Americi je problem visoki stepen turske nezavisnosti

S-400 i F-35 samo su povod za produbljivanje krize tursko-američkih odnosa i nešto što bi se uz dobru diplomatsku volju moglo relativno lahko prevazići. Uzroci su dublji i, u suštini, kao što se može vidjeti iz gore spomenutih tekstova i analiza američke štampe, leže u nepristajanju na tursku nezavisnost. Ispoljavanje turske nezavisnosti u vidu ispitivanja prisutnosti prirodnog gasa u istočnom Mediteranu povećava nervozu Zapada. Mala bara, mnogo krokodila

“Trenutno najvažniji sporazum u našoj historiji”, tako je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan okarakterizirao nabavku ruskog protuzračnog sistema S-400 na nedavnom sastanku s urednicima turskih medija. Stoga ne treba da čudi činjenica da je to tema koja ne napušta naslovnice turskih novina i TV ekrane.

Odluka Pentagona da isključi Tursku iz programa borbenog aviona pete generacije F-35 je bila najavljena i očekivana. Iz turske perspektive isključenje, bazirano na (volšebno) uspostavljenoj vezi tog programa sa nabavkom S-400 i binarno postavljenom ultimatumu “ili S-400 ili F-35” nije fer. “Unilateralna i nefer odluka da se pokuša odstraniti Turska iz F-35 programa nije bazirana na legitimnim opravdanjima”, rekao je turski ministar odbrane Hulusi Akar.

 

AMERIČKA “VUDU-MAGIJA”

Obrazloženja suspenzije, koja se kreću u dijapazonu od nekompatibilnosti s NATO sistemima do više nego očigledne gluposti da će izlaganje aviona F-35 radarima i senzorima sistema S-400 “otkriti” tehnološke tajne Rusima, služe isključivo zamagljivanju i obmani (zapadne, prije svega američke) javnosti. Čovjek ne treba biti stručnjak za naoružanje da to vidi jasno, dovoljno je bilo ispratiti diplomatiju glede ove krize. Turska odbija argument nekompatibilnosti iz jednostavnog razloga što nikad nije imala ni namjeru da integrira S-400 u NATO sistem, baš kao što nisu integrirani ni sistemi S-300, koje druge tri zemlje NATO-a posjeduju (bez da ih se gnječi zbog toga). Glede “vudu-magije”, kojom ruski sistem kupi tehnološke tajne, izmišljotine koja vrijeđa inteligenciju s obzirom na to da su F-35 bili u radarskom dometu sistema S-400 na brojnim geografskim lokacijama od Baltika do istočnog Mediterana, Turska je predlagala da se oformi zajednička komisija koja bi raščistila ta pitanja. Naravno, prijedlog je odbijen jer bi “argument” otpao poput antiradarskog pokrivača F-35 pri supersoničnoj brzini (o tome kasnije).

Dakle, odlika je čisto politička. Da li i kako će prema Turskoj biti primijenjene sankcije na osnovu zakona zvanog “Suprotstavljanje protivnicima Amerike putem sankcija” (CAATSA), uskoro će se vidjeti. Naime, predsjednik SAD Trump deklarativno izgleda kao nevoljan da ih primijeni, ali nakon što je kongres izglasao rezoluciju kojom se iste zahtijevaju, njemu je prostor za manevar prilično sužen. U utorak 23. jula, kada ovaj broj Stava bude u štampi, Trump će držati sastanak s predstavnicima Republikanske partije, na kome će vjerovatno pokušati da otupi oštricu strogoće koju je kongres spreman da trenira na Turskoj. Kako stoje stvari, veće je pitanje koje sankcije i kako će biti implementirane nego da li će ih biti. Ono što se sa sigurnošću može reći jeste da će se debata o tursko-američkim odnosima voditi dugo godinama.

Prosto je smiješno da je u mnogim tekstovima američkih medija, iz kojih izbija opipljivi bijes koji dijele s vašungtonskim jastrebima glede turske kupovine sistema S-400, pravi razlog tog bijesa napisan crno na bijelo. Taj razlog svakako nema blage veze s nekompatibilnošću, mogućom kompromitacijom aviona F-35 i/ili drugim kerefekama koje raznorazni eksperti navode. Tako Tim Lister od CNN-a u tekstu od 13. jula, sramnog (i nadasve glupavog) naslova Turska je kupila ruske S-400 rakete dizajnirane za obaranje NATO aviona. Za SAD je to problem, piše: “I to (kupovina) je deklaracija turske nezavisnosti kao glavne regionalne sile.”

