi dodatno mogao ugroziti dominantnu američku, ali i poziciju Izraela na Bliskom istoku. Stoga, približavanje Izraela i ulazak ove zemlje u sferu zaljevskih zemalja također predstavlja stanoviti manevar u cilju balansiranja i strateškog pozicioniranja i utjecaja Kine u regiji.

Vodeći američki teoretičar škole neorealizma u međunarodnim odnosima Kenneth Waltz svojevremeno je u časopisu Foreign Affairs objavio članak u kojem je obrazložio razloge zbog kojih bi bilo dobro da Iran posjeduje nuklearno oružje. Po Waltzu, jedino nuklearni arsenal predstavlja sigurnu zaštitu i garanciju mira u regiji u kojoj jedino Izrael posjeduje nuklearni arsenal.

Bliski istok je stoga zakoračio u novu fazu neizvjesnosti i potencijalnih novih antagonizama koji bi umjesto stabilizacije prilika mogli dovesti do još veće destabilizacije i eskalacije novih sukoba.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!