Amerikanci više ne popravljaju svijet, oni samo upravljaju njegovim slabljenjem

Anis Bajrektarević šef je katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, autor šest knjiga (izdatih od američkih i evropskih izdavača), te brojnih znanstvenih članaka na temu geopolitike energije i tehnologije. Urednik je njujorškog stručnog magazina GHIR (geopolitika, povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri različita kontinenta

Piše: Anis BAJREKTAREVIĆ

Još od vremena Davida Humea i Adama Smitha jedna od najvećih dilema liberalizma jeste tumačenje realnosti: Da li je svijet suštinski hobezovski ili kantijanski? Kako je postulirano, najveći zadatak bilo koje liberalne države jeste da omogući i održava bogatstvo svoje nacije, koje, naravno, počiva na bogatim pojedincima koji naseljavaju konkretnu državu. Taj imperativ donosi novu dilemu: ukoliko ste bogati pojedinac, država će vas opljačkati, ali ukoliko države nema, osiromašene mase će vas raščerečiti.

Nevidljiva ruka Smithovih pristaša našla je zadovoljavajući odgovor – državni dug. Taj “pronalazak” podrazumijevao je relativno snažnu centralnu vladu. No, umjesto javne kontrole preko demokratskog mehanizma provjera, ovakva država radije bi trebala da bude veoma zadužena. Dug je mnogo moćnije oruđe ograničenja jer leži van domena javne provjere i općeg uvida.

S takvim pomiješanim blagoslovom niti jedno carstvo ne može lahko demonetizirati svoju legitimnost i odreći se svojih hijerarhijskih, ali nevidljivih i neustavnih kontrola. Na ovaj način rođeno je dužničko carstvo. Blagoslov ili totalitarističko prokletstvo? Dozvolite da ovo kratko ispitamo.

Sovjetski savez – uglavnom kao i sama Kina (prije Denga) – bio je mnogo više klasično kontinentalno vojno carstvo (pretjerano brutalno, rigidno, autoritativno, neindividualno, očito, tajno), dok su SAD bile više finansijsko-trgovinsko carstvo (prikriveno prinudbeno, hijerarhijsko, a opet asocijalno, eksploatatorsko, zadiruće, polarizirajuće). Na suprotnim stranama svijeta i poimanja jedno drugom ova carstva bila su zagonetna, misteriozna i nepredvidiva. Medvjed permafrosta nasuprot ribe toplih mora. Sparta nasuprot Atini. Rim nasuprot Feničana… Ipak, zajedničko za oba carstva (kao i za današnju Kinu) bio je izraženi apetit ka sveprisutnosti, zajedno s cijenom koja se uz to plaća.

Sovjeti su bankrotirali sredinom osamdesetih, slomili su se pod vlastitom težinom, imperijalno se prerastegnuvši. Isto se desilo i Amerikancima – “teret bijelog čovjeka” slomio ih je već uz Vijetnamski rat, a Nixonov šok to je samo ozvaničio. Ipak, carstvo SAD-a uspjelo je preživjeti i nadživjeti sovjete. Kako? SAD sa svojim finansijskim kapitalom (ili pak lukavom iluzijom tog kapitala) evoluirale su u carstvo dužništva kroz garancije Wall Streeta. Od titanija sačinjeni Sputnjik naspram zlatnog rudnika štampanog papira… Ništa to ne ilustrira bolje od riječi dugoslužećeg šefa federalnih rezervi SAD-a Alana Greenspana i njegovog čuvenog citiranja J. B. Connollyja francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu: “Istina, dolar je naša valuta, ali je vaš problem.” Hegemonija nasuprot hegepara.

DVA STUBA MOĆI

Konvencionalna ekonomska teorija uči nas da je novac tzv. opći ekvivalent za sve proizvode. Historijski, valute su oduvijek bile u prostorno-vremenskom odnosu, da kažemo, uvjetovane određenim lokalitetom. Ipak, kao niti jedna valuta prije, američki dolar poslije Drugog svjetskog rata postao je općim ekvivalentom za sve druge novce na svijetu. Prema povijesti valuta, glavna komponenta novca skovanog od bezvrijednog metala jeste njegovo dejstvo mjenice – tj. obećavajuća komponenta: neopipljivo uvjerenje da će u bilo kom trenutku u budućnosti određeni sjajni papir ili kovina biti jednostavno zamijenjen za stvarnu robu.

Tako, grubo govoreći, novac nije ništa drugo no civilizacijski konstrukt o zamišljenoj ili projektiranoj stvarnosti – da će sutrašnji dan (koji u povijesti ljudske vrste još niko nikada nije vidio, ali svi računaju s njim) zasigurno doći (i) i da će to sutra zacijelo biti bolje no jučerašnji ili čak ovaj naš današnji dan (ii).