Možda je još sramotniji tekst Carlotte Gall, od New York Timesa šefice istanbulskog biroa tog dnevnika (da, one koja mora da vuče sa sobom prevodioce), pod naslovom Erdoğan ide vlastitim putem dok tursko nepovjerenje prema SAD raste. Naime, žurnalistkinja NYT-a pribjegava starom (ofucanom) propagandnom triku redukcije cijele zemlje na ličnost njenog predsjednika, ignorirajući činjenicu da postoji međupartijski konsenzus (doduše, poslije zaokreta opozicije od 180 stepeni, o kome sam pisao u prošlom broju) oko nabavke S-400.

Drugi je dio naslova, pak, vrlo tačan. Prema nedavnom mjerenju javnog mnijenja, SAD su od 81% turske populacije percipirane kao najveća prijetnja Turskoj. Priličan skok od 2016. godine, kada je taj procent bio (svega) 44%. Kada se pogleda period od 2016. (uključujući i pokušaj puča) do danas i šta se sve događalo u tursko-američkim odnosima, taj procent ne čudi. Uzgred, Rusija je prijetnja u očima 44% Turaka, isti procent koji su imale SAD 2016. Te (2016) godine Rusija je percipirana od 34% kao prijetnja. Ova statistika malo sahranjuje tezu o tursko-ruskom ne znam kakvom približavanju.

No, vratimo se Carlotti Gall, ona također jasno piše o stvarnom uzroku krize: “Gospodin Erdoğan je pokušao da preobrazi Tursku u ‘nezavisnijeg’ na međunarodnoj sceni.” Malo je smiješno to “nezavisnijeg” (more independent) s obzirom na to da je nezavisnost podložna binarnoj logici – ili je imaš ili nemaš.

Navedoh samo dva primjera, ali svim (zapadnim) analizama S-400/F-35 krize zajedničko je da predstavljaju nezavisnost kao osnovni “grijeh” Turske. Pri tome autori uopće ne primjećuju imperijalno-kolonijalni hibris tog “argumenta”. Foreign Policy magazin je 19. jula objavio tekst čiji sam naslov Ko je izgubio Tursku? reflektira spomenuti hibris.

 

TURSKA NEMA NAMJERU DA SE STRATEŠKI PREŠALTAVA

S druge strane se u svim izjavama, počev od Pentagona, preko Bijele kuće do NATO-a, naglašava “vrijednost strateških odnosa s Turskom”. Osim neodgovornih medijskih manijaka ili bivših podsekretara, poput Jeda Babbina, podsekretara za odbranu u vrijeme Busha 2, niko od zvaničnika ne se zalaže za izbacivanje Turske iz NATO-a, što je inače mantra tih neodgovornih manje-više već pet-šest godina. Turska nema namjeru da se strateški prešaltava, a nabavku S-400 sistema, koliko god bila strateška i važna, jako je plitko posmatrati kao približavanje Rusiji. To je Ankara nebrojeno puta naglasila, ali kao da su uši analitičara začepljene. Naravno, Rusija će gledati da proširi pukotine u odnosima Turske i SAD i/ili NATO-a. Već nudi kao zamjenu za F-35 svoje avione SU-35.

S-400 i F-35 samo su povod za produbljivanje krize tursko-američkih odnosa i nešto što bi se uz dobru diplomatsku volju moglo relativno lahko prevazići. Uzroci su dublji i, u suštini, kao što se može vidjeti iz gore spomenutih tekstova i analiza američke štampe, leže u nepristajanju na tursku nezavisnost. Ispoljavanje turske nezavisnosti u vidu ispitivanja prisutnosti prirodnog gasa u istočnom Mediteranu povećava nervozu Zapada. Mala bara, mnogo krokodila bi se moglo reći za taj dio Sredozemnog mora na kome UN konvencija o ekskluzivnoj ekonomskoj zoni (200 nautičkih milja od kopna) sija u svom totalnom besmislu. U tom smislu, nabavka S-400 objašnjava rečenicu predsjednika Erdoğana s početka ovog teksta.

