fbpx

Aliju su Bošnjaci Sandžaka prepoznali kao svog lidera, a onda su počela hapšenja i mučenja

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

 

 

Razgovarao: Almir MEHONIĆ

Ako bi za nekim sandžačka politika trebala žaliti, bio bi to onda naš sagovornik. Odavno nije u tim vodama, no ostao je njegov trajan i historijski trag u modernom organiziranju Bošnjaka ovih prostora. Odmjeren i umjeren, a u istom momentu čvrst, neustrašiv i nepokolebljiv. Neko ko zna poredati prioritete, lišiti politiku populizma i velikih riječi, s modernim pogledom na nacionalnu politiku koja je potrebna sandžačkim Bošnjacima. Sve ono što, reklo bi se, danas najviše nedostaje sandžačkoj politici.

Harun Hadžić rođen je 1954. u Rožajama i jedan je od osnivača i prvi predsjednik SDA Crne Gore, svršenik Gazi Husrev-begove medrese i Pravnog fakulteta u Sarajevu, doktor pravnih nauka, univerzitetski profesor, a od oktobra 2019. godine i penzioner. Na montiranom političkom suđenju u Bijelom Polju 1994. godine, u policijskoj akciji “Lim”, uhapšen je i osuđen na sedam godina zatvora. U pritvoru je proveo 23 mjeseca, od toga, u samici sedamnaest mjeseci. Harun Hadžić danas živi u Rožajama i u Novom Pazaru. Za Stav govori o počecima političkog organiziranja u Sandžaku, o prvim danima osnivanja SDA, o torturama koje je prošao, montiranim procesima, gašenju SDACG, ali i sadašnjem aktuelnom momentu i strategiji koju bi sandžački Bošnjaci trebali imati u budućnosti.

STAV: Kako je uopće došlo do ideje osnivanja SDA za Sandžak i CG? Do sada su mnogi akteri iznosili oprečne verzije tih dešavanja.

HADŽIĆ: Kao što je opštepoznato, nakon pada komunizma krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji započela je neka vrsta javne debate, naročito putem medija, o uvođenju višestranačkog, parlamentarnog sistema, o rušenju “planske privrede”, o privatizaciji, o uvođenju pluralističkog društva, tržišnoj privredi… Međutim, pored jačanja demokratije, slobode govora, ukidanja verbalnog delikta, osjećao se jedan sve jači i jači nacionalistički naboj, naročito u Srbiji i Crnoj Gori. Osnivaju se prve političke stranke u cijeloj Jugoslaviji. Proturaju se teze o “Velikoj Srbiji”, o “Velikoj Hrvatskoj”, “Velikoj Albaniji”… Naravno, i kod nas Bošnjaka u Sandžaku dolazi do pojačanog buđenja nacionalnih osjećanja.

I to naše buđenje, može se reći, vuklo je korijene od ranije, od suđenja grupi mladomuslimanskih intelektualaca u Sarajevu 80-tih godina, te od prvih početaka javnog učenja i izvođenja ilahija i kasida koje su počele pristizati iz Sarajeva. Dodatno oduševljenje dogodilo se kada je TV Beograd prenijela neka javna istupanja Alije Izetbegovića, neke njegove izjave, kritike i viđenje stanja stvari u zemlji. On je već bio stekao jaku harizmu i kod Bošnjaka u Sandžaku zbog onog čuvenog “Sarajevskog procesa”, u kome je već bio izgradio imidž velikog intelektualca, borca za ljudska prava, za demokratiju, za slobodu vjere i sl. Ja sam tada, kao diplomirani pravnik, radio u RO “Gornji Ibar” u Rožajama. Nisam bio član Saveza komunista pa sam zbog toga uživao popriličan ugled u “običnom narodu”, koji će kasnije i biti naša glavna stranačka baza. U takvoj atmosferi osniva se SDA BiH u Sarajevu 26. maja 1990. Ubrzo zatim i mi u Sandžaku, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori, osnivamo “ogranak” SDA, stranke koja je trebala da okupi sve pripadnike “muslimanskog kulturnog kruga” na čitavoj teritoriji Jugoslavije.