Ovakve i slične vrste kolektivnih konstrukata preko naših socijalnih ugovora održavaju društvo na okupu, isto kao što ga i gospodarstvo čini živim i evoluirajućim. Dakle, novac je taj koji daje moć gospodarstvu, a naša slijepa vjera u konstruirano sutra i njegovu navodnu izvjesnost jeste ono što daje moć novcu.

Očigledno, univerzalni ekvivalent svih ekvivalenata – američki dolar – prati isti obrazac: hrabro i široko prihvaćeno obećanje. Šta to američki dolar obećava, iako još od vremena Nixonovog šoka iz 1971. nema nikakve zlatne garancije vezane za njega?

Pentagon obećava da će prekookeanski morski putevi ostati otvoreni (čitaj: kontrolirani od američke ratne mornarice), promet na njima neometan, kao i da će dobro kojim se najviše trguje na svijetu, nafta, biti zasigurno isporučeno. Dakle, garancija američkom dolaru nisu niti sirova nafta ni njena isporuka već obećanje da će nafta sutrašnjice biti u stanju da se isporuči. Tu leži prava moć američkog dolara, koji zauzvrat finansira ogromne rashode Pentagona te podupire njegovu planetarnu dominaciju.

Cijenjen i strahopoštovan, Pentagon dodatno potpiruje naše planetarno uvjerenje u isporučivost u budućnosti – ukoliko samo nastavimo da vjerujemo u dolar (kao i u gospodarstvo koje hrane fosilni ugljikovodici), i tako dalje i dalje, kroz neprekidni krug međusobnog ojačavanja.

Ta dva stuba moći SAD-a dolaze s Istočne obale (Američki trezor / Wall Street i Pentagon), zajedno s dva stuba sa Zapadne obale koja su finansirana i ojačana američkim dolarom i rašireni preko otvorenih morskih puteva (Silikonska dolina i Hollywood), zapravo su bit i, ukratko, definicija američke moći.

Ovakva suštinska priroda moći objašnjava nam zašto su Amerikanci propustili da povedu čovječanstvo u potpuno drugačijem smjeru – prema nekonfrontirajućem, dekarboniziranom, demonetiziranom i depsihologiziranom, samoostvarujućem i ozelenjenom čovječanstvu. Ukratko, propustili su da preokrenu povijest u trijumf ljudskosti. SAD su imale ovakvu priliku kada su, nakon Gorbačovljeve bezuvjetne predaje i sunovrata Sovjetskog bloka te Dengovog kopernikanskog preokreta u Kini, preostale, kao ničim ograničena usamljena supersila, da samostalno postavljaju uvjete na svjetskoj pozornici i kroje našu zajedničku sudbinu i pravac naše budućnosti.

POBJEDNIK RIJETKO MIJENJA PRAVILA

Nažalost, ovo nije prva propuštena prilika SAD-a da ublaže i odgode svoje predstojeće, neumitno višedimenzionalno imperijalno “skupljanje”. Sam kraj Drugog svjetskog rata značio je potpunu sigurnosnu garanciju za SAD: geogospodarski gledano, 54% svega proizvedenog u svijetu nosilo je etiketu “Made in USA”, dok su u geostrateškom kontekstu SAD bez prekida uživale gotovo cijelu deceniju “nuklearnog monopola”. Do današnjeg dana SAD bilježe najveći broj izvedenih nuklearnih testova, najveću zalihu nuklearnog naoružanja, te predstavljaju jedinu silu ikad u historiji koja je upotrijebila ovo “konačno oružje” protiv druge nacije.

Da ironija bude kompletna, Amerikanci uživaju geografsku prednost koju niti jedno drugo carstvo nije imalo. Za razliku od SAD-a, kao što to Ikenberry bilježi, “(…) svaka velika sila u svijetu živi u geopolitički prenapučenom susjedstvu, gdje i malene oscilacije u moći rutinski izazivaju pozive na preraspodjelu”. Pogledajte i sami zemljopisnu kartu i na njoj pozicije Rusije ili Kine, te njihovo krcato okruženje. SAD su blagoslovljene svojim ostrvskim položajem, okruženjem okeana. Sve bi to, čini se, trebalo donijeti spokoj, mir, prosperitet i dalekovidnost.

Kako to da “moćni usamljenik”, carstvo po pozivu, nije evoluirao u carstvo relaksacije, generatora harmonije? Zašto (protupravno) drži zatočenim više političkih zatvorenika na kubanskoj zemlji, nego što je to ikad činio demonizirani kubanski režim? Zašto nastavlja s opsesivnim naoružavanjem kod kuće i u inostranstvu? Čemu egzistencijalne tlapnje kod kuće i sigurnosne nedaće spram inostranstva? (78% svog oružja koje je na raspolaganju na širem području Bliskog istoka načinjeno je u SAD-u, dok Amerikanci u svojoj zemlji – samo za svoje civilne potrebe – imaju 1,2 komada malog oružja po glavi stanovnika.)

