Ako su Bošnjaci manjina, šta im je cjelina

Na daleki put, u nepoznato, porodica Ljajić pošla je 1956. godine. U Makedoniji su čekali pozivno pismo s garancijom za odlazak u Tursku (vasika). U Skoplju je Safet Ljajić započeo pohađanje vrtića, a ubrzo je postao učenik prvog razreda OŠ “Vuk Karadžić”. U toj se školi nastava izvodila na turskom jeziku. Do kraja prvog polugodišta Safet je već solidno govorio turski. Međutim, baš tada je otac Ejup dobio pozivno pismo i donio konačnu odluku – put u Tursku

Piše: Sait KAČAPOR  (Novi Pazar)

 

SANDŽAKLIJA, BOŠNJAK, TURČIN…

Ko sam, zapravo, ja? Ako sam pripadnik nacionalne manjine, koja je to moja cjelina? Rođen sam u Novom Pazaru, u Sandžaku, na šta sam veoma ponosan. Pitam se: Jesam li ja Sandžaklija? Babo je, na putu prema Turskoj, sve nas odveo u Makedoniju, u Skoplje. Tamo sam učio prve razrede osnovne škole, naučio makedonski jezik i usvojio osnove turskog jezika. Svi su za nas govorili da smo Bošnjaci. Ja ipak nisam siguran, da sam nešto duže ostao, da li bih postao Makedonac? U Sarajevu sam studirao. Svi su me zvali Turčin, a meni nekako ostalo da ponosno kažem da sam Bošnjak! U Turskoj mi prolazi čitav život. Odmah po dolasku iz Jugoslavije zvali su nas muhadžiri, a čim bi se nešto naljutili, govorili su nam da smo đauri (gyauri), a u dokumentima mi piše da sam Turčin. Sve to me je navelo da tragam za svojim porijeklom: po ocu sam Albanac, Ljaja, po čemu sam u rodnom kraju i dobio prezime Ljajić, a po majci sam Hercegovac, odnosno Crnogorac – Ljubović. Pri brojnim boravcima u posjetama rodbini u Sandžaku i Bosni i Hercegovini slušao sam da smo mi muslimani sa malim “m”, a onda da smo postali muslimani sa velikm “M”. Tek sada, kada se nađem kod rodbine u staroj postojbini, u Sandžaku, oni za sebe kažu: “Mi smo Bošnjaci, naš jezik je bosanski, a po vjeri smo muslimani. Pripadamo evropskom kulturnom miljeu.” Pitam ih: “Jeste li državotvoran narod u ovoj zemlji?” Odgovaraju: “Ne, mi smo nacionalna manjina.” Tada ih zbunjeno pitam: “A šta vam je cjelina ako ste manjina?”

“Naša matica je Bosna i Hercegovina, u čijem srcu je Republika Srpska, a Federacija je izdijeljena na kantone. Gledamo u Bosnu i Hercegovinu, a ustvari ispada da gledamo samo u Kanton Sarajevo. Znamo da dio koji sebe zove Republika Srpska nije naša cjelina! Veliki dio Hercegovine, kako u dijelu koji pripada ‘Republici’ Srpskoj, tako i dio u kojem su Hrvati u većini, nije naša matica… Našu cjelinu su pocijepali, a nas ipak nazvali ‘nacionalnom manjinom’. Turska nam je zemlja zaštitnica, a pupčana vrpca nam je u Beogradu. Mi smo manjina bez cjeline! Stalno nam spočitavaju separatizam baš oni koji bi uzeli dio Kosova i dio Bosne i Hercegovine.”

Pitam se: Gdje je istina?

Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Sandžaku možda znaju istinu, ali Bošnjaci u Turskoj ne mogu naučiti svoj identitet iz turske literature. Zato sam odlučio da ostatak života provedem u prevođenju razne literature sa jezika svoje postojbine na turski jezik. Da li je u tome veća moja zasluga ili Nusreta Sancaklija, nisam siguran. Najbolje je reći da nas dvojica izuzetno dobro sarađujemo na prevođenju bošnjačke literature. Ja sam uspješniji u prevođenju, a Nusret u obezbjeđivanju sredstava i u distribuciji knjiga.”

 

***

Kada god se nađem u Turskoj, tragam za nekim novim djelom koje je prevedeno na turski jezik. To jednako znači da tragam za Saffetom Atalayem, Sandžaklijom, Bošnjakom, Turčinom iz Turske, intelektualcem koji sahate provodi nad kompjuterom, čak i sada kada zbog ozbiljnije povrede nosi “kragnu” oko vrata. Ko je Saffet i čime zaslužuje da redimo redove slova o njemu?