STAV: Da li je tih devedesetih imalo razlike u političkoj situaciji u Crnoj Gori u odnosu na Srbiju? Kakvi su zapravo bili ti počeci organiziranja?

HADŽIĆ: Vidite, to je bilo vrijeme dok se još osjećao onaj “zli duh” tzv. “antibirokratske revolucije” i “događanja naroda” od 1987. do 1989. u Crnoj Gori i u Srbiji. Miloševićev, tj. srbijanski režim je 1989. godine donio amandmane na Ustav Srbije iz 1974. i tako značajno ugrozio federalne ingerencije Jugoslavije. On je jednostranim aktom reducirao nadležnosti autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, mijenjajući kadrovsku strukturu i dovodeći svoje ljude na bitne državne funkcije. Srbija i Crna Gora tada stvaraju svojevrsnu “neprincipijelnu koaliciju” u odnosu na ostale republike. Ostala je u sjećanju čuvena fraza “Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi”. Milošević tada kreće s euforičnim mitinzima, s tzv. “jogurt-revolucijom”. Drži veliki skup na “Gazimestanu” 1989. godine, na šestogodišnjicu Kosovske bitke. Za tu svrhu čak snime i film Kosovski boj. Forsira se parola “Svi Srbi u jednu državu”, odnosno javno se promoviše zamisao o stvaranju “Velike Srbije”. To izaziva revolt kod ostalih republika i stvari već idu ka sve izvjesnijem krvavom razbijanju Jugoslavije, čega u tom trenutku niko nije bio sasvim svjestan. Takva je bila atmosfera u predvečerje formiranja političkih stranaka. Preko medija smo saznali da će u Sarajevu biti osnovana i “muslimanska stranka”.

U to vrijeme jedan naš rožajski student donese mi materijale s osnivačke skupštine SDA iz Sarajeva i kaže: Poslao ti Hasan Čengić. Hasana sam poznavao još iz medrese i studentskih dana, mada je on bio mlađa generacija. Odlučim da se angažujem. Tada saznajem da ekipa iz Novog Pazara na čelu s dr. Sulejmanom Ugljaninom već priprema osnivačku skupštinu SDA Sandžaka u Novom Pazaru. Stupim u kontakt s njima. Na toj skupštini, održanoj 29. jula, na kojoj je prisustvovala delegacija stranke iz Sarajeva na čelu s predsjednikom Izetbegovićem, pred oko 40 hiljada prisutnih, izaberu i mene u Izvršni odbor SDA Sandžaka. Naravno, većina nas bila je bez ikakvog političkog iskustva i bez političkog šlifa, ali smo, koliko smo to umjeli i mogli, najozbiljnije shvatili svoju ulogu i svoje obaveze. Uključuje se mnogo ljudi, organizujemo niz osnivačkih skupština po opštinama u Sandžaku.

S Rasimom Šahmanom, kasnije generalnim sekretarom SDACG, pođem u Sarajevo radi konsultacija. Prime nas predsjednik Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić. Tada je sjedište stranke bilo negdje u blizini Gradske tržnice, prema Vječnoj vatri, s druge strane ulice. U Rožajama održimo osnivačku skupštinu 7. septembra 1990, gdje mene izaberu za predsjednika SDA Crne Gore. Shodno zakonskim propisima, registrujemo stranku na republičkim nivoima, i u Crnoj Gori i u Srbiji, ali, praktično, djelujemo kao da smo jedinstvena stranka SDA Sandžaka. Učestvujemo na izborima u decembru i SDA osvoji 9 poslaničkih mandata u Parlamentu Crne Gore, dok SDA iz Novog Pazara osvoji 3 mandata u Parlamentu Srbije. Povremeno kontaktiramo sa SDA u Sarajevu, s kojom dijelimo istu programsku deklaraciju, ista načela i iste ciljeve stranke. Jedan od ciljeva bio je i autonomija Sandžaka, doduše uvjetno postavljena – ako dođe do dezintegracije Jugoslavije i ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti BiH.

