Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali
 do zore (kada umorne metropolske prostitutke spavaju kao bebe – kako primjećuje Bukowski), a opet, svuda je tama, kako primjećuju Adorno i Horkheimer, i noć koja ne prolazi.</p>
<p>Akšam je kao neki klimaks zemlje, uzbude se hormoni dunjaluka, ustrepte elementi, nedokučive sile zakolaju dunjalukom, zvijeri zavrebaju iz sjenki: to je kosmički ritam koji ne mogu poništiti nikakvi fenjeri, nikakvi neoni. Postoji neka tajna veza između ljudske duše i svijeta.</p>
<p>U muslimanskoj tradiciji, kao i u nekim drugim tradicijama (prisjetimo se da Bulgakov uvodi Wolanda jednog toplog sutona), akšam je, osim što odražava sjećanje na ono numinozno i strahobalno, vrijeme kada se treba povući u kuće, s <em>Bismilom</em> zamandaliti vrata, obaviti namaz i skloniti se od strašnih gamadi koje će doći u svijet da mu ubere žrtve. Tada se džini i šejtani izvlače napolje, a majke zovu s pendžera djecu da uniđu u kuću: “Akšam! Odmah u kuću!”</p>
<p>To je, u svakom slučaju, opasno vrijeme i nije najpametnije hodati jer se tad najlakše ograjiše. Neki će reći da je to bila samo varka vlasti koja je željela preduprijediti noćne gadosti i uspostaviti kakav-takav red: svi u kuću dok se ne bude jasno raspoznavao svačiji lik. Ali jedan hadis sugerira da u prvi mrak djecu treba uvesti u kuću i tek kad se tama spusti ponovo ih pustiti napolje.</p>
<p>Bilo kako bilo, svakakvih se slučajeva u akšam znalo dogoditi. Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali.</p>
<p>Čak je i nedavno nekog mujezina prenijelo u džamiji, želio je malo otkunjati dok je čekao da pusti ezan, ali ga je savladao umor pa je veseljak zaspao. Tu je smak'o. Izgleda da se svega nagledao u tim snovima, da je obišao pozamašnu teritoriju nepoznatog svijeta. Kad se probudio, kad ga je prvi mrak izbljuvao iz svoje utrobe, od njega više nije bilo ostalo ništa. Izletio je iz džamije pred jaciju i pravac efendijinoj kući. Lupao je na vrata i lupao: “Efendija, o efendija! Izlazi, junače, da ti pričam šta sam vidio”, lupao je i lupao.</p>
<p>“Šta je, jadan ne bio, šta toliko lupaš”, izletio je efendija u bermudama, suludo nenalik na efendiju.</p>
<p>“Vidio sam Džebraila”, saopći mu mujezin.</p>
<p>“Uh, dobro je”, otpuhnu efendija, “ja mislio opet mi zaparali Audija.”</p>
<p>Prema našoj tradiciji, Smak svijeta će se dogoditi u akšam. Nebo će se rascijepiti, dojilja će ostaviti dojenče, a dojenče će naglo osijediti. Zato ne spavajte u prvi mrak, jer osim nabrojanog, može vam se dogoditi da propustite taj kosmički posljednji spektakl.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Putovanje kao samootkrivanjeSljedeći članak
I iz džamije je najbolje požuriti pravo kući
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo