fbpx

Aja Sofija nije dnevnopolitičko pitanje

Aja Sofija kao takva, sama za sebe, nije pod zaštitom UNESCO-a, nego je to slučaj s cijelim historijskim jezgrom grada, gdje pripadaju i Plava džamija, Topkapi, Sulejmanija, i da ne nabrajam dalje (spisak je jako dugačak), ali da naglasim da je na njemu i Kariye džamija, kojoj je nedavno sudskom odlukom vraćen status džamije (bila je muzej). A gnjev UNESCO-a je izostao, pitanje je da li su primijetili

 

 

Piše: Bojan BUDIMAC

U debati o mogućnosti otvaranja Aja Sofije za molitve, što je neka vrsta eufemizma za vraćanje statusa džamije, debati koja je sada redovno na spisku tema pričaonica informativnih TV programa, iskristaliziralo se nekoliko stavova čiji ih nosioci ponavljaju (do iznemoglosti) tako da se cijela stvar pomalo vrti ukrug. Iako je to u osnovi binarno pitanje koje zahtijeva jasan i nedvosmisleni odgovor “za” ili “protiv”, šaroliki učesnici ovih debata, odnosno dobar dio njih uspio je iz tog “bijelo-crnog” izvući bezbroj nijansi sive, ne dajući decidiran odgovor. To se najvećim dijelom odnosi na pristalice opozicije, mada nije ograničeno isključivo na njih. Naime, činjenica je da skoro niko neće otvoreno zauzeti stav “protiv” iz jednostavnog razloga što su svi svjesni simboličkog značenja Aja Sofije za turski narod – ako bi to bilo referendumsko pitanje, samo najtvrdokornija fundamentalističko-laička manjina (oko 15 posto) bila bi protiv vraćanja statusa džamije ovom impozantnom zdanju u Istanbulu.

Najbliži otvorenom “ne” jeste “argument” (navodnici nisu dovoljni da naglase šupljinu) da je Aja Sofija svjetska baština, te se time implicira, iako se ne kaže otvoreno, da Turska, na neki volšebni način, “nema prava” određivati njen status. Ovo je najtvrđi autokolonijalistički stav, koji opet ima nekoliko nijansi. Najtvrđa od najtvrđeg jeste da i Plavu džamiju u Istanbulu treba pretvoriti u muzej jer je (eto) i ona dio svjetske baštine – izgovorena s govornice Parlamenta od strane zastupnika Republikanske narodne partije (CHP) İbrahima Kaboğlua. Tačan je citat skandalozniji – “pa čak bi i Sultanahmet trebao biti muzej jer to više nije naše. Oni su zajedničko naslijeđe čovječanstva” (naglašavanje moje). Pošto je dio rečenice da “to više nije naše” izazvao, blago je reći, burnu reakciju (ne samo u Parlamentu), gospodin zastupnik izdao je pisano saopćenje kojim je pokušao uvjeriti javnost da nije čula to što je čula – falsificirajući transkript izbacivši sporni dio. Šef zastupničke grupe CHP-a Özgür Özel bio je mnogo “efektniji” izjavom da CHP povlači riječ Kaboğlua.

No ako život, a naročito politika, ima bilo kakve dodirne tačke sa šahom, onda je to princip “taknuto – maknuto”. “To više nije naše” izgovoreno s govornice u Parlamentu odslikava na mnogo nivoa autokolonijalni način razmišljanja. Bilo bi interesantno čuti na koji to način tzv. svjetska baština prestaje bivati nečija i da li postoji, naprimjer, žitelj Italije (i/ili Venecije) koji bi rekao za Crkvu Svetog Marka da “nije njihova”.

Nešto mekši stav od te iste vrste diskursa o svjetskoj baštini baziran je na neznanju, a ima za cilj zastrašivanje – UNESCO, pod čijom je zaštitom Aja Sofija, uradit će ne znam šta (nije koherentno artikulirano mišljenje) Turskoj zbog promjene njenog statusa. Bivši dopisnik dnevnika Hürriyet iz New Yorka Razi Canikligil posljednji je koga sam čuo da pokušava uvaliti to kao argument (nedjelja 21. juni, CNN-Türk Masası). Prije svega, Aja Sofija kao takva, sama za sebe, nije pod zaštitom UNESCO-a, nego je to slučaj s cijelim historijskim jezgrom grada, gdje pripadaju i Plava džamija, Topkapi, Sulejmanija, i da ne nabrajam dalje (spisak je jako dugačak), ali da naglasim da je na njemu i Kariye džamija, kojoj je nedavno sudskom odlukom vraćen status džamije (bila je muzej). A gnjev UNESCO-a je izostao, pitanje je da li su primijetili.

Druga vrsta pristupa, mora se opet naglasiti da nema otvorenog čvrstog “ne” stava, ali ni, što debatu čini, unatoč spomenutoj “cirkularnoj argumentaciji” interesantnom, jasnih partijskih pa ni socioloških frontova, jeste razvodnjavanje debate pitanjem “zašto sada?”. Više varijanti odgovora izražava više različitih stavova. O “zašto sada” bit će riječi kasnije. Za sada recimo da dio opozicije pokušava predstaviti otvaranje pitanja Aja Sofije kao dnevnopolitičku ujdurmu Narodnog saveza – Partije pravde i razvoja (AKP) i Partije nacionalističke akcije (MHP) – za pridobijanje glasova. Ovo naročito prodaju u inostranstvu. Gradonačelnik Istanbula na grčkom Ekonomskom forumu Delphi – grčki pokušaj da se igraju Davosa – izjavio je da je tužan zbog toga, pravdajući se (da, pravdajući se) grčkoj publici da on kao gradonačelnik nema na to nikakvog utjecaja.

Opozicija u Turskoj sanja prijevremene izbore, kojih nema na vidiku još tri godine, te bi otvaranje Aja Sofije u cilju prikupljanja glasova bilo katastrofalno loš tajming. No to je samo refleksija uskog svjetonazora koji je u stanju da i Aja Sofiju vidi kao dnevnopolitičko pitanje.

Također, u ovaj spektar razvodnjavanja debate pitanjem tajminga spada argumentacija da nije vrijeme da se kvari dobar imidž koji je Turska stekla tokom pandemije virusa COVID-19. Taj stav, baziran na pogrešnoj premisi da je antiturska, turkofobna i islamofobna propaganda u defanzivi, imaju i neki javni intelektualci koji bi se, političko-sociološki gledano, morali radovati mogućnosti da Aja Sofija poslije 86 godina otvori vrata molitvi. No, kao što već rekoh, linije (fronta) su zamagljene.

Iznenađujuće “iskreno” mišljenje još je u početnim stadijima ove debate izgovorio s govornice sjedišta CHP-a u Ankari glasnogovornik partije Faik Öztrak, rekavši da nema tu šta da se mnogo debatuje, Aja Sofija je zatvorena u režimu jednog čovjeka i, s obzirom na to da je sada također režim jednog čovjeka, on može da donese tu odluku. Ova izjava varljiva je na više nivoa. Na prvi pogled izgleda kao priznanje o Atatürkovoj autokratiji da bi se napravio lažni ekvivalent s današnjicom, potpuno zanemarujući činjenicu da bi danas vraćanje statusa džamije Aja Sofiji bilo ispunjenje volje ogromne većine populacije – što je (valjda) cilj demokratije. No istovremeno je i zamka koja zamagljuje sve kako u vezi s pretvaranjem Aja Sofije u muzej i eventualnog reverzibilnog procesa.

Naime, odgovor na pitanje “zašto sada” vrlo je jednostavan i općepoznat. Pred Državnim savjetom Republike Turske, što je najviši upravni sud republike, godinama se vodi proces o Aja Sofiji. Proces je prije 15 godina pokrenuo İsmail Kandemir (75), predsjednik Udruženja permentnih vakufa za zaštitu historijskih spomenika i okoline (Sürekli Vakıflar Tarihi Eserlere ve Çevreye Hizmet Derneği), u cilju poništavanja odluke ministarskog savjeta iz 1934. sa sve Atatürkovim potpisom. Drugog jula očekuje se presuda Državnog savjeta. Ako je taj isti Državni savjet prije 7 mjeseci donio odluku o već spomenutoj Kariye džamiji, koja je 1948. pretvorena u muzej, da joj se status džamije vrati, nije daleko od mogućnosti da odluka o Aja Sofiji bude ista.

Naravno, postoje ogromne razlike između slučaja Kariye i Aja Sofije. Kariya je pretvorena u muzej kada je Atatürk već deset godina bio rahmetli, tako da je krompir u rukama Državnog savjeta mnogo vrući kada je riječ o Aja Sofiji. Postoji vjerovanje, odnosno glasina da je odluka 1934. donijeta mimo Atatürkove volje i da je njegov potpis na njoj falsifikat. Forenzičko ispitivanje potpisa dio je procesa pred Državnim savjetom. U tu priču hoće da vjeruju mnogi patriotski nastrojeni atatürkovci.