Odstranjivanje Turske iz F-35 programa potencijalno bi mogla biti ogromna usluga Turskoj. Naravno, to nije politički korektno reći i, upravo zbog politike balansiranja, Turska će nastaviti insistirati na nabavci tih aviona, kao i na nabavci “Patriot” protuzračnog sistema. Međutim, oba su proizvoda loša. Prvi (F-35) je najskuplji debakl vojno-industrijsko-kongresnog kompleksa. “Samo” preko deset godina u zakašnjenju i (za sada) dvostrukim većim troškovima od predviđenih (uz tendenciju daljeg rasta do 1.400 milijardi dolara) proizvod je daleko od onoga što je Lockheed Martin obećao generalima i političarima.

Još davne 2005. Stars & Stripes, vodeće američke vojne novine, objavile su da je u direktnom sukobu (tzv. dogfight) F-35 inferioran u odnosu na stari F-16. Od tada su se skandali samo množili. Defense News je koliko u junu ove godine, na osnovu dokumenata nepoznatih široj javnosti, nabrojao 17 problema prve kategorije glede “najskupljeg odbrambenog sistema svih vremena”. Jedan, možda najzanimljiviji, jeste da se slojevi koji čine ovaj avion “nevidljivim” (za radare) oštećuju nakon samo 50 (kumulativnih) sekundi leta pri supersoničnim brzinama od 1,3-1,4 maha, nakon čega prestaje biti “nevidljiv”. Također su primijećena “termalna oštećenja koja kompromitiraju strukturni integritet horizontalnog repa” nakon leta nadzvučnim brzinama dužim od 50 sekundi. No, to je samo jedna od 17 ozbiljnih falinki ovog aviona.

Izvikani protuzračni “Patriot” sistem također se može predstaviti kao serija dobro prikrivenih neuspjeha, počev od neuspjelog presretanja iračke rakete “Scud” 21. februara 1991. godine, koja je pogodila američku kasarnu u Saudijskoj Arabiji ubivši 28 i ranivši preko sto američkih vojnika, pa sve do skorašnjih nepresretanja raketa koje Huti ispaljuju put Saudijske Arabije, o čemu je Foreign Policy magazin pisao marta prošle godine. Autor tog teksta u Foreign Policy Jeffrey Lewis s Middlebury Instituta za međunarodne studije u Montereyu piše: “Poenta je u tome da ne postoji nijedan dokaz da je Saudijska Arabija presrela ijednu raketu Hutija tokom jemenskog konflikta. A to onda postavlja zabrinjavajuće pitanje: Ima li razloga da se vjeruje da ‘Patriot’ sistem uopšte radi?”

Svaka je kriza ujedno i prilika. Eventualne američke sankcije na tursku odbrambenu industriju svakako će imati određene ekonomske posljedice. Da li će imati devastirajuće posljedice za odbrambenu sposobnost? Teško, ali istovremeno će sasvim sigurno ubrzati put ka stoprocentnoj odbrambenoj samodovoljnosti zacrtane za 2023. Ta je industrija posljednjih godina pravila džinovske korake i dovela zemlju do 70% samodovoljnosti. Najveći korak napravljen je na polju avijacije, a upravo zbog (nezvaničnih) sankcija, odnosno odbijanja da se Turskoj prodaju naoružane bespilotne letjelice. Danas je Turska jedna od svega šest zemalja koje proizvode naoružane dronove.

Alternativa za borbene avione ima više, jedna od njih jeste ulazak u projekt evropskog borbenog aviona koji su započeli Španija, Francuska i Njemačka, ali svakako najviše resursa i energije bit će usmjereno na razvoj TF-X nacionalnog borbenog mlažnjaka, koji je ove godine bio predstavljen na pariškom (najvećem) sajmu avijacije.

PROČITAJTE I...

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

U dopisu upućenom predsjedniku Preporoda Čapljine gradonačelnik Vidić je sugerirao da se koncert održi u kino sali hotela Mogorjelo koja ni prostorno ni kapacitetom ne odgovara potrebama koncerta. Uz odluku da se koncert ne može održati ispred Osnovne škole Vidić je naglasio kako Općina ne može garantirati sigurnost učesnicima programa zbog, kako to stoji u dopisu, gustog saobraćaja. Više je već očigledno da je ovakvim izgovorima Vidić neutralizirao bilo kakvu pomisao na dobru volju jer regulisanje saobraćaja i obezbjeđenje javnih skupova nije u njegovoj nadležnosti već nadležnosti Policijske Uprave.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!