fbpx

Almir Zalihić, književnik i izdavač: Naša literatura jedan je neozbiljan hobi

“Glavni igrači” povukli su se na svoje katedre i institute, iza busija i meštarskih stolaca za žiriranje, u duboku ilegalu “naučno-istraživačkih” projekata, te na posvećene stupce honoriranih priloga, tribinske turneje i druge javne nastupe (uz dnevnice i putne troškove). Ali tu nema ničeg spornog. Naša literatura jedan je neozbiljan hobi – niko ni u najgrotesknijem apsurdu ne pomišlja da se može živjeti od pisanja; autorski honorari su, kad ih ima, minorni, a najčešće na njihov pomen sijevne zlatni zub tugaljivog čekanja na potpis odgovornog lica. Zašto bi književni kritičari bili drukčija sorta

Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Književnik Almir Zalihić  rođen je 1960. godine u Mostaru. Poezija i proza prevođeni su mu na engleski, njemački, ruski, italijanski, francuski, makedonski, švedski, arapski, slovenački, albanski i turski jezik. Autor je 23 knjige poezije, proze, eseja i antologija. Zastupljen je u bosanskohercegovačkim, balkanskim i evropskim antologijama i pregledima. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Bio je jedan od osnivača i odgovorni urednik časopisa za književnost Mak, glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu Život, glavni i odgovorni urednik GIK Oko. Uredio je i priredio na stotine knjiga domaćih i stranih autora. Član je Društva pisaca u BiH. Član je društva novinara BiH. Glavni je urednik Izdavačke kuće Zalihica iz Sarajeva.

STAV: Vi ste uspjeli u svojoj poeziji i ono trivijalno opjevati uzvišenim stilom. S druge strane, primjetno je da ne bježite od tradicije iako vam je repertoar posve savremen. Ne čini li Vam se da je za mnoge bošnjačke književnike bijeg od vlastitosti bio kontraproduktivan? Da su time izgubili na autentičnosti, da su se pogubili u moru istovjetnih glasova? Primjerice, primjećujemo mnoštvo koje pjeva jednim te istim glasom ili su u nekom epigonskom suodnosu dupe – glava?
ZALIHIĆ: Ja nisam htio, a ni mogao “bježati ni od vlastitosti ni od stvarnosti”, pritom ne prestajući buniti se protiv i jedne i druge: moj je pjesnički izraz rezultat neprestane borbe za samu mogućnost primanja u sebe, apsorbiranja i sublimiranja sušte nepodnošljivosti i neprihvatljivosti svijeta i života, takvih kakvi jesu – svjesno sam prihvatio rizik da, pomnožen tim i takvim svijetom i životom, i sam postanem žrtvom rušiteljsko-ništećeg impulsa što tako suvereno vlada zbiljom ove epohe i ovog prostora. Ili, kako je svojevremeno rekao književni kritičar, Almir Zalihić pripada uskom krugu savremenih boš­njačkih pjesnika koji u duhovno-poetičkom smislu dosljedno razvijaju koncept poezije kritike, što znači da se u bes­poštednoj refleksiji sučeljava i razračunava s “epohom opitne kata­klizme”, u kojoj smo se našli okovani voljom i načinom jednog “visokosofisticiranog barbarizma”: njegova poezija izrasta iz žestine i oporosti neprihvatanja tragične sudbine čovjeka i na­roda ovog podneblja te, također, i iz iskonske potrebe za oču­vanjem kontinuiteta Bića što se, poput raspršenog žara, našlo zapretano pod pepelom okrutne historijske stvarnosti.

Postmoderna ravnodušnost toliko se ukorijenila u našu sredinu da je nadjačala i stvarnosnu i ratnu apokalipsu. Čini mi se da su pisci odustali od književnih projekata koji bi pretpostavljali bilo kakav angažman ili akciju, bave se trivijalnošću, poetike grade na izopćenosti, prisilnom ili voljnom odmicanju od domovine kao teme i sudbine. Dakle, u bh. književnosti stvara se poetika nesuprotstavljanja dominantnoj poetizaciji i narativizaciji etnički motiviranih osjećaja ponosa, privrženosti, lojalnosti (ili pak zazora) prema pojedinim krajevima i narodima. “U našem se logoru / svakodnevno hvalimo / da bolje živimo / nego Oni / u logoru / svom.”

