fbpx

Ako on ne vlada, svijet ne postoji: Kad Vučić ode s vlasti, bit će to predznak kijametskog dana

Politika jedno ćemo govoriti u javnosti, a drugo ćemo raditi u tajnosti dostiže kulminaciju. Ali takva politika ne nanosi ogromnu štetu samo susjednim zemljama već i samoj Srbiji. Ne može se niti u privatnom životu niti u politici graditi vlastita sreća na tuđoj nesreći. Onaj ko sije buru na kraju je sam žanje

Piše: Esad RAHIĆ

 

Nastupit će revolucionarne klimatske promjene kad Vučić ode s vlasti. Bit će to jedan od velikih predznaka kijametskog dana. To će mnogo utjecati na globalno zagrijavanje i otopljavanje. Ledenjaci demagogije počet će se naglo topiti. Ostat će samo ledenička jezera kao znak sjećanja na doba ekstremnih hladnoća. Planeta zemlja pomjerit će svoju orbitu za nekoliko stepeni. I nastupit će možda i potop. Čovjek nam je lijepo govorio: Poslije mene makar i potop. A mi tjerali po svom.

A on nije tražio mnogo. Samo da bude još koju deceniju predsjednik. A poslije nek bude ko hoće. A mi zapeli da on ode. A gdje će on sa svog rodnog ognjišta – s mjesta predsjednika. To je njegov rodni dom. On se tu jedino snalazi. Tu se najljepše, najugodnije i nakomotnije osjeća. On i predsjednička funkcija srasli su kao meso i nokat. To nije za njega funkcija – to je smisao njegovog života. Ako ne vlada, on ne postoji. On nije rođen da bude ispod, već isključivo iznad. On je rođen da naređuje, a ne da izvršava.

Pa šta ima loše u tome?! Svako nosi svoj krst, breme svoje sudbine. Njegova je sudbina da bude gospodar Vučić. Da mu služe, a on da izvolijeva. Da mu do iznemoglosti aplaudiraju i onda kada nema ni najmanje razloga za to. Da mu potvrđuju i kada nije u pravu. Da mu odobravaju i onda kada govori stvari koje se potpuno kose s logikom i s realnošću. Da ga gledaju na svim srbijanskim televizijskim stanicama, jer on govore ne drži sebi već njima. A zašto ne bi?! Ma ljepše i uvjerljivije zvuči njegova laž, nego nečija birindži istina.

Svaka Vučićeva rečenica za njegove je pristalice i saradnike antologijska. Za pamćenje, za aferim, za mašallah. Neodoljiv, neumoljiv… Marko Đurić i slični su mu aplaudirali još prije nego što bi išta izgovorio. Od viška glava ne boli. Ima se, može se.

Pa niko neće umjeti kao on da viče na ministre kao na nestašne i nevaljale predškolce. A oni iste sekunde da podviju repove i presjeku kao makazama. To je jače od njega. To je u njegovoj prirodi. On ne umije drugačije. Ali on to ne radi da bi ih kinjio, da bi ih maltretirao. Ne, on to radi iz ljubavi prema njihovim malenkostima. A i oni vole kada im to radi. Prosto obožavaju. Čak to im pričinjava osobito zadovoljstvo. Jer to je jedini način da ih primijeti onako male, skrušene, ponizne, snishodljive i beznačajne. Mnogi od njih ne bi dogurali ni do mjesta predsjednika mjesne zajednice, a on ih je uzdigao na pijedestal ministra. Oni znaju da bez njega ništa ne vrijede. I samo uz njega mogu biti neko i nešto. U suprotnom, opet će biti niko i ništa. U takvoj situaciji izbor je kristalno jasan: dok je njega, bit će i nas. Zato on po svaku cijenu mora ostati na vlasti, da bi i oni ostali u vlasti.

U životu je tako. Postoje samo dvije kategorije ljudi: ljudi mačke i ljudi miševi. Mačke su dominantne i predatori, a miševi njihova bespomoćna lovina. Mačka se njihovim strahom hrani. Ko ne sluša od miševa, za njega se brzo čuje uobičajeno: pojela ga maca.

U vremenu čuda ništa nije čudno. Predsjednica Vlade postala je tata, a ministar vanjskih poslova vokalni solista sa širokim repertoarom: od Osmanage do Sole mio. Dobar dio vlade ima diplome i zvanja, samo ne znaju kad su, kod koga i gdje polagali ispite. Bivši predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić također je preko noći postao fakultetski obrazovan, samo što, uslijed političke amnezije, nije mogao da se sjeti koji je fakultet završio i gdje se tačno nalazi taj fakultet.

