fbpx

ANALIZA STAVA: Povratak talibana

Postoji niz razloga koji je Amerikance primorao na mir s talibanima. Prije svega zbog činjenice da su talibani dobili rat jer nisu pacificirani ni nakon dvije decenije američke okupacije. Talibani su iz sukoba izašli snažniji, i to sa znatnom podrškom i legitimitetom u narodu, a njihovoj popularnosti svakako je doprinijela endemična korupcija i neefikasnost vlasti u Kabulu

Piše: Osman SOFTIĆ

U vrijeme globalne pandemije virusa korona, koja je paralizirala svjetsku ekonomiju i uobičajeni život na globalnom planu bez presedana u novijoj povijesti i proizvela zastrašujuću globalnu paniku, a ne nazire joj se skoro rješenje, jedan od najznačajnijih diplomatskih događaja u domenu međunarodne politike, potpisivanje sporazuma između SAD-a i afganistanskih talibana o povlačenju američkih trupa iz ove zemlje, prolazi nezapaženo.

Predstavnici Američke vlade i afganistanskih talibana, konzervativnog afganistanskog vojno-političkog pokreta koji već dvije decenije pruža žestoki oružani otpor američkom vojnom prisustvu u Afganistanu, potpisali su 29. februara 2020. godine u Dohi sporazum kojim bi trebao biti okončan devetnaestogodišnji rat u ovoj strateški važnoj, ali devastiranoj i osiromašenoj zemlji srednje Azije. Ovom sporazumu prethodili su brojni tajni susreti i osamnaest mjeseci intenzivnih pregovora. Prema sporazumu, američke trupe trebale bi u roku od četrnaest mjeseci napustiti Afganistan. Prvi kontingent od 8.600 vojnika trebao bi se povući za četiri mjeseca, dok bi ostatak američke vojske Afganistan trebao napustiti nakon devet mjeseci. Ceremoniji potpisivanja sporazuma prisustvovali su američki državni sekretar Mike Pompeo i zamjenik vođe talibana Mullah Baradar. Dokument je u ime američke strane potpisao specijalni izaslanik za Afganistan Zalmay Khalilzad, američki diplomat afganistanskog porijekla koji je vodio ove pregovore.

Pitanje je koliko će se sporazum održati na snazi s obzirom na to da u njemu nije učestvovala zvanična vlada u Kabulu, koja od momenta svrgavanja talibanske vlasti 2001. godine uživa podršku zapadnih sila, SAD-a i NATO-a. Talibani su insistirali da zvanični Kabul ne učestvuje u pregovorima, pokazavši time da ne priznaju Vladu u Kabulu, dajući do znanja da se sporazum odnosi samo na Amerikance, a ne i vladine snage, barem ne za sada. To, naravno, zabrinjava zvanični Kabul.

Komentirajući potpisani sporazum, talibanski glasnogovornik Zabihullah Mudžahid izjavio je da se “džihad protiv izdajnika i marioneta koje su dvije decenije podržavale američke okupacione snage nastavlja”. Kritičari američke politike u Afganistanu vjeruju da će pripadnici CIA-e i dalje neometano nastaviti djelovanje u područjima koje kontroliraju talibani, optužujući američki centralnu tajnu službu da u Afganistanu kontrolira tajne tokove trgovine opijumom od čijih prihoda, navodno, finansira svoje “crne operacije” – tajne subverzivne djelatnosti protiv nepoželjnih protivnika širom svijeta za koje ne može osigurati legalno finansiranje od Američkog kongresa. Poznato je da se više od 90 posto svjetskog opijuma proizvede u Afganistanu. Navodno, Američka vlada je do danas uložila 8,5 milijardi dolara u razne programe za suzbijanje kultiviranja narkotika u Afganistanu. Italijanski novinar Enrico Piovesana ovaj zabrinjavajući aspekt afganistanskog rata problematizirao je u knjizi Afghanistan 2001–2016: La Nuova Guerra Dell’ Oppio (Novi opijumski rat u Afganistanu).

