Ankara neće odustati od sigurne zone

Ubrzane diplomatske aktivnosti na liniji Washington – Ankara glede pitanja sigurne zone počele su nakon pojave snimaka pokreta turske vojske ka južnoj granici. Amerikance je zahvatila blaga panika od mogućeg turskog unilateralnog obračuna s terorističkom organizacijom koju su (Amerikanci) promovirali u svog saveznika i naoružali do zuba

Piše: Bojan BUDIMAC

 

“Turska će nastaviti razgovarati o planiranoj sigurnoj zoni na sjeveru Sirije s američkim partnerima. Ako Turska i SAD ne nađu zajednički jezik, Ankara će biti primorana da sama uspostavi sigurnu zonu”, rekao je glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Hami Aksoy 1. augusta, nakon posjete Jamesa Jeffreya, američkog izaslanika u koaliciji za borbu protiv tzv. Islamske države (ISIL).

Turski stavovi glede “terorističkog koridora”, kako se to ovdje naziva, jesu jasni i nepromijenjeni godinama. Koridor duž južne turske granice od iračko-sirijske granice na istoku do Eufrata na zapadu, koji je sada pod kontrolom našminkanih terorista tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), koji glume tzv. Sirijske demokratske snage (SFD) – nit’ su sirijske, nit’ demokratske, a ni snage – mora biti očišćen od terorista i pod vojnom kontrolom Turske (dok se ne nađe i primijeni političko rješenje za Siriju). Taj bi koridor morao biti najmanje 30-32 km (20 milja) dubok.

Ubrzane diplomatske aktivnosti na liniji Washington – Ankara glede pitanja sigurne zone počele su nakon pojave snimaka pokreta turske vojske ka južnoj granici. Naime, više nego očigledno, Amerikance je zahvatila blaga panika od mogućeg turskog unilateralnog obračuna s terorističkom organizacijom koju su (Amerikanci) promovirali u svog saveznika i naoružali do zuba.

Iako se Turska zalagala za formiranje sigurne zone praktično od početka sirijskog krvoprolića, o njoj se počelo ozbiljnije razgovarati tek nakon što je predsjednik SAD Donald Trump prošle godine proglasio pobjedu nad ISIL-om i najavio povlačenje američkih snaga iz Sirije. “Ozbiljnije” iz prethodne rečenice treba shvatiti vrlo uvjetno, jer tada je ustvari prvi put nevoljko prihvaćena turska ideja. Međutim, Pentagon je vrlo uspješno sabotirao Trumpovu odluku o povlačenju, kao i tursko-američki dogovor o sirijskom gradu Mümbiç na zapadnoj obali Eufrata, prema kom (dogovoru) su ga PKK teroristi imali napustiti u roku od 90 dana.

Tokom prethodne posjete Ankari u drugoj polovini jula, poslije susreta s turskim ministrom odbrane Hulusijem Akarom, James Jeffrey izložio je američki prijedlog o sigurnoj zoni, koji za Ankaru nije bio prihvatljiv. Naime, SAD bi da ta zona bude znatno manja (plića), da bude pod zajedničkom kontrolom Turske, SAD-a i Francuske, a način kako se kurtalisati PKK filijala potpuna je nepoznanica.

Čini se da je posljednjom posjetom Jeffrey donio samo malo “više istoga”, odnosno ništa novo. Arogancija se može osjetiti u njegovim riječima: “Turci žele dublju zonu od one za koju mi mislimo da ima smisla”, (naglašavanje moje) rekao je James Jeffrey novinarima u State Departmentu, napominjući da je Washington predložio područje od nekih 5-14 kilometara uz sirijsku granicu s teškim naoružanjem povučenim dublje u pozadinu.

Lijepo je to da Amerikanci brinu o “smislenosti” sigurne zone nakon što su naoružali besmislenim količinama oružja organizaciju koja terorizira Tursku već 40 godina, a tako naoružana i sakrivena ispod američke zastave predstavlja ozbiljnu prijetnju. Uzgred, kada su SAD šakom i kapom dijelile teško naoružanje našminkanom PKK-u unatoč turskim protestima, obećanje je bilo da će onog momenta kada padne ISIL teško naoružanje biti oduzeto. Kao što su se američke snage povukle, tako su i oduzeli naoružanje PKK-u.

O nepostojanju namjere da se SAD povuku iz tog dijela svijeta govori Jeffreyeva izjava da, osim nesaglasnosti oko veličine sigurne zone, postoje “razlike u mišljenjima” o tome kako će SAD i Turska “djelovati u toj zoni”. Toliko o težini Trumpa kao vrhovnog komandanta SAD.

Najpatetičniji “argument” gospodina izaslanika sadržan je u rečenici: “Smatramo da je to deal koji možemo prodati ljudima sjeveroistočne Sirije. To je vrlo važno.” Da li to James Jeffrey hoće da kaže da u sjeveroistočnoj Siriji vlada perfektna demokratija, a ne (dobro dokumentirani) teror njihovih saveznika nad tim stanovništvom? Onim stanovništvom koje PKK nije etničko-revolucionarno očistio i/ili onim izbjeglicama (od ISIL-a) kojima je dozvolio da se vrate u svoje domove, ali koje moraju da trpe zulum te organizacije.