STAV: I onda dolaze te ratne godine. Kako je u tim uvjetima bilo djelovati?

HADŽIĆ: Nama ni na kraj pameti nije bilo da učestvujemo u razbijanju Jugoslavije niti u ratu, niti smo davali bilo kakav doprinos u tom pravcu. Mislili smo da Bošnjaci na cijeloj teritoriji države, putem svojih legitimnih predstavnika, treba da participiraju u republičkim i saveznim organima i da tako postanemo punopravni politički faktor i ravnopravan narod s ostalim narodima i građanima one države. Takvu smo politiku i vodili. Započeli smo kontakte i s važnijim stranim ambasadama kojima smo prezentirali naše stavove. Za to vrijeme taj agresivni nacionalizam ne miruje, rat već započinje u Sloveniji i ubrzo zatim u Hrvatskoj. Te dvije republike otvoreno idu u osamostaljenje. Pokušava se pregovarati o rješenju krize, poznat je onaj tzv. “putujući cirkus” šesterice predsjednika predsjedništava republika.

Evropska ekonomska zajednica – EEZ – donosi akt o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, popularno nazvan Haški dokument, u kome se predviđa “specijalni status” za novonastale manjine unutar republika. Sve republike osim Srbije prihvate taj akt. Mi u Crnoj Gori čak održimo nekoliko sastanaka s Vladom Crne Gore oko implementacije tog dokumenta. Tu vidimo mogućnost za neku vrstu autonomije Sandžaka, naravno, uz očuvanje Jugoslavije i nemijenjanje granica republika. Organizuje se Londonska konferencija o bivšoj Jugoslaviji od 27. do 29. augusta 1992, na kojoj, kroz grupu za manjine, učestvujemo i mi kao delegacija Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka (MNVS), koje smo u međuvremenu formirali. Londonska konferencija, kao ni kasniji njen nastavak u Ženevi u septembru iste godine, ne daju neki rezultat. U Crnoj Gori i Srbiji atmosfera je već prava ratna. Naš narod masovno bježi u inostranstvo.

Počinju teroristički napadi nekakvih paravojnih formacija, četničkih elemenata, ko zna koga sve ne, na bošnjačke kuće, džamije, radnje, objekte. Država ništa ne preduzima da pruži zaštitu. Na raznim srpsko-crnogorskim stranačkim skupovima počinju otvorene prijetnje “Turcima”, počinju progoni Bošnjaka iz Bukovice kod Pljevalja, iz pribojskih sela. Kasnije počinju kidnapovanja, ubistva i etnička čišćenja bošnjačkog življa. Mi pozivamo narod, sve građane, da se ne odazivaju u već započetu mobilizaciju rezervista JNA za rat, za napade na Sloveniju, Hrvatsku, na Dubrovnik, na Slano i Ravno, na cijelu BiH. Zbog našeg angažovanja na internacionalizaciji pitanja Sandžaka i zbog našeg usvajanja prijedloga za rješenje statusa Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori pod imenom Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka, koji dostavljamo državnim organima, već u maju 1993. godine Miloševićev režim započinje racije za “istragu oružja” i hapšenja aktivista SDA iz Novog Pazara. Razbuktava se pravi agresivni rat sada već srbizirane JNA protiv republike BiH. Medijska propaganda protiv “poturica” je zastrašujuća. U januaru 1994. godine Milo i Momir, kao Miloševićevi šegrti, kroz čuvenu policijsku akciju kodnog naziva “Lim” započinju svoju histeriju hapšenja cjelokupnog rukovodstva SDA Crne Gore, pod optužbom za “razbijanje SRJ i stvaranje države Sandžak”.

STAV: Rukovodstvo SDA u CG je uhapšeno i preživjeli ste torture i montirani politički proces, dok su u Srbiji hapšene pristalice SDA Sandžaka, ali ne i rukovodstvo. Kako objašnjavate to?