Talibanski predstavnici obavezali su se da će se odreći nasilnog ekstremizma i terorizma i da ubuduće neće pružati utočište ekstremističkim organizacijama, poput al‑Kaide, ISIL-a i drugih sličnih terorističkih grupa. Nakon povlačenja američkih trupa, prema ovom sporazumu, trebalo bi doći do nastavka pregovora o miru između talibana i Vlade u Kabulu, a u interesu izgradnje međusobnog povjerenja i postizanja trajnog mira. Ozbiljniji poznavaoci prilika u Afganistanu vjeruju da su talibani praktično u ovom sukobu ostvarili pobjedu nakon dvodecenijskog oružanog otpora nad daleko nadmoćnijim američkim i međunarodnim vojnim snagama i sigurnosnim snagama Vlade u Kabulu, koja se bez zapadne vojne i logističke podrške ne bi mogla toliko dugo održati na vlasti, koristeći metode asimetričnog gerilskog ratovanja.

Skeptici, pak, koji ovaj mirovni sporazum smatraju defektnim, traže od Trumpove administracije da se povuče iz sporazuma i protive se povlačenju američkih trupa pod izgovorom da ne postoje garancije da talibani neće ponovo početi pružati utočište terorističkim grupama. Protivnici povlačenja američkih trupa iz Afganistana, a većina njih su djelovali u administraciji Georgea W. Busha, insistiraju na većem vojnom pritisku na talibane, mjerljivoj verifikaciji američkih zahtjeva i definiranju preciznih metoda pomoću kojih će se mjeriti primjena dogovorenog mira. Riječ je o protagonistima kontinuiranog američkog globalnog vojnog angažmana koji se ne žele pomiriti s činjenicom da je američki imperijalni projekt u Afganistanu propao i da su talibani, praktično, pobjednici ovog dvodecenijskog vojnog sukoba.

Centralna Vlada u Kabulu pokazala se neefikasnom, korumpiranom i bez podrške, uporišta i narodnog legitimiteta. Zbog toga je njena pregovaračka pozicija znatno oslabljena u odnosu na talibane. Ovim sporazumom očito je i to da se američka strategija imperijalnog rata u Afganistanu pokazala pogrešnom i destruktivnom. Američki protivnici imperijalnog prisustva u Afganistanu, pak, poziciju svoje Vlade porede s neuspjehom Francuske u Vijetnamu, ali i Britanije i Sovjetskog Saveza da pacificiraju slobodarski narod Afganistana u ranijim periodima. Za devetnaest godina, koliko traje, SAD je na rat u Afganistanu potrošila dvije hiljade milijardi dolara, a izgubila 2.400 vojnika. U direktnim sukobima ubijeno je 110.000 Afganistanaca, a ako se tome doda smrt indirektno uzrokovana ratom, onda je taj broj približno 390.000. Danas, iz ove perspektive vidimo da opravdanih razloga za američku invaziju Afganistana nije bilo.

Jedan od najpoznatijih svjetskih poznavalaca Afganistana Eric Margolis smatra da su Amerikanci izvršili invaziju Afganistana zbog triju stvari. Prvo, da bi prekrili aljkavost Bushove administracije, koja nije uspjela ili nije željela zaustaviti napad na zgrade Trgovinskog centra u New Yorku 11. septembra 2001. godine, iako su postajali raspoloživi obavještajni podaci koji su ukazivali na to da je planiranje napada bilo u toku. Invazija Afganistana poslužila je kao pokriće kako bi odvratila pažnju od državne odgovornosti za spomenutu ljudsku tragediju i predstavljena je kao odmazda. Drugi je razlog, prema Margolisu, oportunistički pokušaj američke administracije da osigura izgradnju plinovoda od Turkmenistana, preko Afganistana, do južnih granica Pakistana. Pregovori talibanskih političkih predstavnika sa zvaničnicima američke administracije i privatnih energetskih korporacija u Teksasu o izgradnji plinovoda, a koji su prethodili napadu na Afganistan, propali su. Ugledni i izvanredno informirani pakistanski analitičar i autoritet za Afganistan Ahmed Rashid dokumentirao je ovu epizodu u knjizi Talibani, militantni islam, nafta i fundamentalizam u srednjoj Aziji. Treći pravi razlog američke invazije Afganistana jeste oportunistički pokušaj bivše administracije Georgea Busha da okupira “prazno parče zemlje” na srednjoazijskoj šahovskoj ploči prije nego to uradi Kina. Margolis smatra da je rat u Afganistanu sve vrijeme bio uvijen u oblandu velikih laži, obmana i dobro osmišljene propagande iz Washingtona. On opovrgava i američke službene tvrdnje da je napad na američke blizance planiran u pećinama Afganistana i uz pomoć talibana, navodeći kako je ovaj tragični i gnusni napad zapravo osmišljen u Njemačkoj i Španiji, a da su ga isplanirali radikalni državljani Saudijske Arabije u egzilu u znak odmazde za “američku okupaciju” njihove kraljevine.