Zašto je pad Berlinskog zida prije 30 godina obilježio početak decenija stagnacije ili smanjenja primanja u SAD-u (kao i u ostalim OECD zemljama) u kombinaciji s alarmantnim nejednakostima? O čemu mi ovdje govorimo: o neadekvatnom intenzitetu naših neumornih sukoba ili o pogrešnom smjeru našeg ukupnog civilizacijskog pravca?

Zaista, niti jedna uspješna i dugotrajna imperija ne oslanja se isključivo na prisilu, bilo u inostranstvu ili kod kuće. Veliki uspjeh svake imperije u prošlosti počivao je na vještoj kalibraciji između poslušnosti i inicijative kod kuće, te na pristajanju i uključivosti u inostranstvu. U 21. stoljeću pobjeđuje onaj koji uspije da uvjeri, a ne onaj koji na nešto prisili. Stoga, ukoliko nije sposoban da izbjegne svoju nutarnju logiku i duboko ukorijenjen poriv za konfrontacionom nostalgijom, preostali od dva rivala ostaje samo kao pobjednik, tek rijetko kao onaj koji mijenja pravila igre.

Da sumiramo: nakon sunovrata Sovjetskog saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok su čekali na (stvarne ili izmišljene) protivnike koje bi daljnje unazadili, “liberalizirali” i zakačili za kraj kompozicije svog vlaka. Diktat Expansion is the path to security, kao dio posthladnoratovske mantre, samo je pojačao ionako lošu situaciju, dalje slabeći status “Pax Americane”. Na ovaj je način sposobnost SAD-a da održi svoj poredak počeo erodirati brže od moći njenih oponenata da ga izazovu. Tako tipično za mnoge povijesne imperije: “Ko drugome jamu kopa…”

Dugotrajna nesposobnost da primijete, te iznova kalibriraju svoj imperijalni uzmak dovelo je konačno do bolnog mahmurluka u Washingtonu; najuočljivijeg na posljednjim predsjedničkim izborima. Neumijeće da upravljaju povećanom cijenom održavanja imperijalnog poretka dodatno je pojačalo nezadovoljstvo domaćeg društva, kao i politički pritisak da se napusti njihova sveukupna “civilizacijska misija”. Savršeno pogođena meta, ali je promašeno sve ostalo…

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim slabljenjem. Pogledajte njihov otisak u bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, Siriji ili Jemenu – da spomenemo tek nekolicinu. Kada su Sovjeti izgubili svoju ideološku matricu i samostalni suprotstavljajući stav i kada je Zapad kojim dominiraju SAD propustio da trijumfira iako je pobijedio u hladnom ratu, kako očekivati od imitatora da postigne trajnu moralnu ili makar privremenu gospodarsku pobjedu?

Pojačani sukob sam po sebi vodi do posljedičnih poziva na razdvajanje između dva planetarno najmoćnija gospodarstva. Osim što bi označilo kraj globalnog kapitalizma koji je u stalnoj ekspanziji od pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo pokrenuti i globalno presvrstavanje. Ostatak svijeta završio bi – htjeli to ili ne – u nasuprot sučeljenim (trgovinskom) blokovima. Ovo ne bi značilo vraćanje u pedesete ili šezdesete već u poredak od prije Prvog svjetskog rata. Jasno je: neće nas spasiti ni više sukoba, ni više uglja, niti više oboružane trgovine ili trgovine naoružanjem. To je već propalo u prošlosti i propast će ponovno bilo kada da se desi.

Zanimljivo je da se Kina usprotivila Prvom svijetu, s Drugim se oštro razmimoišla i napose još od Bandunga iz 1955. nije niti pobijedila niti se (zaista) pridružila trećem putu. Danas Kinu mnogi vide kao vodećeg takmaca. Ali gdje je trajni uspjeh?

