fbpx

Alija Izetbegović cijenio je potencijal dijaspore

Tokom desetodnevnog obilaska Bošnjaka Sjeverne Amerike imao je priliku analizirati stanje među Bošnjacima koji su slavili svoje državne i vjerske praznike. Njihov nacionalni identitet nije mogao biti pokoleban jer su se kontinuirano suprotstavljali napadima četničke i ustaške emigracije. Iako u ovom periodu Bošnjaci nisu bili masovno visokoobrazovani, među bošnjačkom emigracijom izdvajalo se nekoliko značajnih imena koji su bili nosioci nacionalne i državotvorne ideje među Bošnjacima Sjeverne Amerike

 

 

Piše: Admir LISICA

Demokratske promjene koje su nastupile u tadašnjoj Jugoslaviji otvorile su mogućnost za legalan politički aktivizam različitih ideološki suprotstavljenih koncepata koji su u prvim mjesecima devedesetih godina prošlog stoljeća osnovali veliki broj stranaka. Među njima je bila svakako i najjača bošnjačka politička organizacija – Stranka demokratske akcije (SDA), koja je ove godine obilježila trideset godina kontinuiranog postojanja, o čemu je ranije Stav pisao u specijalnom izdanju. Za prvog predsjednika ove stranke izabran je Alija Izetbegović, koji, iako narušenog zdravlja, kreće u desetogodišnju “bitku” za ravnopravnu, suverenu, nezavisnu, a kasnije i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu.

Na tom je putu Alija Izetbegović znao da uloga bošnjačke emigracije može imati presudnu ulogu. Naime, u ljeto 1990. godine na poziv Bošnjaka Kanade i Sjedinjenih Američkih Država koji su se počeli okupljati oko ideje SDA, Alija Izetbegović boravi u više gradova Sjeverne Amerike. Još tada je bila izuzetno dobro organizirana bošnjačka emigracija, predvođena političkim emigrantom Bećirom Tanovićem, istaknutim mladomuslimanskim aktivistom Nedžibom Šaćirbegovićem i drugim Bošnjacima koji su shvatali da su nastupajuće godine prekretnica za bošnjački narod i bosanskohercegovačku državnost. Predsjednik Izetbegović je tokom svoje duže posjete bošnjačkoj dijasporalnoj zajednici u Sjevernoj Americi posjetio više džemata i organizacija koje su utemeljili vrijedni Bošnjaci.

U autobiografskoj knjizi Sjećanja Izetbegović je naveo da je ova posjeta bila i u svrhu predizborne kampanje za prve višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini, održane 18. novembra 1990. godine. S njim u pratnji na ovoj izuzetno značajnoj turneji krajem augusta i početkom septembra 1990. godine bio je jedan od njegovih prvih saradnika Džemaludin Latić. “Zajedno sa pjesnikom Džemaludinom Latićem otputovao sam u Ameriku. U blizini Nijagarinih vodopada susreo sam druga iz gimnazijskih dana Hasana Karačića. Radovao se kao dijete našem susretu. Bio je izuzetno ugledan i omiljen među američkim muslimanima. Uskoro nam se u Hasanovoj kući pridružio dr. Nedžib Šaćirbegović, vođa našeg desetodnevnog putovanja. Sa njim smo posjetili Bošnjake Toronta, Washingtona, Chicaga i kasnije čuvenog Daytona.” Prema riječima Alije Izetbegovića, tokom ovog zanimljivog i izuzetno značajnog desetodnevnog obilaska Bošnjaka Sjeverne Amerike imao je priliku analizirati stanje među Bošnjacima koji su slavili svoje državne i vjerske praznike.