I kada se zvanično donese odluka da je doktorska disertacija ministra finansija plagijat, cijela vlada i predsjednik države mu dadnu orkestrirano još odlučniju i čvršću podršku, a ministar prosvjete ga bjesomučno brani i hvali. Na taj način jednodušno i jednoglasno šalju poruku mladim ljudima da nije važno kako će doći do fakultetske diplome i najviših akademskih zvanja, već je samo bitno ako ih jednog dana neko iz zasjede prepadne s pitanjem: “A gdje je pečat?” A znanje ionako nikada nije bilo kod nas na visokoj cijeni. Uostalom, ko se od nauke ikad obogatio?!

Čim imaš vlast, ti iste sekunde postaješ i pametan i sposoban. Vlast postaje izvor obje ove vrline. A osim toga, vlast i bavljenje politikom postalo je najisplativiji i najprofitabilniji biznis. U antičkom Rimu se govorilo: “Došao siromašan na mjesto upravitelja bogate provincije, a vratio se bogat iz osiromašene provincije.” Vršenje vlasti i učešće u njoj postao je najefikasniji i najbrži način za lično bogaćenje. Svi vrijednosni kriteriji izgubili su se, pomiješali i okrenuli na tumbe. Narkodileri i kriminalci dobili su status uglednih biznismena i privrednika. Možeš da radiš šta hoćeš ukoliko si pod zaštitom vladajuće oligarhije, kojoj ćeš, naravno, isporučiti dio ostvarenih prihoda.

Jovanica, Krušik i druge afere potresaju Srbiju. Očigledne su veze kriminalnih radnji i njihovih aktera s ljudima iz vlasti. Ali, ukoliko upitaš nosioce vlasti bilo šta o tome i izraziš sumnju, bit ćeš dočekan kanonadom najgrubljih riječi i proglašen za stranog plaćenika, izdajnika i neprijatelja države i njenog uređenja. U zemlji je postalo najopasnije i najrizičnije uporno iznošenje istine. Istina smije biti samo ono što je zvaničan stav aktuelne vlasti. Na istinu i njeno iznošenje imaju pravo i monopol samo nosioci vlasti. Svi su drugi izvori “nevjerodostojni i zlonamjerni“. Istina i vlast postali su sinonimi.

Zemlja u kojoj su vodeći glasnogovornici postali TV Pink, tabloidi Informer, Alo, Srpski Telegraf i Kurir, a vodeći novinari Milomir Marić i Dragan J. Vučićević, polahko, ali sigurno srlja i tone u informativni tamni vilajet. Srbija se navodno ne miješa u unutrašnje stvari susjednih zemalja. A njeni poslušnici iz tih istih zemalja neprestano dolaze po savjete i instrukcije u Beograd. I odrađuju ono što im se kaže.

Politika jedno ćemo govoriti u javnosti, a drugo ćemo raditi u tajnosti dostiže kulminaciju. Ali takva politika ne nanosi ogromnu štetu samo susjednim zemljama već i samoj Srbiji. Ne može se niti u privatnom životu niti u politici graditi vlastita sreća na tuđoj nesreći. Onaj ko sije buru na kraju je sam žanje.

Jedina racionalna, perspektivna i korisna politika koju može voditi Beograd jeste politika suočavanja s prošlošću i svojom ulogom u njoj, definitivno i iskreno, a ne samo deklarativno odricanje od ekspanzionističkih aspiracija na račun susjednih zemalja i uporno, istrajno i marljivo izgrađivanje prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa sa svim zemljama koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije.

PROČITAJTE I...

Kako je moguće da Milanović, koji je nekada javno, kao "pravog čovjeka" na "pravom mjestu", podržavao Željka Komšića u njegovoj drugoj po redu kandidaturi za člana Predsjedništva, danas otvoreno spori Komšićevu legitimnost i poručuje da su ga u stvari izabrali Bošnjaci!

Ako pogledamo rezultate izbora za Kantonalnu skupštinu 2018. godine, imali smo oko 2.500 glasova više, dakle, kada saberemo glasove koje su dobile te dvije koalicije. Naravno, rezultat će puno zavisiti i od izlaznosti birača, puno će zavisti i od broja registriranih u inostranstvu. Na izborima 2018. svi smo išli samostalno, ovaj put kroz ove dvije koalicije ćemo, nadam se, dobiti većinu u Gradskom vijeću. S druge strane, imamo značajna četiri politička subjekta s hrvatskim predznakom prijavljena za izbore, ovaj put ne izlaze u okviru HNS-a, te očekujemo zanimljivu političku borbu za glasove građana Mostara, u kojoj će, uvjeren sam, pobijediti Koalicija za Mostar 2020.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!