Margolis tvrdi i to da vojni kampovi za obuku gerilaca u Afganistanu datiraju mnogo ranije i da ih je uspostavila pakistanska vojna obavještajna služba Interservices Intelligence (ISI), ali za druge svrhe. Margolis navodi da je lično obišao spomenute kampove, i to u pratnji generala Hamida Gula, nekadašnjeg šefa ISI-a, koji ga je upoznao sa svrhom spomenutih kampova. Nema razloga ne vjerovati Margolisu, rođenom Njujorčaninu, ekspertu za međunarodne odnose, veteranu istraživačkog novinarstva i autoru vrijednog opusa Američki radž, Amerika i muslimanski svijet, oslobođenje ili dominacija, analitičaru kojem su među prvim zapadnim novinarima bili ustupljeni na uvid nekadašnji obavještajni arhivi KGB-a u Moskvi.

Bez obzira na zapadne percepcije o talibanima i ocjene njihovog pogleda na uređenje afganistanskog društva ili njihovo shvatanje i tumačenje islama, za talibane se ne može reći da su teroristička organizacija – optužbe koje im na teret decenijama stavljaju američke okupacione snage, zapadni mediji i bivši afganistanski komunisti transformirani u snage sjeverne alijanse. Ovaj pokret nastao je na bazi tradicionalističke i konzervativne Deobandske škole islama. Svrha političkog i vojnog djelovanja ovog pokreta bila je zaštita transportnih karavana od bandita koji su harali područjem Afganistana za vrijeme građanskog rata u ovoj zemlji početkom devedesetih godina. Čak i njihovi kritičari im priznaju časnu i efikasnu ulogu zaštite žena od masovnog napastovanja i silovanja. Osim toga, u vrijeme kad su talibani zauzeli Kabul i uspostavili političku kontrolu nad prijestolnicom, gotovo u potpunosti su iskorijenili trgovinu narkoticima.

Naravno, metode koje su koristili bile su rigorozne, a njihov način implementacije islama i njegovih propisa arhaičan, posebno način tretiranja ranijih sekularnih društvenih normi, za racionalno i liberalno razumijevanje islama još uvijek neshvatljivi i neopravdani. Ipak, talibane, ali i Afganistan u širem smislu ne bismo smjeli promatrati kroz prizmu redukcionističkih shvatanja i aršina primjenjivih u našim okolnostima budući da se radi o društvu i zajednici koja je bila potpuno razorena i devastirana dugogodišnjim tribalnim, etničkim i ideološkim sukobima koje je nemoguće razumjeti racionalnim instrumentarijem primjenjivim u našem dijelu svijeta. Stoga ih je nužno posmatrati i razumjeti u kontekstu afganistanskih društvenih prilika.

Treba imati u vidu to da je elitistička vlada u Kabulu, kojom politički dominiraju etnički Tadžici, iako Paštuni čine najveću etničku skupinu u Afganistanu, a talibani su pretežno iz reda Paštuna, izgubila narodni legitimitet, posebno u ruralnim područjima. Čak i nakon utrošene dvije hiljade milijardi dolara za devetnaest godina američke okupacije, više od polovine Afganistanaca živi od jednog dolara dnevno. Ruralna su područja zanemarena, a urbana bogata gradska elita, posebno ona u Kabulu, izgubila je osjećaj za potrebe ruralne populacije. Kroz povijest Afganistana britanski su kolonizatori u Kabulu postavljali kraljeve, a Rusi odane komunističke sluge. Ni Amerikanci nisu ništa u tome drugačiji, samo su stvari putem propagande predstavili u boljem svjetlu, ali je suština ostala ista. Ni jedna sila u povijesti nije mogla vladati Afganistanom, zbog čega je Afganistan nazvan grobljem svjetskih imperija. To je spomenuo i američki državni sekretar Mike Pompeo nakon potpisivanje sporazuma u Dohi, kazavši da Amerika zbog toga ne želi perpetualno ratovati u Afganistanu.