(Inicijativu “BRI Pojas i put” / “Put svile” br. 2 mnogi smatraju kineskim instrumentom koji joj omogućuje planetarno prisustvo. Kineski lideri obećali su masivne infrastrukturne projekte svuda unaokolo za koje je trebalo da potroše trilione dolara. Ipak, konkretne brojke nešto su skromnije. Kao što je 2. BRI samit pokazao, kineske kompanije investirale su tek 90 milijardi dolara širom svijeta. Djeluje da ni Narodna Republika Kina nije toliko bogata kako bi to mnogi voljeli da misle, niti će biti u stanju da finansira svoje obećane projekte bez da zatraži pomoć globalnog privatnog kapitala. Taj kapital – ako uopće – neće biti ponuđen bez uvjetovanja. Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB) i BRICS ili Novorazvojna banka raspolažu s nekih 150 milijardi dolara, a Infrastrukturni fond “Puta svile” (SRIF) posjeduje do 40 milijardi. Prema procjenama OECD-a, kineska država i poluprivatne kompanije mogu prikupiti još dodatnih 600 milijardi dolara (uglavnom nelahko) kod kuće, iz finansijskog sektora koji je pod kontrolom države. To znači da je Kina u zaostatku u odnosu na planirana BRI obećanja širom svijeta. Dakle, vijesti su loše ili za (BRI) svijet ili za Kinu uhvaćenu u mrežu obećanja koje treba dati ako se pozajmljuje veliki novac.)

Kako se ponašati u svijetu u kom je gospodarstvo potčinjeno trgovini, dok sama trgovina nastavlja tvoriti značajan dio nacionalne sigurnosne strategije velikih sila? I kako definirati (te mjeriti) egzistencijalnu prijetnju: inferiornošću ideološkog narativa, kao u toku hladnog rata; ili veličinom jaza u cjelokupnom proizvodnom rezultatu, kao što je to slučaj nakon hladnog rata? Ili nečim trećim?

Ozelenjeni međunarodni odnosi zajedno s ozelenjenim gospodarstvom – geopolitičko i ekološko razumijevanje, otkiseljavanje i relaksacija odnosa – predstavljaju taj treći put ka sutrašnjici koji nam nedostaje.

Ovim su istovremeno uvjetovane obje stvari: manje sukoba oko tehnologije današnjice i njene demonopolizirane preraspodjele, kao i odlučan rad na tzv. teslijanskim implozivnim / fuzionoholističkim sistemima (uključujući tehnologije besplatne energije; sekvestraciju ugljika; antigravitacijska i samonavigirajuća rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku). Više inicijative nego poslušnosti (uključujući više javne kontrole nad skupljanjem podataka), više napora ka izuzetnosti (ili stvaranju) nego borbe za nadmoć (odnosno podjele).

Konačno, niti jedan globalni lider nikada u historiji nije iznikao iz nesigurnog i nepovjerljivog susjedstva, ili tako što je ponudio malo više istog u zamjenu za inovativna tehnološka unapređenja. (Mnogi vide kineski 5G kao neliberalnu inovaciju, koja bi mogla završiti u službi autoritarnih režima.) Sve počinje iznutra, od kuće. Bez podrške iz baze kod kuće (uključujući onu iz Hong Konga, Xinjianga i Tibeta), nema promjene u samoj igri. Kuća Kine jeste u Aziji. Njena veličina i centralnost zajedno s njenim impresivnim rezultatima sami su za sebe dovoljno ograničavajući i sputavajući.

Stoga, ono što je potrebno nije samo novi, neimitirajući tehnološki zaokret. Bez stvarnog i iskrenog prihvatanja mehanizama poput Pokreta nesvrstanih, ASEAN-a i SAARC-a (eventualno čak i KESS-a / OSCE-a) i glavnih šampiona multilateralizma u Aziji, na prvom mjestu Indije, Indonezije i Japana, Kina neće u budućnosti biti ono što se planetarno iščekuje: treća sila, ona koja bi promijenila igru, trajni vizionar, te pouzdan svjetski lider kome se može vjerovati.

 

 

PROČITAJTE I...

Put do izručenja je i dalje težak. Još uvijek se čeka odobrenje jedanaestočlanog suverenog vijeća u kojem je polovica utjecajnih članova iz vojske. Trenutno je to najviše sudansko državno tijelo.

“ISIL je iskoristio to što se ulema, vlast i sigurnosne službe bave omladinom i demonstrantima i već je počeo širiti svoje mreže širom Iraka. Ulema je bila zauzeta omladinom koja je demonstrirala po trgovima, koja je palila i rušila. Neke druge grupe omladine, potaknute izvana, imaju veliku odgovornost za događaje koji će uslijediti. Sinoć je jedan mladić javno rekao: 'Mi moramo dizati oružje i oružjem uzeti naša prava. Ne možemo mi demonstracije voditi plakatima i bilbordima.' Vjerujem da će ISIL koristiti ove glasove i ovakve stavove da poveća stepen nesigurnosti u Iraku. ISIL je i prije 2014. godine tako radio, koristio takve glasove protiv tadašnje vlasti, što je dovelo do oružanih sukoba. Mislim da razumna ulema u Iraku danas radi na tome da objasni situaciju, da ljudima rasvijetli sadašnje stanje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!