AMA, JE L’ TI TO NEŠTO MENI

Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi. Biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Premda živim, uljepšano rečeno, specifičan život i o tome ne bih, a možda bih trebao, do mene ipak katkad dopru “anonimni” haberi u kojima mi se spočitava kako su tekstovi koje pišem antituzlanski, čak i antibosanski konotirani, pa, sve se nešto mislim, ako je već tako i ako je percepcija mojih “piskaranja” takva, a budući da mi ni nakraj pameti nije do toga da se bilo kako i bilo čime branim, jer takve dedžalovske inputacije dolaze iz istih onih meni nesklonih političko-interesnih brloga koji su, što direktno, što indirektno, u biti i generirali nastanak mojih “otpadničkih” tekstova, evo još jednog, “antituzlanskog”, pa kad je dernek, nek’ i hala gori.

“Dragi prijatelji, Tuzla je jedini istinski slobodan grad na prostorima negdašnje zajedničke nam domovine; grad oslobođen mržnje, isključivosti, predrasuda…”, govorio je prije sedam-osam godina pokojni Mirko Kovač na dodjeli književne nagrade “Meša Selimović” u prelijepom i prostranom ambijentu “Pozorišne kafane”.

Pokrivam lice rukom i diskretno odmahujem glavom dok ostali prisutni frenetično aplaudiraju. Zanemari li se u takvim svečarskim prigodama uobičajeno kurtoazno podilaženje gradu domaćinu, pa čak i činjenica da je Kovač, kao član žirija za dodjelu nagrade, vanredno ljubazno ugošćen i honoriran, u njegovoj izjavi, naoko emfatičnoj, moglo bi se naći poneko zrnce istine, ali samo one kovačevske: jednostrane, pristrane, uljepšane, zamagljene hinjskim dodvoravanjem lokalnih poltrona velikom piscu, kao i trodnevnim gratis prežderavanjem i oblokavanjem plaćenim iz gradskog čekmedžeta koje s teškom mukom puni slobodarska tuzlanska sirotinja.

Ipak, da takva Tuzla zaista postoji i zaista je tolerantna, benevolentna, otvorena za druge i drukčije (zahvaljujući dobrim ljudima poput mog druga R. i hiljadama sličnih), ali ono što Kovač nije znao, ili, vjerovatnije, nije stigao saznati, jeste paralelno egzistiranje sasvim druge, mračne, nemilosrdne Tuzle, isparcelisane i podijeljene poput kakve ćaćevine na kaste, klanove i interesne grupe, nezajažljive i beskrupulozne.

Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu, poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi.

Jer, a Kovač nije stigao ni to saznati, biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu.

Rješenje, doduše, postoji i krajnje je jednostavno: biti gad. Najučinkovitija je to referenca za brz, prekonoćan progres u životu, ali ne mogu, ne znam, nemam taj “dar”, na koncu neću, pa, evo, noću pišem, opirem se, bunim se, makar i uzaludno, a danju, principijelan i ljudskosti odan, tiho, nenametljivo, poput sjene hodam slobodarskom Tuzlom, sporednim ulicama uglavnom, ne bih li tako izbjegao čovjekoliku gamad i sitne udvorice kojima je, budući da se ogledaju u meni, vanredno zabavna zanimacija da me otvoreno hvale, u lice dakako, a potajno pljuju i opstruiraju gdje god i kako god mogu i znaju. Nažalost, teško ih je izbjeći, ali to je druga priča.

Helem, nedavno, prije koju večer, na grad se obrušio snažan pljusak i za tili čas poplavio ulice. Prolazeći pored pozorišta, vidio sam neke momke kako metlama izbacuju vodu iz bašče “Pozorišne kafane”. Smijali su se i prskali. Sjetih se tad Mirka Kovača i njegove izjave o slobodarskoj Tuzli izrečenoj u istoj toj bašči.

“Kako kome, moj Mirko, kako kome”, rekoh poluglasno, a dvije djevojke koje su prolazile pokraj mene začuđeno me pogledaše.

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!