Talibani danas uživaju podršku većine ruralne populacije. U tome treba tražiti objašnjenje uspjeha njihovog otpora okupaciji. Vlada u Kabulu nije kadra kontrolirati čak ni predgrađa petnaestak kilometara udaljena od opulentne predsjedničke palače. Tačno je da je Vlada u Kabulu sačinjena od obrazovanih tehnokrata s dvojnim državljanstvima zapadnih zemalja. Tačno je i to da je Vlada u Kabulu, iako samo u kozmetičkom smislu, inkluzivna i reflektira kompoziciju stanovništva u etničkom pogledu, ali ona nije legitimna u očima većine Afganistanaca jer u posljednje dvije decenije nije osigurala bazične potrebe svojim građanima. Osim toga, politička elita u Kabulu obogatila se na korupciji, trgovini narkoticima i zloupotrebi američke pomoći. Pored toga, čak i godinu nakon izbora nije se mogla dogovoriti ko je legitimni predsjednik – Ashraf Ghani ili njegov vječiti rival Abdullah Abdullah.

Po ustoličenju posttalibanske vlasti u Kabulu 2001. godine nakon američke invazije, kojom su dominirali etnički Tadžici, povećala se trgovina opijatima. Analitičari vjeruju da današnje afganistanske vlasti kontroliraju trgovinu narkoticima. Imperijalni ratovi, ma koliko oni bili devastirajući za lokalno stanovništvo, elitama donosi bogatstvo. Vojni industrijski kompleks u Americi profitirao je iz ovog rata. Zbog toga se njegovom okončanju posebno protive neokonzervativni ideolozi bivše Bushove administracije, ali i liberalni protagonisti američkog intervencionizma vezani za krugove oko Demokratske stranke u SAD-u. Dugotrajni ratovi, kao i ovaj izgubljeni američki rat u Afganistanu, do bankrota su doveli mnoge ranije imperije. Dva iscrpljujuća američka rata, afganistanski i irački, koštali su američku imperiju da ona danas postepeno gubi primat u svijetu u odnosu na nove, rastuće sile, prvenstveno Kinu. Američki predsjednik Trump uvidio je propast koji su ovi ratovi donijeli Americi i, ma šta o njemu mislili, potpisivanje mira s talibanima mogao bi biti jedan od njegovih najkonstruktivnijih političkih poteza do danas. Velike i moćne sile ništa ne čine iz milosrđa, iako često svoju globalnu strategiju pokušavaju upakirati i predstaviti kao velikodušnu borbu za ljudska prava, demokratiju i druge liberalne vrijednosti i ideale. U suštini, postoji niz razloga koji je Amerikance primorao na mir s talibanima. Prije svega zbog činjenice da su talibani dobili rat jer nisu pacificirani ni nakon dvije decenije američke okupacije. Talibani su iz sukoba izašli snažniji, i to sa znatnom podrškom i legitimitetom u narodu, a njihovoj popularnosti svakako je doprinijela endemična korupcija i neefikasnost vlasti u Kabulu.

Osim toga, politika Trumpove administracije bazirana je od samog početka na opredjeljenju da dugogodišnje ratove mora što prije okončati, što je u skladu s oficijelnom strategijom Bijele kuće o “suzdržanosti” (restraint), koju već duže vrijeme zagovaraju najozbiljniji američki teoretičari realizma u međunarodnim odnosima, među kojima prednjače John Mearsheimer, Stephen Walt i Barry Posen. Ideje ovih teoretičara realizma proteklih godina, nakon apsolutne dominacije liberalnih internacionalista i protagonista politike liberalne hegemonije u oba tabora američkog političkog spektra više od dvije decenije, postaju prihvatljivije ne samo u vanjskopolitičkim think tankovima u Washingtonu u kojim se nerijetko oblikuje američka vanjska politika već djelimično i kod same administracije.

Također, američke trupe, kao i trupe njenih saveznika, u znatnoj mjeri diskreditirane su u Afganistanu. Primjerice, australijske vlasti, tačnije generalni inspektorat Oružanih snaga Australije proteklih mjeseci vodi četiri posebne istrage o 55 slučajeva zbog ratnih zločina koje su neki pripadnici specijalnih jedinica Australijskih oružanih snaga (Special Air Service RegimentSAS), a koji su djelovali rame uz rame s Amerikancima, navodno počinili nad civilnim stanovništvom u Uruzganu, jednoj od 34 provincije Afganistana u kojima su djelovale australijske specijalne trupe. Jedan od osumnjičenih za ratni zločin jeste i komandir specijalne jedinice Benjamin Robert Smith, dobitnik “Viktorijinog križa”, najvećeg državnog ordena Australije.