Njihov nacionalni identitet nije mogao biti pokoleban jer su se kontinuirano suprotstavljali napadima četničke i ustaške emigracije. Iako u ovom periodu Bošnjaci nisu bili masovno visokoobrazovani, među bošnjačkom emigracijom izdvajalo se nekoliko značajnih imena koji su bili nosioci nacionalne i državotvorne ideje među Bošnjacima Sjeverne Amerike. Uz visokoobrazovanog Bećira Tanovića, koji je bošnjačku nacionalnu ideju afirmirao još u ranim šezdesetim godinama, među istaknutim članovima naše emigracije izdvajali su se ranije spomenuti dr. Nedžib Šaćirbegović, koji je kao doktor radio na jednoj klinici u Washingtonu, Ilijas Zenkić, politički aktivista, pedagog Safet Ćatović i osnivač Islamskog centra u Chicagu Ćamil Avdić. Nedžib Šaćirbegović je kao vodič i jedan od organizatora boravka Alije Izetbegovića uspio organizirati različite sastanke koji su predsjedniku Izetbegoviću omogućili uvid u stanje među našom emigracijom.

Tokom boravka u Sjevernoj Americi, osim susreta s bošnjačkom emigracijom, Izetbegović je imao i niz sastanaka sa srpskom i hrvatskom emigracijom, koji su u političkom smislu bili aktivniji od Bošnjaka. Zanimljivi susreti na ovom putovanju odigrali su se i u Jugoslavenskoj ambasadi u Washingtonu, koju je vodio Dževad Mujezinović, jedan od rijetkih Bošnjaka (tada Muslimana) koji su bili diplomatski predstavnici Jugoslavije. Upravo su podaci koje je Mujezinović tokom jednog od sastanaka predočio Izetbegoviću davali prikaz zastupljenosti Bošnjaka na pozicijama u diplomatiji: “Od Mujezinovića sam saznao podatke o inferiornom položaju Bošnjaka u tadašnjim diplomatskim službama Jugoslavije. Od oko 1.770 zaposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, bila su samo 23 Bošnjaka, ili manje od 1,5 posto. Bošnjaci su tada činili više od 8 posto stanovništva Jugoslavije.” (Sjećanja, str. 90)

Desetodnevna posjeta dijaspori imala je za cilj osnažiti vezu između domovine i dijaspore, što je definitivno postignuto. Da je ova konstatacija tačna, svjedoče različite vrste pomoći i lobiranje koje je pristizalo upravo iz Sjedinjenih Američkih Država od naših sunarodnjaka za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Trideset godina nakon spomenutih zaboravljenih, ali izuzetno značajnih posjeta Alije Izetbegovića u dijaspori, primjetno je da su naši sunarodnjaci izvan domovine, za razliku od prethodne generacije iseljenika, u znatno većoj mjeri obrazovani i izuzetno integrirani u društva zemalja u kojima trenutno žive. Sposobnost i kapacitet bošnjačke dijaspore došla je do izražaja prije trideset godina, a uzimajući u obzir izuzetan napredak koji su doživjele druga i treće generacije naših iseljenika, sasvim je jasno koliko je bitno integrirati dijasporu u važne procese u budućim dešavanjima. Alija Izetbegović je imao opću podršku Bošnjaka Bosne i Hercegovine i domovinskih zemalja neposredno prije prvih demokratskih izbora, što mu je svakako bilo dovoljno za pobjedu.

Ipak, Izetbegovićeva vizija gledala je u budućnost. Svjestan neposredne opasnosti, znao je da podrška dijaspore može imati presudnu ulogu, pa je logičnim slijedom okolnosti dijasporu želio uključiti u bitne procese. Da je ozbiljno vjerovao dijaspori, svjedoči i imenovanje Muhameda Šaćirbegovića na mjesto ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Šaćirbegović je veći dio života proveo i dijaspori, gdje je stekao obrazovanje i izuzetno dobre kontakte, što je kasnije iskoristio u smjeru promoviranja i jačanja Republike Bosne i Hercegovine. Širom bošnjačke dijaspore i danas imamo značajan broj vrijednih i obrazovanih Bošnjaka koji mogu pomoći domovini na više načina, a svakako značajan broj to i čini. Stoga, priča da su domovini pripadnici dijaspore potrebni samo neposredno prije izbora pada u vodu. Jedan od zadataka probosanske politike u budućnosti treba biti pronalazak i uključivanje mladih i obrazovanih pripadnika bošnjačke dijaspore u političke procese. Znajući konstelaciju odnosa na političkoj pozornici, lobiranje iz dijaspore nameće se kao izuzetan faktor za državu Bosnu i Hercegovinu u narednom periodu.

 

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!