Još i sada ima Novopazaraca koji se sjećaju Saffetovog oca, autoprevoznika Ejupa Ljajića, rodom iz Duge Poljane, na dvadesetak kilometara u pravcu Sjenice, odnosno Sarajeva. Ljajići još u najvećem broju žive u Dugoj Poljani i nekoliko sela u okolini. Među njima ima mnogo znamenitih ličnosti: hodža, hadžija, begova, biznismena, društveno-političkih radnika, prosvjetnih radnika, ljekara… Njihov je i Rasim Ljajić, dika i ponos makar polovine Sandžaka, dobrog dijela Srbije i Bosne i Hercegovine i omiljeni političar među Bošnjacima u Turskoj. Još pedesetih godina 20. stoljeća Ejup Ljajić imao je vlastiti kamion, kada je bilo malo onih koji su sebi mogli priuštiti bicikl, ili konja za jahanje. Ejup je živio u Novom Pazaru sa svojom suprugom, Hercegovkom iz poznatog plemena Ljubovića. Njeno je pleme u vrijeme crnogorsko-hercegovačkog sukoba 1786. godine moralo napustiti svoje krajeve i doseliti se u Sandžak, tačnije u Pljevlja, gdje su dobili svoje novo prezime Kačar.

U toj je porodici, u Novom Pazaru, rođen Saffet 26. aprila 1951. godine, kao drugo dijete svojih roditelja. Bile su to godine burnih promjena. Između ostalog, tada je zabranjeno da muslimanke nose hidžab, tada poznat pod nazivom zar (peča) i feredža.

RODIO SE, PA TETKE “SMJESTIO U ZATVOR”

Saffet s dozom uzbuđenja, no ipak šaljivo priča: “Kada sam se rodio, moje tetke po ocu, Ziba i Zejnepa, koje su još nosile staru tradicionalnu nošnju, sa zarom i feredžom, otrčale su u čaršiju da nađu mog oca, svog brata Ejupa, ne bi li uzele muštuluk. Međutim, milicija ih je zaustavila i odvela u zatvor. Nešto kasnije, intervencijom mog oca, koji je imao ugled u gradu, oslobođene su. Kasnije su mi stalno, u šali, prebacivale: ‘Zbog tebe smo pale u zatvor!’”

U Novom Pazaru i sada žive rođaci Saffeta Atalaya, s očeve strane. Rodbina po majci je u Bosni, dok je jedan daidža u Ljubljani. Iako je protekao dug period od vremena kada se Ejup Ljajić s porodicom odselio, veze s rodbinom aktivno se održavaju. Saffet i njegovi bližnji, u granicama mogućnosti, putuju u nekadašnje svoje krajeve, za koje su ostali trajno vezani, te tako obilaze i rodbinu i brojne prijatelje.

Ejup Ljajić je, za put prema Turskoj, odabrao utabanu stazu i “kapiju” koja je stalno bila otvorena – Makedoniju. Kao i većina Sandžaklija, najprije se nastanio u Skoplju. Njegov put prema Skoplju bio je lakši od većine drugih – i svoje stvari i porodicu vozio je vlastitim kamionom. Na tome su mu tada zavidjeli svi oni koju su se selili splavovima niz rijeku Ibar do Kosovske Mitrovice, pa onda vozom – ako bude sredstava, konjskim kolima ili zapregom koju su vukli volovi, ili su se prosto zaputili pješke, pa dokle se stigne… Na daleki put, u nepoznato, ova porodica pošla je 1956. godine. Tu su čekali pozivno pismo s garancijom za odlazak u Tursku (vasika). U Skoplju je Safet Ljajić započeo pohađanje vrtića, a ubrzo je postao učenik prvog razreda OŠ “Vuk Karadžić”. U toj školi se nastava izvodila na turskom jeziku. Učenje je pošlo dobrim intenzitetom, te je do kraja prvog polugodišta, uz učiteljicu i uz ostale učenike, Safet već solidno govorio turski. Međutim, baš je tada otac Ejup dobio pozivno pismo i donio konačnu odluku – put u Tursku.

Ejupov kamion jezdio je preko Grčke, prema graničnom prijelazu İpsala. Susret s novim vatanom započeo je graničnim procedurama, zbog kojih je porodica upućena na Kapıkule (tursko-bugarska granica), kod Edirnea (Jedrene).

“Tamo nam je granična uprava blombirala kamion i zbog nekih carinskih procedura zadržala oko dva mjeseca. Bilo nas je četvero: babo, majka, sestra i ja. Tada je do izražaja došlo moje učenje i znanje turskog jezika. Međutim, istovremeno, to je izazvalo sumnju kod turskih službenika. Čuo sam kako carinici međusobno govore: ‘Da slučajno ovi nisu ukrali ovo dijete?’” prisjeća se Saffet Atalay.

Kada je porodica Ljajić riješila taj problem, nastupio je novi: iako su molili da im odobre da se nastane u Istanbulu, vlasti su im odredile daleki Sivas. Ejupu, kao vlasniku kamiona i profesionalnom vozaču, to nije odgovaralo te nije mogao prihvatiti. Zbog odbijanja tog prijedloga, porodica Ljaljić bila je primorana da se smjesti kod rodbine u Bursi, gdje je živjela Saffetova tetka po ocu. Procedura dodjeljivanja državljanstva trajala je više od godinu, nakon čega su Ljajići dobili trajno tursko prezime – Atalay. Tek se tada Ejup s porodicom odselio u Istanbul. Očekivao je da će se ondje brže i lakše priviknuti na novi život, ali je sve i dalje išlo veoma teško. Bio je prinuđen da proda kamion, te je već 1962. godine otišao u Zapadnu Njemačku na “privremeni” rad. Ondje je, međutim, ostao do smrti.