Međutim, tu iluziju razbio je Murat Bardakçı, historičar i kolumnista novina Haber Türk, tekstom s rječitim naslovom Atatürk je odlučio da zatvori Aja Sofiju za molitve i pretvori je u muzej daaaavne 1923. godine!. Kao izvor za ovu tvrdnju naveo je knjigu Jedna Engleskinja u Ankari (An Englishwoman in Angora) britanske novinarke i spisateljice Grace Ellison iz 1923, a kao dodatak o Atatürkovom preziru prema religiji naveo je također njenu knjigu iz 1928. godine Turska danas (Turkey To-day), iz koje potječe čuveni citat: “Ja nemam religiju i ponekad želim da sve religije (završe) na dnu mora.”

Grace Ellison bila je britanska novinarka (pitanje se nameće da li samo novinarka) koja je imala posebno interesiranje za Tursku. Jedna Engleskinja u Ankari nastala je tokom turskog rata za nezavisnost, o kojem je ona izvještavala. No iz knjige je jasno da su njene aktivnosti bile više od izvještavanja, te da je tokom 1922. imala neku ulogu “šatl‑diplomate” između Vatikana i Ankare.

Krucijalni dio (strane 244-245) koji Bardakçı citira glasi: “U Angori sam rekla M. Kemal-paši o velikoj papinoj želji za mirom. Šta je trebalo biti pašin lijep gest prema kršćanstvu. Predložila sam da, budući da je Aja Sofija bila kršćanska crkva, vrati papi kao duhovnom poglavaru kršćanstva. M. Kemal-paša je odgovorio: ‘Kad bi postojao samo jedan ogranak kršćanske crkve, iako je S. Sofija sada postala dio naše muslimanske tradicije, to bi bilo moguće. Kako je kršćanska crkva toliko podijeljena, to je nemoguće. Samo bi uzbudili Ruse, Grke i Engleze da se dođu boriti jedni protiv drugih na našem tlu za Aja Sofiju i lijep gest koji predlažete za mir doveo bi do vječnih sukoba i svađa. Ipak, mi smo toliko zabrinuti da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da pokažemo poštovanje kršćanstva pred očima svijeta. Ako bismo se zadržavanjem Aja Sofije kao džamije uistinu ogriješili o Katoličku crkvu, pretvorit ćemo je u muzej ili zatvorili zauvijek. Niko nikada ne smije biti u stanju da kaže da smo namjerno povrijedili kršćansku crkvu.”

Iz današnje debate bolno nedostaje (prevruć krompir) zašto je Aja Sofija uopće pretvorena u muzej. Atatürkovci koji bi da vjeruju da Atatürk nema udjela u tome ili šute o Bardakçıjevoj “bombi” (koja je svima dostupna kako na turskom, ako nije manipulirano prevodom, što je moguće, tako na engleskom, obje knjige mogu se preuzeti besplatno na archive.org), ili spinuju da je taj čin bio “manevriranje ili balansiranje” zbog Lozanskog mira (nema veze da je isti sklopljen 11 godina prije zatvaranja Aja Sofije) ili (još smjehotresnije) zbog Hitlera (to tek nije jasno).

Kako god, to je bio čin (revolucionarnog) nasilja i pokušaj iskorjenjivanja historije. Istovremeno, to je bilo protivpravno nasilje prema zadužbini (vakufu) Mehmeda II. Aja Sofija nikad nije bila vlasništvo države, niti Osmanske niti Turske (pa ni Bizantijske). Tapija na ime Mehmeda II važan je dokument, a nasljednik je vakuf. Oko Aja Sofije ukršta se mnogo svih vrsta interesa – religijskih, političkih i materijalnih, kako domaćih, tako međunarodnih, ali baš zato njeno eventualno otvaranje za molitve bilo bi do sada najjači manifest nove Turske. One Turske koja se jasno manifestirala prvi put 15. jula 2016. godine.

PROČITAJTE I...

I ko još ozbiljan misli da Abazović s njegova četiri poslanika može demokratizirati četništvo i sekularizirati SPC? Zbog toga će Dritan Abazović ostati upamćen ili kao najveća politička naivčina ili kao alter ego njegovog sunarodnjaka Rahmana Morine. Mržnja u politici nije saveznik, a upravo ona vodi Abazovića u političkim odlukama i sklapanju saveza. Njegova mržnja spram Đukanovića veća je nego briga za opstanak države. U međuvremenu, srpska elita u Beogradu sve posmatra i traži načine kako da svoj plan dovede do kraja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!