Čovjek je ličnost, individualnost. Ne postoje dva jednaka čovjeka kao što ni dva lista na grani nisu ista. U psihologiji iskaza to znači da, pored zajedničkih crta, svaki čovjek doživljava svijet na svoj način. Opažanje nije mehanički proces, a čovjek fotografski aparat, magnetofon ili ogledalo u kome bi se jednostavno ogledali spoljašnji događaji. Zato pjesnik opaža posve drukčije, šire, minucioznije, intimnije, a opaženo interpretira raskošnije jer su riječi njegov alat, a jezik njegovo biće. Oni koji to spoznaju postanu pisci, ostali su neizbježni surogat kulturnog i javnog života ovog društva. To što je surogat povremeno glasniji od originala govori o mahanama i slabostima naše kulturne stvarnosti.

STAV: Zalihića se uglavnom percipira kao pjesnika, zasluženo naravno. No što je s Vašim proznim opusom, kao da je zapostavljen?
ZALIHIĆ: Stjecajem okolnosti, manje je vidljiv. Naime, intenzivno radim na nekim rukopisima, a neki završeni čekaju publiciranje. Surova svakodnevna egzistencijalna borba najdirektnije utječe na dinamiku spisateljskog rada, tako da je gotovo nemoguće ostvariti planirano u racionalnim terminima.

STAV: Ne čini li Vam se da su pisci i bošnjačka književnost općenito zapostavljeni?
ZALIHIĆ: Ako uopštimo i uprostimo stvari, mogli bismo reći da su u postratnom bosanskohercegovačkom kontekstu dominantne dvije ‒ na prvi pogled suprotstavljene ‒ slike o “društvenoj” ulozi pisca i književnosti. S jedne strane, imamo krajnje konzervativno shvatanje pisaca kao (narodnih) mudraca, a same književnosti kao prostora koji služi reprodukciji dominantnih identitetskih obrazaca (etničkih, klasnih, seksualnih, rodnih, kulturnih itd.). S druge strane, postoji i čitav niz različitih varijacija koje pisce predstavljaju kao individualce “iznad političkog”, koji “služe samo književnosti” i koji su u borbi “protiv svih totalitarizama”.

Obje ove slike dobrano su infiltrirane u savremenu bošnjačku književnost, ali to nije primarni razlog njezine zapostavljenosti. Razlozi su dublji i kompleksniji i ne tiču se samo književnosti kao takve. Unutar javne sfere postoji čitav niz tendencija koje bi da utječu na tokove i putanje unutar bošnjačke književnosti. Od onih koji su zagovornici tradicionalističkih dometa do onih koji budućnost bošnjačke književnosti vide u formalnim trendovskim eksperimentima u tekstu, pa do onih koji, između piva i džointa, iznose depresivne, lažne i polulažne lamentacije nad svijetom u kome žive.

Uprkos pokušajima da se stvori jak antagonizam između “tradicionalističkih” i “individualističkih” pozicija, kad se ogole mehanizmi njihovih djelovanja, dolazimo do toga da pisci, načelno, nisu realni činioci u društvenim i političkim odnosima, već su, kroz idealističku predstavu o usamljenim pojedincima koji lebde iznad stvarnosti, stavljeni u povlašćenu komentatorsku poziciju. A i ta komentatorska pozicija dostupna je tek nekolicini.

Važna tačka za razumijevanje pozicije u kojoj se bošnjačka književnost danas nalazi jeste i promišljanje njezinog mjesta u medijima (svejedno da li govorimo o književnoj kritici, specijaliziranim medijima ili TV i radijskim emisijama za književnost, kojih, usput budi rečeno, gotovo da i nema, kulturnim rubrikama u mainstream medijima ili ma kom drugom prostoru) i, opće uzev, javnom diskursu.

STAV: A čiji je zadatak da brine o bošnjačkoj književnosti? Zašto nemamo časopisa, zašto nemamo sistema nagrada, niza književnih edicija, hiljadu zašto…, premalo je odgovora, a još manje aktivizma, zar ne?
ZALIHIĆ: Književnost je izgubila najveći dio simboličkog kapitala koji je imala do prije četvrt stoljeća i to se jasno vidi u njenom medijskom tretmanu. Standardne lamentacije o smrti književne kritike, nestanku “pravih vrijednosti” i slično ipak ne drže vodu ili su, u najboljem slučaju, samo dio priče. Recimo, kada saberete književne kritike koje se u BiH objavljuju u različitim medijima, dolazite do prosjeka od dva-tri teksta sedmično, zato je prerano govoriti o smrti književne kritike. Doduše, nesporno je da književna kritika više nema nikakvog utjecaja.

Tretman književnosti i poslova oko nje, pa onda i konfiguracija tog prostora, njegovog političkog dometa i slično, u krajnjoj liniji, kao i mnogo toga drugog kada je kultura u pitanju, zavisi od politike javnog finansiranja i potpore izdavačima. A ta je politika, nažalost, do sada uvijek išla na ruku povlaštenim igračima. I ne samo to, onda kada je bilo dobre volje i novca da se ulaže u ovu oblast, o tome su odlučivali ljudi mimo struke i praktičnog iskustva u složenim poslovima objavljivanja i plasmana knjiga i časopisa.

Kako te prostore povratiti ili osvojiti, odnosno stvoriti nove, kompleksno je pitanje koje ulazi u domenu teškog posla ponovnog uspostavljanja i širenja područja borbe. U iskušenju sam upotrijebiti svojevrsnu “posve istinitu floskulu” da je tom problemu nužno pristupiti sistemski, iako su predispozicije u postojećim agresivno nametnutim okvirima jako mršave. To nipošto ne znači da treba odustati od borbe; čini se da se moja intimna maksima u posljednje vrijeme sve više približava onoj Gramscijevoj o pesimizmu razuma, ali optimizmu volje. U tom svjetlu treba tražiti, iznalaziti i iskušavati stalno nove mikrostrategije i taktike, kretati se sitnim detonacijama kroz mrežu moći, osvajati male slobodne teritorije na književnom i drugim poljima – držati kote dok ide, a onda pokušavati iznova s nečim drugim.

STAV: Koliko je rat obilježio bošnjačku književnost? Primjećuje li se ratni poklič i mržnja?
ZALIHIĆ: Rat je na razne načine obilježio bošnjačku književnost, a fenomen je upravo u tome da u njoj gotovo nema mržnje i ratnih pokliča. Kažu da smo danas toliko izgubljeni u vremenu da se naši sudari sa stvarnošću mogu porediti s brodom izgubljenim na pučini usred bure; magla je oko nas, zapljuskuju nas visoki valovi, a obale nigdje na vidiku. Teško je reći u kojoj je mjeri ovo individualni doživljaj, a u kojoj mjeri zaista fenomen vremena u kome živimo. Zamislite sada jednog zbunjenog mornara na brodu koji, dok mu se paluba ljulja pod nogama, čineći ga definitivno nesigurnim, treba da se odluči u kom pravcu da usmjeri brod: ukoliko napravi grešku, krenut će prema dalekoj pučini, nepoznatim morima, a obala će mu ostati zauvijek nedostupna. Pisac danas, suočen s ovakvim dilemama poimanja svijeta, generalno, ima dva izbora, baš kao što postoje i dvije obale: ili će krenuti od apsolutnog poimanja univerzuma, što, naravno, dopušta preplet mogućih igrarija duha, od irealnog do iskonstruiranog do kataloški pobrojanih mogućnosti i vjerovatnoća, nadajući se da će ga to, u nekakvoj zlatnoj mrlji talenta, sreće i znanja dovesti u mirne vode, ili će krenuti pouzdanim putem držeći se realno viđenog i znanog, dakle, imajući na umu isključivo ljude, predmete, prirodu i prirodne pojave, s nadom da će sigurna metoda opservacije znanog pripomoći sigurnosti puta i sretnom stizanju u luku.