Koliko je PKK-u stalo do javnog mnijenja, možda se najbolje vidjelo na snimku na kome u Mümbiçu nezamjenjivi američki saveznici muče, tuku i uriniraju po jednoj arapskoj porodici. Dakle, prije će biti da je to deal koji Amerikanci mogu da prodaju PKK-u. Samim tim, ne treba posebno naglašavati, deal ne dolazi u obzir što se tiče Turske.

Strpljenje, odnosno njegova potrošenost, jeste riječ koja se često upotrebljava kako u izjavama turskih zvaničnika, tako i komentarima i analizama. Poslije iskustva glede dogovora o gradu Mümbiç, čija implementacija nije uslijedila ni više od godinu nakon što je postignut, niko nema prava da kaže da Turci nisu pokazali visok nivo strpljenja. Stoga je vrlo loš američki “diplomatski” pristup kojim se očigledno pokušava vunovlačarenje u nedogled. Loš i opasan, ali prag opasnosti po tursko-američke odnose pređen je odavno – kada je PKK-u dat status američkog saveznika.

Da je sam PKK u nekoj vrsti blage panike, pokazuje ubistvo turskog diplomate u Erbilu, na teritoriji Kurdske regionalne vlade (KRG) u sjevernom Iraku. Osman Köse, diplomata pri generalnom konzulatu Turske u Erbilu, ubijen je 17. jula od 27 godina starog Mazluma Dağa, koji se pridružio PKK-u februara 2015. godine. Ubica je rođeni brat članice Parlamenta Turske Dersim Dağ, izabrane na listi na tzv. “kurdske” Demokratske partije naroda (HDP). To je vjerovatno jedini razlog zašto PKK negira odgovornost, mada ni to u potpunosti niti vrlo uvjerljivo. Teško je negirati da je HDP političko krilo PKK-a, a bratski odnos između PKK ubice i zastupnice (uzgred, još dva brata su joj u PKK-u) svakako nije “koincidencija”. No, to spada u paradokse turske demokratije.

PKK je pritisnut od turskih oružanih snaga kako u zemlji, tako u sjevernom Iraku. Vojne operacije “Pençe” (pandža) 1 i 2, koje su uzele na nišan višedecenijsko sjedište glavnog štaba PKK-a u planinskom masivu Kandil, dobro su zagrebale. Od 27. maja, kada je počela “Pençe 1” (“Pençe 2” je počela 13. jula), neutralizirale su više od 250 PKK terorista, od kojih i neke visoko na organizacionoj hijerarhijskoj ljestvici.

S turske strane granice, samo tokom prošlog mjeseca neutralizirano je (ubijeno ili uhvaćeno) 146 PKK terorista. Sasvim je logično da mogućnost turske unilateralne vojne akcije na teritoriji na kojoj se sada, pod zaštitom SAD, jedino osjećaju potpuno sigurno, čini nervoznim.

Turska ne može dozvoliti sebi luksuz da, u cilju popravljanja inače zatrovanih odnosa sa SAD, pristane na američke uvjete o sigurnoj zoni. Očigledno je da su oni dizajnirani da PKK preživi na toj teritoriji. James Jeffrey, sve pričajući o razumijevanju i osjetljivosti za tursku sigurnost, pokazuje izuzetno nerazumijevanje i neosjetljivost po tom pitanju – praktično izjednačavajući važnost Turske i njenih interesa s važnošću i blagostanjem PKK terorista.

Cilj sigurne zone, kao i u slučaju prethodnih koje su formirane turskim unilateralnim vojnim akcijama – “Jarablus” i “Afrin” – unatoč histeričnom skičanju njenih zapadnih saveznika, nije samo i isključivo (iako je ključan) sigurnost turske južne granice. Sigurna zona mora biti utočište sirijskih izbjeglica. To je jednostavno nemoguće uz prisustvo derivata PKK-a, koji su upravo na teritorijama koje kontroliraju izvele etničko čišćenje i promjenu demografske slike.

Sigurna zona, odnosno dogovor o njoj, koji bi uzeo u obzir turske interese, zapravo bi mogao biti svijetla tačka u inače kriznim odnosima Turske i SAD. Međutim, kako stvari sada izgledaju, to će biti samo još jedan kamen spoticanja u inače preopterećenim odnosima dviju zemalja.

PROČITAJTE I...

“Jedan dio ćemo finansirati i voditi mi iz Tuzlanskog kantona, a to je do Karaule, do tunela, a dalje onaj dio koji pripada Sarajevskom kantonu vodit će Vlada Kantona Sarajevo. Za to su odvojena sredstva u iznosu od 60 miliona KM. Ako ne bude prevelikih zahvata što se tiče tunelske izgradnje, koja je malo sporija, očekujem da ćemo u ovom periodu od tri do tri i po godine uraditi najveći dio posla”

Bošnjački prosvjetni kadar uključio se u izradu planova i programa iz četiri predmeta nacionalne grupe. Neki autori uradili su i dio udžbenika iz predmeta koji se koriste u obrazovanju na bosanskom jeziku. Manji dio udžbenika koji se koriste u osnovnim školama na Kosovu za nastavu na bosanskom jeziku je iz Bosne. Nažalost, problem danas predstavlja činjenica da u srednjim i višim školama nema udžbenika. Bio je samo jedan uvoz udžbenika iz Bosne za srednje škole u školskoj 2015/2016. godini. I još jedan, veoma važan problem jeste odliv i osipanje broja učenika, uglavnom zbog odlaska s roditeljima u zapadnoevropske zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!