Ako ti se na kraju tunela ukaže svjetlost, zar ćeš je se odreći

Usnio sam jedan od onih snova, kakve sam nekad često sanjao, samo je sad scenografija nova. Neki vampir progoni me noću kroz veliki stan, u kojem je dugačak hodnik iz kojeg vode vrata u razne sobe. U posljednjoj sobi spavaju mama i Zeko, kojih više nema. Kažem bijesno: “Vratite mi barem ženu!”, a on se isceri: “Koju hoćeš?”, i dovede obadvije.

Nagrada “25. novembar”, koju je ustanovio sedmični časopis Stav, odnosno izdavač “Simurg media”, ove je godine posthumno, za životno djelo, dodijeljena Tvrtku Kulenoviću.

Nagrada “25. novembar” se dodjeljuje se od 2016. godine. Prva nagrada za životno djelo iz oblasti književnosti dodijeljena je književniku Dževadu Karahasanu, u 2017. godini književniku Irfanu Horozoviću, a 2018. godine književniku Abdulahu Sidranu.

Povodom nagrade Kulenoviću objavljujemo odlomak iz njegovog romana “Jesenja violina”.

 

Usnio sam jedan od onih snova, kakve sam nekad često sanjao, samo je sad scenografija nova. Neki vampir progoni me noću kroz veliki stan, u kojem je dugačak hodnik iz kojeg vode vrata u razne sobe. U posljednjoj sobi spavaju mama i Zeko, kojih više nema. Kažem bijesno: “Vratite mi barem ženu!”, a on se isceri: “Koju hoćeš?”, i dovede obadvije. Skočim mu za vrat, on mi odozdo nečim turpija jaja, užasno žari, ali ja mu gore guram šarafciger u oko, sve dok ne izađe na drugu stranu glave, tada ga nestane. Ženama kažem, zbog nečega na francuskom i u žargonu: “Vous etes belles. Voues etes fatigues. Allez roupiller.”

“S tobom imam prošlost, sadašnjost i vjerovatno budućnost. S njom imam samo prošlost, i ta se prošlost nameće. Ali ona ne dolazi u vidu priča, nego u vidu sjećanja koja su odbljesci u duži kao odbljesci zalazećeg sunca na večernjem nebu. Toga se samo poezija izdaleka može dotaći, priče ne mogu. U snovima je prošlost prerađena u priču, ali razlika između njih i priča je još veća nego između sjećanja i priča, samo je druge vrste, samo je druge vrste. Priča nastaje pošto su se događaji odigrali, dok oni traju, tvoja svijest je samo masa koja se komeša, nesposobna da ih obuhvati sobom.

Ti, naravno, reaguješ i djeluješ, kao što bi i životinja reagovala i djelovala, i tih ćeš se reakcija i djelovanja sjetiti kasnije kad budeš sklapao priču, ali to više nije to. Jednostavno rečeno: dok ima događaja, nema priče, kad ima priče, nema više događaja. San je priča i događaj istovremeno, i zato djeluje na nas snagom kakvom nikakva priča ne može djelovati. S druge strane, prisutnost sna je jača od prisutnosti bilo kakve jave, jer je ta prisutnost dušom osmišljena, dok prisutnost jave nije, na javi operišu razum, refleksi, osjeti i osjećanja, ali do duše se ne stiže. Velike religije nas uče da se osposobimo da dušom obuhvatimo javu, ali izgleda da smo loši učenici, sve nas drugo više zanima od toga. San, koji nije java, ne dijeli svijet onako kako ga java dijeli. Ima moć da i nečiju odsutnost učini intenzivno prisutnom, što može biti vrlo napeto i veoma bolno. Sanjao sam moju mamu kako kaže: “Što se to Semiha ne javlja telefonom?”