STAV: Kako Vi vidite interkulturalnu saradnju srodnih književnosti? Da počnemo od književnosti naroda BiH.
ZALIHIĆ: Na institucionalnom planu ne vidim da se to dešava. Ili nisam dovoljno informiran. Čak nema ni neke posebne saradnje ili komparativnog tretiranja književnosti naroda BiH. Kad je povremeno bude, inicijative su uglavnom s područja Federacije BiH.

STAV: A može li uopće biti kulturne saradnje ako je ona politička u stalnoj prepirci? Odnosno, postoji li mogućnost koju rijetko ko primjećuje – da politička saradnja nije moguća ako joj ne prethodi ona kulturna?
ZALIHIĆ: Slažem se s vama da političkoj saradnji treba prethoditi kulturna. Međutim, s obzirom na to da je bh. društvo još uvijek duboko podijeljeno, iluzorno je očekivati da se to stanje preko noći promijeni. Najveći problem ukupne bosanskohercegovačke društveno-političke apokalipse jeste u činjenici da ideologije koju su proizvele rat u miru postaju puno snažnije i organiziranije, a da će u budućnosti stalno postajati jačima i raditi na većem nivou organiziranosti rastakanja bosanske državnosti, a samim tim i vezivnih tkiva njezine kulture.

STAV: Vi ste s knjigom prošli čitavu Bosnu, uz to što ste izdavač, bavite se rijetkim zanatom prodaje knjiga. Koliko Srbi i Hrvati čitaju Bošnjake i obrnuto? Ko je koga “pročitao”?
ZALIHIĆ: Generalno, u Bosni i Hercegovini malo se čita. Jedni druge čitaju samo kad je u pitanju provokativna nacioideološka literatura. Nasreću, postoje i oni koji čitaju knjige bosanskih autora bez predrasuda. U tu vrstu pisaca spadaju Sidran, Jergović, Ibrišimović, Karahasan, Brka, Sejranović, Stanišić, Šehić, Hasković.

STAV: Ispričavam se na banaliziranju, ali zaista me zanima Vaše terensko iskustvo. Dakle, je li istina ona “da Bošnjaci slabo ili nikako ne čitaju”?
ZALIHIĆ: Termini malo i nedovoljno najprikladniji su odgovor na vaše pitanje.

STAV: Šta je potrebno za oživljavanje izdavaštva u Bosni i Hercegovini? Meni su samo dvije stvari na pameti – državni poticaj i transparentnost mimo koterijskih i namještenih igrica interesnih kulturnih klanova.
ZALIHIĆ: Bježanje iz “institucionalnog” polja kulture, koje podliježe svim surovim kapitalističkim kriterijima, čini mi se, nije dobra strategija. Kao ni bilo koji eskapizam. To je kao da smo odlučili da ostavimo stvari kakve jesu, da ostavimo da se književnost nastavi organizirati na isti način na koji se upravo sada organizira i da pustimo onima koji su na pozicijama moći da rade što hoće, uzimaju para koliko hoće, da konstruiraju kanone i utuvljuju školskim generacijama u glave šta je književnost folkloristikom koja se često opasno približava fašistoizaciji. Možda bismo trebali voditi pozicioni rat, u gramšijevskom smislu ‒ ušančiti se u kulturne rovove širom društva i pametno se boriti za književnost za ljude (a ne za elite, za tržište, za “domaćice” i njihove Sandre Braun i drugu literaturu “Konzuma”).