Uspostavom mira s talibanima Amerikanci također žele izolirati Iran i oslabiti utjecaj ove zemlje u Afganistanu, ali i regiji uopće i osnažiti poziciju Pakistana kako bi ovu zemlju, koja je već dobrano pala pod utjecaj Kine, posebno u ekonomskom pogledu, vratili u američku orbitu, ili makar približili svojim strateškim interesima u srednjoj Aziji. Američki interesi u koliziji su sa strategijom Kine s obzirom na američko nepovjerenje i kritike kineske inicijative “Pojas i put” (OBOR), koju Amerikanci vide kao “prikrivenu strategiju Kine da pomoću izgradnje najvećeg infrastrukturnog projekta u modernoj historiji čovječanstva, koju čini mreža međusobno integriranih pruga, puteva i luka, pripremi teren za buduću globalnu dominaciju”. Upravo su zato Amerikanci potpuno ignorirali Iran kada je riječ o pregovorima s talibanskim rukovodstvom u Dohi, iako je Iran strateški saveznik Vlade u Kabulu, s kojom dijeli historijsko i kulturno naslijeđe, uključujući i zajednički jezik (dari je jedna od varijanti perzijskog jezika). Osim toga, preko tri i po miliona izbjeglica iz Afganistana našlo je utočište u Iranu.

Amerikanci žele preduprijediti i alternativna regionalna rješenja za postizanje mira u Afganistanu koja zagovaraju Iran, Rusija i Kina, mimo američke kontrole ili utjecaja. Sva ova tri američka rivala održavali su kontakte s talibanima i u tajnosti s njima pokušavali dogovoriti neka rješenja o federalnom uređenju Afganistana u kojem bi talibani imali važan utjecaj, posebno u nekim provincijama. Iran posjeduje ozbiljnu mrežu kontakata i utjecaja u Afganistanu, kako u Kabulu s Tadžicima i Uzbecima, tako i preko etničkih Hazara, kojih je veliki broj stradao, ili su ih talibani protjerali. Iran s njima dijeli mezhepski afinitet, s obzirom na pripadnost Hazara šiitskoj pravnoj školi islama. Znatan broj ove populacije regrutiran je u dobrovoljačke brigade “Fatimijun” za rat na strani Sirijske vlade u Damasku protiv pobunjenika sirijske opozicije. Zbog toga, između ostalog, Amerikanci žele marginalizirati iranski utjecaj u Afganistanu.

Bez obzira na političko-ideološke unutarnje podjele među Paštunima na talibane i druge islamističke frakcije, među kojim je jedna od najradikalnijih Hizbi Islami Gulbuddina Hikmetyara, njih ujedinjuje odanost tradiciji, plemenskom kulturološkom kodu koji je kroz historiju dobrim dijelom islamiziran, ali ga i dalje karakteriziraju osobenosti koje nisu uvijek u skladu s islamom per se, već se temelje na lojalnosti plemenskim zakonima. Sklapanjem mira s talibanima Amerikanci nastoje legitimizirati Paštune kao dominantni element afganistanskog političkog sistema i pripremiti teren za povratak talibana u aranžmanu podjele vlasti, prihvatajući legitimitet tradicionalnog i ruralnog elementa, naspram urbane modernizirane elite u Kabulu.

Stoga je pojam “islamski emirat” prihvatljiviji za talibane od pojma republika na kojem i danas ustrajavaju. Zapadne sile, posebno Englezi i Amerikanci, povijesno imaju veću dozu tolerancije i preferiraju odnose s plemensko-emiratskim državama u odnosu na republikanske muslimanske vlade. Talibani, stoga, prema mišljenju nekih antropologa, predstavljaju idealan model i instrument za transcendiranje tribalnog identiteta koji bi mogao dovesti do formiranja nekog oblika etničkog “Paštunistana”. Ova američka strategija predstavljena je u proteklih nekoliko decenija kao model na Balkanu, u Iraku, Siriji, ali i u drugim područjima svijeta zahvaćenim etničkim oružanim sukobima, gdje je etnički faktor prihvaćen ili nametnut kao glavno izvorište političkog legitimiteta i reprezentacije narodne volje.