HADŽIĆ: Vidite, možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti… Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva… U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima?! Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci.

Pisali smo o tome. Naravno, ta perfidna vlast provodi i nezapamćenu medijsku propagandu i pravi “pokriće” za svoja zlodjela organizujući, tj. montirajući “suđenja”. Dvadesetčetverici uhapšenih aktivista SDA iz Novog Pazara izriču ukupno 80 godina zatvora, dok dvadeset i jednom članu rukovodstva SDA Crne Gore izriču ukupno 87 godina zatvora. Pola od toga smo odležali u pritvoru. SDA Crne Gore je bila “jači faktor” nego SDA Srbije kada su u pitanju njihovi utjecaji unutar te dvije republike. Naime, Muslimana u CG je bilo 14,6 posto, dok ih je u Srbiji bilo oko 2 posto. Zato su Milo i Momir vidjeli spas svoje politike u eliminaciji SDA kroz hapšenje i kompromitovanje rukovodstva stranke – predsjednika, generalnog sekretara, tri predsjednika opštinskih odbora, predsjednika “Merhameta”, poslanike, odbornike koje su stigli da uhvate, jer je potjernica bila raspisana za još pedeset i trojicom naših ljudi koji su uspjeli da izmaknu hapšenju. Namjera je bila da stranku obezglave i unište uz stvaranje sudskog alibija pred javnošću.

Milošević, pak, bio je veći “maragun”. Nije hapsio rukovodstvo, nije htio da direktno atakuje na jednu legalnu političku stranku. Hapsio je članove i niže aktiviste pod firmom ekstremizma, posjedovanja oružja, terorizma, ali, naravno, i on s ciljem kompromitacije i eliminacije SDA. On se, za razliku od svojih crnogorskih poslušnika, nije mnogo izjašnjavao o hapšenju. Govorio je: “Mi se ne mešamo u rad nezavisnog sudstva.” Znao je on da njegova politika nije bila ugrožena kada se tiče političke ili bilo kakve druge pa i “vojne” snage SDA u Srbiji, ali, ipak, da bi stvari izgledale dovoljno ozbiljno i opasno, njegovi mediji i njegovi tužioci i propaganda pravili su paralelu s “Alijinim mudžahedinima” u BiH, “koji hoće da prenesu rat na teritoriju Srbije”. To mu je trebalo pred međunarodnom zajednicom kao corpus delicti – dokaz opasnosti od “zelene transverzale” i muslimanske opasnosti po Evropu i čitav hrišćanski svijet. To je bio dio jedne smišljene ratne propagande protiv BiH i uopšte protiv Bošnjaka kao naroda.

STAV: Na kraju dolazi do političkog nestanka SDA Crne Gore. Koje su okolnosti koje prate jedan takav proces i zbog čega se to desilo?

HADŽIĆ: Interesantno je reći da smo se, tokom skoro dvogodišnjeg pritvora, kao i tokom dvomjesečnog suđenja, mi iz SDA dobro, hrabro i kompaktno držali. Nismo podlegli pritiscima i zastrašivanjima zatvorskih službi da teretimo jedni druge. Valjanih dokaza za osudu nije bilo i, naravno, suđenje je, faktički, propalo. Bila je to jedna prava kompromitacija, raskrinkavanje te milovsko-momirovske politike i tog njihovog tužilaštva i sudstva. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i nakon izvjesnog pritiska nekih međunarodnih nevladinih organizacija, morali su nas abolirati. Predsjednik Izetbegović je tu dao najznačajniji doprinos. Na izborima, poslije zatvora, 1996. godine ponovo ulazimo u Parlament CG. Ovaj put s tri republička mandata, uz dva mandata u Saveznoj skupštini tadašnje krnje srpsko-crnogorske Jugoslavije.