STAV: Vi ste rođeni Mostarac, a pripremali ste sandžačke antologije. Otkud taj interes? Pa vidjeli ste da sam ja krivo procijenio da vam je porijeklo iz Sandžaka… Kao da je potrebno porijeklo za čisto književni interes?
ZALIHIĆ: Moje interesiranje za takozvanu sandžačko-bošnjačku književnost i njezine pisce počelo je prije tridesetak godina. To marginalizirano književno blago stajalo je na rubovima tuđih književnih i općenito kulturalnih tradicija i uglavnom je književnokritički i književnohistorijski netretirano ili prisvajano. Prisvajano je ono što je svojom vrijednošću daleko odskakalo od najvrednijeg u sredini onih što su prisvajali. No to nije bilo moje primarno interesiranje. Više su me zanimali pisci o kojima se nije pisalo, koji nisu književnokritički tretirani a imali su izvrsne knjige. Nakon objavljivanja triju antologija književnosti Bošnjaka iz Sandžaka, u nekoliko izdanja, ta se slika bitno promijenila, iako smo još uvijek daleko od poželjnog stanja u tretiranju te književnosti.

STAV: Čuli smo i to da nam nove antologije ne trebaju, da su one već napravljene. Kako je uopće to moguće izreći ako znamo da je književnost u BiH i dalje živa, da je u protjecanju? Eto, ne čini li vam se da je izostanak vrijednosnog sustava, a to antologije jesu, višestruko štetno – s jedne strane nemamo zaokruživanje i homogenizaciju državotvornog kulturnog prostora koji predstavlja književnost naroda BiH, a s druge strane nemamo okupljanje nacionalne književne vrste? Ne dovodimo li se u situaciju da ponovo imamo neki slučaj Maka Dizdara – koji nije imao gdje biti uvršten pa je pristao da jednokratno bude uvršten u hrvatsku književnost?
ZALIHIĆ: Nove antologije i pregledi bošnjačke književnosti su nužnost, između ostalog, i zato što je nepredvidivo u kojoj će dobi pisci publicirati ili napisati svoja najbolja djela. Nužne su i zbog kontinuiranog samjeravanja i vrednovanja u novim okolnostima. Nužne su i kao pokazatelj raznovrsnosti tema i žanrova u savremenoj književnosti. Potrebne su kao korektivni prostor za zaboravljene ili preskočene pisce i njihova djela. Mogao bih nabrojati još desetinu razloga zašto je potrebno raditi nove antologije. Potrebno je što hitnije uraditi i historiju bošnjačke književnosti. Što se tiče pristanaka na uvrštavanje u druge, tuđe književnosti, to u današnje vrijeme spada u domen ličnih, intimnih odluka. Smatram da u budućnosti toga neće biti mimo piščeve volje.

STAV: Jedan ste od rijetkih književnih kritičara u Bosni i Hercegovini. Štaviše, uspješno ste se okušali i u likovnoj kritici. Zašto je zamrla književna kritika? Ne čini li Vam se da kod nas oni rijetki koji je pišu često nisu ni vični književno-kritičkom aparatu?
ZALIHIĆ: Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj kritici govor je o njenom nepostojanju. To je nepostojanje suštinsko iako nije apsolutno. Kritičari i dalje postoje, kritike se i dalje pišu, povremeno štampaju i javno publiciraju iako je prostor za njihovo objavljivanje dodatno sužen i bitno marginaliziran. Kritikom se danas sve rjeđe bave afirmirana imena s dugogodišnjim stažom i ličnim integritetom. Oni su, uglavnom, postali profesori univerziteta ili uposlenici raznih ministarstava, te članovi najrazličitijih žirija za dodjelu književnih nagrada, interni putnici koji u udobnosti osvojene sinakure čekaju penzije jer najželjeniji status jeste: mirovina.