Iako je možda u prošlosti strategija kontroliranog haosa u Srednjoj Aziji, koju je nekoć najveći američki geopolitički strateg Zbigniew Brzezinski definirao “balkanizacijom srednje Azije”, bila interesantna i dobro je poslužila nekim američkim interesima, danas to više nije slučaj. U vrijeme fascinantnog ekonomskog i vojnog uspona Kine kao jedine stvarne potencijalne globalne super sile i rivala američkoj globalnoj dominaciji, koja je pokrenula najozbiljniji projekt ekonomske i trgovinske integracije u Aziji, sve do Evrope, postoji ozbiljna opasnost da središta evroazijske šahovske ploče (Euroasian heartland), kako je Brzezinski nazvao epicentar spojenih kontinenata Evrope i Azije, pozivajući se na Mackindera (što je kasnije teoretizirao i turski geopolitički strateg Ahmet Davutoğlu), padnu pod kontrolu Kine, ili Kine u nekim kombinacijama s Rusijom i Iranom. Takav bi scenarij neminovno doveo do urušavanja američke globalne hegemonije.

Amerika je već dobrim dijelom izgubila primat na Bliskom istoku, posebno u Levantu. Zbog toga je mir i stabilnost Afganistana za Washington danas od prvenstvenog interesa. Geostrateški i geopolitički planeri u Washingtonu stoga Afganistan smatraju neprocjenjivim draguljem od čije stabilnosti ovisi globalna dominacija SAD-a. Afganistan je za Ameriku Lapis lazuli, kao što je nekoć Burma bila dragulj u kruni moćne britanske imperije. Otuda ne iznenađuje da je alternativni koridor i model integracije regije srednje Azije s evropskim tržištima, koji podupire Washington, upravo nazvan “Trgovinski koridor Lapis lazuli”, koncept na kojem počiva najnovija američka strategija u srednjoj Aziji.

Fokus ove strategije jeste integracija Afganistana s drugim zemljama regije, stanovima, a to u suštini predstavlja revivalizam drevnog puta svile koji bi povezao Afganistan s Turkmenistanom, Azerbejdžanom, Gruzijom i Turskom, sve do granica Evropske unije. Svaka od zemalja potpisnica “Lapis lazuli koridora” našla je svoje interese u ovoj strategiji koju je inicirao Washington. Za Afganistan je ona posebno važna jer Kabul time postaje manje ovisan o Pakistanu. Štaviše, nova američka strategija Afganistan vidi kao centralni hub koji bi trebao poslužiti kao strateški čvor za odvijanje trgovine između zemalja srednje Azije, Bliskog istoka i Evrope.

Analitičari smatraju da je riječ o ozbiljnoj integrativnoj strategiji koju ne bi trebalo potcijeniti kao alternativu kineskom OBOR-u, čiji je centralni stub i polazište zajednički projekt Pakistana i Kine (CPEC) kinesko-pakistanski ekonomski koridor. Dobro obaviješteni američki analitičar stacioniran u Moskvi Andrew Korybko smatra da je dosadašnja američka politika u srednjoj Aziji po principu “zavadi pa vladaj” s vremenom mutirala u novu politiku hibridnog rata za koji se Amerika i Rusija međusobno optužuju, a koji je, kako navodi Korybko, specifično uperen protiv Kine, Rusije i Irana, tri najznačajnija čvora evroazijskih integracija i kičma najozbiljnije alternative amerikocentričnom globalnom poretku i kao temelj novog multipolarnog svijeta u nastajanju čija je osnovna odrednica balansiranje moći i fleksibilnost u sklapanju političkih alijansi, sve u ovisnosti o prioritetima i interesima najmoćnijih sila, za razliku od dosadašnjeg monopolarnog poretka.

To bi značilo da mir s talibanima uopće ne mora značiti potpuno povlačenje Amerike iz Afganistana. Štaviše, za SAD je od primarnog značaja da ondje ostane, ali u drugoj formi. Riječ je o promjeni strategije kako bi se Washington mogao efikasnije suprotstaviti novim izazovima u regiji čiji su primarni nosioci Kina, ali i Rusija i Iran također. Zbog toga mir s talibanima možemo promatrati kao jedan od značajnih uvjeta za uspjeh nove američke strategije. Jedan od dobitnika ovog ishoda svakako je Pakistan, čija je strategija očuvanja nacionalne sigurnosti sve vrijeme bila utemeljena na dualnom, čak kontradiktornom pristupu, jačanju paštunskog etničkog faktora u Afganistanu, prije svega islamističke talibanske opcije koju Islamabad vidi kao “dobre talibane”, i suzbijanju domaćih talibanskih pobunjenika kod kuće, koje pakistansko rukovodstvo smatra “lošim talibanima”.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!