Međutim, nakon sukoba crnogorskog režima s Miloševićevom politikom pokreće se crnogorska režimska propaganda, pritisak službi na pojedine naše članove rukovodstva i aktiviste, pridobijaju ih raznim obećanjima, zastrašivanjem – manite se Sandžaka, jer ko hoće Sandžak, taj hoće “Veliku Srbiju”, taj radi za interese Miloševićeve politike i sl. Ne želim sada da spominjem imena ljudi, ali tada dolazi do unutarstranačkih konfrontacija, podjela, raslojavanja, rastakanja stranke. Mene, kao predsjednika i osnivača, i još desetak funkcionera stranke, ovo sada većinsko promilovsko krilo, isključe iz SDA. Pisano je o tome.

Postoje indicije da su državne službe bezbjednosti bile duboko umiješale svoje prste. Čak postoji pouzdana informacija da su, nažalost, neki naši članovi rukovodstva – narodni poslanici – primili neke mizerne pare, 2 do 4 hiljade njemačkih maraka, da bi napali politiku stranke i mene kao, navodno, “anticrnogorsko” i “tvrdo prosandžačko” krilo. Kažu, taj novac je dala jedna banka iz Novog Pazara, a koja je djelovala i na teritoriji Crne Gore. Narod se razočarao. Na sljedećim izborima nastupili smo kao pocijepana SDA. Naša prosandžačka grupacija je išla pod firmom novoosnovane stranke – Internacionalne demokratske unije. Međutim, nismo uspjeli ni mi ni onaj ostatak SDA. To preostalo krilo SDA je potom donijelo odluku o samoukidanju stranke. Ostvarila se, dakle, zamisao i plan režima. I tako je, nažalost, SDA CG otišla s političke scene. Ja sam ubrzo potom napustio politiku. Nakon toga se formira ta Bošnjačka stranka, koja sada postoji u Crnoj Gori, a u Srbiji SDA nekako odolijeva i danas.

STAV: Šta je zapravo Bošnjacima Sandžaka u kontekstu političke agende danas najpotrebnije?

HADŽIĆ: Najpotrebnije je da ostvare međusobni dijalog, međusobno usaglašavanje svih tih različitih koncepata, da se dozovu pameti, da se maknu od megalomanije i ličnog šićara, da se uozbilje. Nažalost, ovdje ljudi ne mogu da sjednu za isti stol i zajedno popiju kahvu. Slična je ili još gora stvar i s vjerskim strukturama. Ti ljudi su se potpuno iskompromitovali i ne uživaju značajnu podršku u narodu, ali uz pomoć raznih marifetluka održavaju se u sedlu. Treba što prije da idu s političke, s javne scene i prepuste mjesta mlađim generacijama. Asfaltiraju oni, doduše, neke ulice, prave oni džamije, i prave i neke druge, sportske objekte, ali narod od njih više ništa bitno ne očekuje. U narodu više nema elana, nema volje, nema zapošljavanja, nema radnih mjesta, skepticizam, defetizam. Naravno, ni država ne poduzima neke ohrabrujuće korake.

Mora se što prije koncipirati novi politički i novi nacionalni program u Sandžaku koji uzima u obzir aktuelna događanja i okolnosti na evropskoj i svjetskoj sceni. Ako bi prošao taj odavno najavljivani autoput kroz Sandžak, to bi stvorilo neke nove mogućnosti. U sadašnjoj situaciji narod se masovno iseljava, odlazi u inostranstvo trbuhom za kruhom. Nažalost, perspektiva nije nimalo svijetla. Treba promptno djelovati. U takvoj situaciji ti naši političari, ti “legitimni predstavnici Bošnjaka”, odu u Beograd pa odande napadaju i optužuju jedni druge. To je kompromitacija. Dosta je tih gluposti. Treba privući investicije, kredite. To je sada prioritet. Nacionalno pitanje sada mora ići uzgredno, ali pametno, kulturno, u skladu s normama unutrašnjeg i međunarodnog prava. Pri svemu tome, naravno, glavno je očuvati mir i stabilnost.

STAV: Kada bi se podvukla crta nakon 30 godina političkog organiziranja, šta bismo danas mogli navesti kao rezultat, a šta kao neuspjeh?