Iako je život u novom vatanu tekao teško, Ejup je uporno nastojao da djeca uče školu. Saffet, praktično, nije imao zastoja u školovanju, bilo da je porodica živjela u Skoplju, ili u Bursi, bilo da se vratila u Istanbul. Saffet je završio Gimnaziju “Sultan Ahmet Ticaret Lisesi” 1970. godine. Tada se njemu vratila želja da nastavi školovanje u svojoj staroj postojbini. Ta želja ga je kratko odvela u Suboticu, a onda u Sarajevo. U Sarajevu je studirao ekonomiju na Ekonomskom fakultetu. U potpunosti je savladao svoj maternji – bosanski jezik i s uspjehom ispunjavao sve studijske obaveze. Njegove studije prekinula je iznenadna očeva smrt 1973. godine. Bio je prinuđen da napusti studije i da se vrati u Istanbul. Obnovljeno znanje bosanskog i turskog jezika konačno je počelo donositi pune plodove. Najprije je radio kao sudski prevodilac za srpski / hrvatski / bosanski jezik i kao turistički vodič, s prekidom u vrijeme odsluženja vojnog roka. Na tim poslovima ostao je do 1982. godine. Život porodice normalizirao se u potpunosti. Saffet je sklopio brak s Bošnjakinjom, Aiša-hanumom, i sve je teklo u najboljem redu. Naredne godine rodio im se sin Eyup Can (Džan).

“Jedan događaj ostavio je težak i tužan trag na moj život. U martu 1994. godine doživjeli smo tešku saobraćajnu nesreću na putu prema Adapazaru. Poginule su moja majka Kadrija i supruga Aiša. Mislim da se te traume nikada neću osloboditi”, kaže Saffet.

PREVEDENA DJELA

Od 2000. godine Saffet se trajno nastanio u Alanyi. Svoje penzionerske dane ispunio je prevođenjem brojnih značajnih knjiga s jezika jugoslavenskih naroda na turski jezik. Do sada je preveo više djela, od kojih izdvajamo:

Halid Ziya Uşaklıgil (2015), Saliha hanuma (u prijevodu Fehima Spahe s turskog jezika, 1953);

Dr. Ejup Mušović, Etnički procesi i etnička struktura stanovništva Novog Pazara;

Bekir Bayraktar (Redžović), Od Biševa u Sandžaku do seobe u Tursku;

Zaim Azemović, Šemsi-pašina balkanska sudbina;

Mevluda Melajac, Đurumlija;

Prof. dr. Sait Kačapor, Bošnjaci odani građani Turske;

Šefka Begović-Ličina, Niska od merdžana;

Isnam Taljić, Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke;

Safet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine;

Mustafa Memić, Bošnjaci (muslimani) Crne Gore;

Erdoğan Okyay, Hüseyin Avni Başman. Prijevod na bosanski: Erdoğan Okyay, Prosvjetar i pisac Husein Avni Bašman – između oca Ejupa iz Travnika i sina Mehmeta iz Ankare;

Điđana Sarić, Čudi se, svijete;

Velid Bajramović, Srebrenica nakraj srca, Oskar za sporednu ulogu, Pokošeni pupoljci, Dnopolje;

Aida Zaćiragić, Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine, Put u Alamut, Alvilda, Kraljevstvo bijelih ljiljana, Esma sultanija, Povratak dobrih Bošnjana, Malala;

Tufik Burnazović, Svemu dođe kraj;

Ćamil Sijarić, Bihorci;

Stojana Magdelinić, Olivera;

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Obaveza je i čast braniti Bosnu i Hercegovinu. Zbornik radova s naučnog skupa održanog 27. marta 2015. u Sarajevu (prof. dr. Omer Ibrahimagić, prof. dr. Smail Čekić, general Mustafa Polutak, general Fikret Muslimović, Miro Lazović, prof. dr. Kasim Trnka, Kada Hotić, dr. Rasim Muratović, prof. dr. Zemir Sinanović, Mesud Hero, Avdo Huseinović);

Jelena Bačić-Alimpić, Ringišpil;

Fatima Muminović-Pelesić, Bosanski jezik.

Saffet Atalay (Safet Ljajić) živi u Turskoj, u Alanyi, sa suprugom Nadire Atalay. Od 1996. godine je u penziji, ali aktivno radi i kao sudski prevodilac i kao prevodilac značajnih djela.

PROČITAJTE I...

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

Ovi ljudi, moglo bi se reći, žive u nekom svom svijetu. Kućama dolaze umorni. Rano liježu i još ranije ustaju i s najnužnijim stvarima ponovo odlaze u šumu na posao. Takav ritam imaju skoro cijele godine. Vremena za putovanja, odmor i druženja nemaju mnogo. Slične stvari za njih izgledaju kao luksuz. Zbog prirode posla koji obavljaju i specifičnosti njihova zanimanja, naši šumari uglavnom su zanemareni. Njihovi problemi i brige malo se koga tiču.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!