Semiha je bila njena najdraža prijateljica, mada je po godinama bila bliža meni nego njoj. Ja sam je znao kao Semihu koja je uhvatila zeca, jer se jednom u školi neki đak nagnuo preko klupe da prepiše nešto sa table pa je prdnuo pravo njoj pod nos. Nije bilo nikakvog razloga da se Semiha javlja, ali mama nije mogla reći: “Što se to Lida ne javlja?”, jer je znala da bi to mene boljelo. Lida je bila otišla, nestala, u produbljenim snovima tražio sam je u našoj kući u Beogradu, ali je nisam nalazio. I ta odsutnost bez razloga, bez objašnjenja, bila je bolnija od svih objašnjivih odsutnosti na javi, od ljubomore, čak i od žalovanja. Tu prisutnost odsutnosti i odsutnost prisutnosti izdaleka može opet da dodirne jedino poezija, priča je tu nemoćna. Ponekad je dodirne samo zvukom, ako je smisao njenih riječi izgubio već svaku moć nad tobom, kao u slučaju “Jesenje violine”:

Les sanglots longs

Des violons

De l’automne

Pjesnik je onaj koje je u stanju da javu učini isto tako moćno prisutnom kao što su kod drugih ljudi prisutni snovi.

Ali ne sanjam samo te snove koji zagorčavaju život. Sanjao sam kako sa Sulojdžićem malim avionom, letim u Frankfurt, na Sajam knjiga. Predstavnici Srba i Hrvata nisu došli, pa su druga dva mjesta ostala prazna. On je meni govorio svoju poeziju, a ja sam njemu ogovarao njegove saradnike: počelo je sa nekim pričama za koje sam smatrao da ih treba reći, a poslije mi se osladilo pa sam iznosio slučajeve koji ne postoje, o ljudima koje nisam znao. On mi je zatim rekao da je u naš opsađeni grad nakon Vanesse Redgrave i Susan Sontag stigla i velika ljubav moje mladosti Elisabeth Taylor. “Samo nemoj da je vodiš u hotel ‘Bristol’”, rekao je. “Tamo dnevno pada na desetine granata i lako se može nastradati.” “Pa zar ne bi bilo lijepo biti onaj koji je poginuo zajedno sa Elisabeth Taylor?”, rekao sam u šali, ali se poslije ispostavilo da ona misli ozbiljno. Zgodni muškarci su joj uvijek bili važniji od pitanja života i smrti, a ja sam u tom snu bio zgodan muškarac.

Nisu ni svi ratni susreti sa ljepotom bili ispunjeni onim razumljivim osjećanjem nepravde, gnjeva, željom za razaranjem o kojima i ti govoriš. Bio je jedan susret koji se ponavljao, a koji je svaki put bio divan i svijetao i koji je kao takav ostao i u sjećanju. Avioni za Sarajevo nisu smjeli letjeti preko teritorije kojom su vladali Srbi jer se na njih pucalo. Odmah po uzlijetanju iz Zagreba skretalo se prema Rijeci, i letjelo nad tim čudom od ljepote, nad otocima i obalama, nad hrvatskim morem. Nikad nad njim nisam osjetio ništa drugo do divljenje, obasjanje, ozarenje. Znao sam da se nalazim na putu za pakao, ali on je vodio preko raja koji me je trajno ispunjavao svjetlošću.

I sada često sanjam san koji kao da je iz te svjetlosti proistekao. Ja sin mutnoga lovca, i vidra i ovca, sanjam kako se naša Hana kupa u moru, kako pliva, ne kao neka plivačica, takmičarka, nego takva kakva je sad: mala, čusta, tek što je proplivala toliko koliko je potrebno da se održi na vodi, i šljapka ručicama po njoj, a gleda u mene koji se pred njom povlačim unazad da je prihvatim ako zatreba, a opet da je pustim da što duže pliva, i svjetlost njenih očiju sjajnija je od svjetlosti sunca i od svjetlosti mora, mada je i jednu i drugu upila u sebe. Ljubav je svjetionik i spašeni pomorci. Veliki Bulgakov kaže: “Ne svjetlost, nego mir.” Ali ako ti se na kraju tunela ukaže svjetlost, zar ćeš je se odreći?

(Odlomak iz romana Jesenja violina)

 

 

 

PROČITAJTE I...

Zanimljivo je da ga je, kako kaže, rahmetli Safet Isović nagovorio da počne svirati i pjevati uz gusle. On ga je poslušao i osamdesetih je godina bio jedan od najboljih guslara u Bosni i Hercegovini. Čak je s Mujom Novalićem bio jedini Bošnjak na guslarskom festivalu u Tršiću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!