HADŽIĆ: Kad posmatramo Bošnjake kao narod, pozitivna je stvar što je došlo do jednog kakvog‑takvog političkog buđenja, do nacionalnog osvješćenja. Ljudi sada većinom znaju ko su i šta su. Imaju slobode da kritikuju. Mnogi intelektualci pišu, objavljuju knjige. Ljudi mogu da se kreću i da putuju gdje hoće. Imaju mogućnosti da se obrazuju ako hoće, da osnivaju firme, agencije, škole, fakultete. Da se izjašnjavaju u skladu sa svojim identitetom, svojom kulturom, svojom duhovnošću. To je značajan iskorak u odnosu na nekadašnja vremena i treba reći da je za pokretanje tog takvog procesa najviše zaslužna stranka SDA.

Kada su, pak, u pitanju politički status i kolektivna prava Bošnjaka, stvari tu skoro nimalo nisu odmakle. Nisu izjednačeni s građanima srpske i crnogorske nacionalnosti. Nisu riješili zacrtanu samoupravu ili autonomiju ili specijalni status. Ustav Srbije u članu 1. govori da je Srbija država srpskog naroda, dok u članu 182. govori da je moguće osnovati i nove autonomne pokrajine u Srbiji. Ali kada to neko iz SDA postavi u Parlamentu, kada traži specijalni status ili autonomiju, onda se podigne prava hajka, a s druge strane ta ista srpska politika tako drsko ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet BiH kroz protežiranje “državnosti” Republike Srpske. Nekadašnje BNVS je svedeno na tzv. Nacionalni savjet i ima neku savjetodavnu, ali ne mnogo značajnu ulogu u oblasti informisanja, jezika i pisma, obrazovanja i kulture. To je degradacija.

STAV: I danas je aktuelna priča o “specijalnom statusu Sandžaka”. Kako Vi gledate na to pitanje danas i da li Sandžak u političkom smislu ima budućnost?

HADŽIĆ: U sadašnjoj konstelaciji odnosa i na unutrašnjoj i na međunarodnoj sceni, kad su stvari dogurale do ovog nivoa, mislim da pitanje Sandžaka ne treba da bude u prvom planu. Sada treba ići na razvoj, na izgrađivanje otvorenog, demokratskog društva, na evroatlantske integracije. Treba davati prioritet miru i stabilnosti. Sandžačko pitanje ne smije biti skinuto s dnevnog reda, ali ne treba ga, da tako kažem, “napasno” forsirati. Treba ići na izgrađivanje prilično narušenog povjerenja među narodima i kulturama, na promovisanje suživota, na poboljšanje životnog standarda, treba obezbijediti fizički opstanak. Dakle, treba raditi u skladu s onim egzistencijalističkim principom: prvo “egzistencija” pa onda “esencija”. Naravno, ako bi srpska politika išla na razbijanje BiH, onda stvarno nema drugog izlaza nego da bošnjačke stranke traže ostvarenje neke vrste sandžačke autonomnosti.

Možda čak i neki vid čvršćeg povezivanja s Bosnom i Hercegovinom. O tome postoji valjan pravni osnov i u unutrašnjem i u međunarodnom pravu, ali to bi bio jedan totalni poremećaj dostignutog stepena stabilnosti na ukupnim bivšejugoslavenskim prostorima. Dakle, sve zavisi od toga da li će se dozvati pameti taj još uvijek prisutni otrovni nacionalizam. Ti nazadni srpsko-hrvatski nacionalizmi su razbili i onu Socijalističku Jugoslaviju od šest republika, u kojoj smo, naravno, uz demokratizaciju i “evropeizaciju”, mogli lijepo da živimo. Ti nezajažljivi nacionalizmi su doveli do te “jugoslavenske” kataklizme koja je zaprepastila čitav civilizovani svijet. Oni su i danas još aktivni. Bošnjaci Sandžaka, u to sam uvjeren, kao i do sada, sigurno i ubuduće, davat će puni doprinos najnaprednijim opšteljudskim vrijednostima i pozitivnim civilizacijskim tokovima.

 

PROČITAJTE I...

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!