Inventivnost i relevantnost kritičarskog suda je srozana, kritika je postala uslužno-prigodna aktivnost kojoj je cilj obavještavanje i advertajzing novih knjiga. Oštra, inventivna i detaljna kritika je potisnuta, a negativna je ukinuta, i to jednako kao: a) stručno rešeto, b) kao podsticaj poetički i društveno važnih polemika, c) kao funkcionalna mreža pojedinačnih reakcija na nove knjige, pokrete i fenomene.

Sam književni život kao sinergija djelovanja različitih nezavisnih faktora: izdavača, pisaca, čitalaca, kritičara i novinara, urednika književno-tribinskih programa, organizatora naučnih i memorijalnih skupova, sajmova knjiga i književnih večeri, posjetilaca, urednika i saradnika listova, časopisa i zbornika…, postao je dosadna i predvidljiva kombinacija događaja, gdje se zna ko će gdje nastupiti, dati svoj prilog ili tekst, šta će reći ili napisati i kome će šta (zauzvrat, kao znak dobre volje ili uspostavljene saradnje) biti objavljeno itd. Sve to u bitnom smislu demotivira postojanje objektivne kritike, svodeći sferu stručne recepcije na “pozlatu (ispod)prosječnosti”, ustoličenje i stalno favoriziranje “besprijekornih” klasika i novoproglašenih kanonskih veličina. Kako je društveni status kulture uopće status omalovaženog segmenta društva, o njegovom se finansijskom krvotoku (sredstvima potrebnim za realizaciju umjetničkih projekata) može reći da je malokrvan i podrobno uvjetovan ideološkom podobnošću, odnosno da je organizam kulture na putu da izumre vegetirajući u nekoj vrsti evolutivne poluforme.

Uopće, aktuelnu književnu kritiku koju srećemo po književnoj periodici odlikuju ignorantska kurtoazija (može i obrnuto – kurtoazno neznanje) i oportunizam. “Glavni igrači” povukli su se na svoje katedre i institute, iza busija i meštarskih stolaca za žiriranje, u duboku ilegalu “naučno‑istraživačkih” projekata, te na posvećene stupce honoriranih priloga, tribinske turneje i druge javne nastupe (uz dnevnice i putne troškove). Ali tu nema ničeg spornog. Naša literatura je jedan neozbiljan hobi – niko ni u najgrotesknijem apsurdu ne pomišlja da se može živjeti od pisanja; autorski honorari su, kad ih ima, minorni, a najčešće na njihov pomen sijevne zlatni zub tugaljivog čekanja na potpis odgovornog lica. Zašto bi književni kritičari bili drukčija sorta? Zašto bi književni kritičari bili samo književni kritičari? Potencijalni sukob interesa, nagomilavanje funkcija, uzurpiranje javnog kulturnog prostora – sve je to beznačajno pred činjenicom očajnih socijalnih uvjeta i za izdavače, i za autore, i za kritičare, i pred činjenicom oskudnog potencijala novoiniciranih u književne vode i književni život. Što je i logično – homo je sapiens te hrli u mirne vode socijalno isplativih poslova i profesija. Literatura se predugo ogrtala entuzijazmom, a ne pragmatičkom inteligencijom.

Kritika bi, zapravo, u svom optimalnom vidu trebalo da predstavlja sraslo poštenje, talenat i beskompromisnost. Tek kao takva, ona postaje pouzdan oslonac u kulturi, čija se svaka oblast razvija na temelju unutrašnjih kreativnih antagonizama legitimno različitih kritika. Danas imamo (povremeno) solidne kritike, ali (uglavnom) nemamo pouzdanih kritičara.

STAV: Koji su Vaši književni uzori i koga biste upućeno izdvojili iz tekuće književne produkcije kao vrijednost?
ZALIHIĆ: Prestar sam za uzore, odnosno sve svoje uzore sam davno “odbolovao” (Kami, Mak Dizdar, Kavafi, Hamsun, Drainac).
Međunarodni uspjesi Dževada Karahasana potvrda su kvaliteta naše književnosti. Rado čitam Gudževića, Šarenkapića, Ovčinu, Brku i Topčića.

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!