fbpx

“Air”, priča o Jordanu

Vlasnike “Bullsa” i vlasnike firmi s patikama, hamburgerima i gaziranim sokovima nazvao je “svojim partnerima” koje je reklamirao. Te 1998. godine časopis Fortune procijenio je da je Jordan pomogao prihode od 10 milijardi dolara za košarku, televizijske mreže i tada ne toliko poznate partnere poput “Nikea”.

 

Niko nije sumnjao da će ući taj posljednji šut. Znali su to navijači “Utah Jazza”, suparnika u tom finalu 1998. godine. Prethodne godine već su gubili od Michaela Jordana. Znali su to njegovi suigrači, navikli na njegova čuda. Tog dana dao je 45 poena, 16 u četvrtoj četvrtini. Znali su to njegov trener, dugogodišnji rivali, prijatelji…

Ostalo je 40 sekundi, “Chicago” je gubio s tri razlike, a Jordan je odlučio preuzeti sve u svoje ruke. U slijedu od samo pola minute zabio je koš, istrgnuo loptu iz ruku Karla Malonea i odigrao svoj posljednji napad. Osvojio je svoj šesti NBA prsten i završio karijeru. Najbolji igrač u historiji košarke odlazio je u penziju i kao ikona dubokih kulturalnih promjena američkog društva.

Jordan je zastupao ideju “totalnog sportaša”, piše David Halberstam u nedavno objavljenoj knjizi Air. S Jordanom je NBA košarka prestigla bejzbol i američki fudbal kao najpopularniji sport u SAD-u tokom devedesetih, ali njegov je utjecaj bio mnogo veći. Iskoristio je svoju slavu i ljepotu kako bi postao izvrstan prodavač.

Vlasnike “Bullsa” i vlasnike firmi s patikama, hamburgerima i gaziranim sokovima nazvao je “svojim partnerima” koje je reklamirao. Te 1998. godine časopis Fortune procijenio je da je Jordan pomogao prihode od 10 milijardi dolara za košarku, televizijske mreže i tada ne toliko poznate partnere poput “Nikea”.

Halberstam se bavi rubovima Jordanove ličnosti, koja je više od dvadeset godina nakon te posljednje utakmice još uvijek jednako fascinantna. Dokaz za to jeste ogroman uspjeh Posljednjeg plesa, “Netflixove” dokumentarne serije koja se naslanja na Halberstamovu knjigu. Dok je pisao sportske hronike, Halberstam je imao sreću da je doživio vrijeme kada su novinari mogli čitavu sezonu provesti putujući s igračima i neometano ulaziti u svlačionice. Međutim, s Jordanom je stigla promjena. Novac je igrače pretvorio u rok-zvijezde, a istodobno se novinarstvo predalo šouu. Air govori o ovoj promjeni paradigme čija je Jordan bio žrtva.

Nakon što je osvojio tri prstena zaredom, 1991, 1992. i 1993. godine, bilo je vrijeme da ga demistificiraju. “Bio je previše uspješan i sve je više bio zarobljenik svoje slave.” Tabloidni mediji njegovu su mračnu stranu pronašli u izuzetno takmičarskom karakteru, što ga je dovelo do okrutnosti prema vršnjacima i ljubavi prema kockanju. Ispostavilo se da je dugovao desetine hiljada dolara neuglednim golferima, a kad mu je otac ubijen 1993. godine, neki su to povezivali s kockarskim problemima. Iscrpljen, Jordan je tada najavio prvo umirovljenje iz košarke.

Godinu i po dana Jordan je bezuspješno pokušavao postati profesionalni igrač bejzbola. Od svjetskog vrha postao je zaslužnik kojeg su sportski mediji ismijavali. Njegov povratak u košarku pokazuje snagu Jordanovog utjecaja. Bio je to faks sa samo dvije riječi: “Vratio sam se”, a taj je papir kojim je najavio povratak zatresao svijet sporta. Bio je nepobjediv, vladao je u NBA sljedeće tri sezone, sve do posljednjeg oproštaja 1998. godine, te posljednje godine koju je trener Phil Jackson nazvao “posljednjim plesom”. (Navijači radije preskaču ono što je odigrao kada je imao skoro 40 godina u osrednjem “Washingtonu”.)

Prije Jordana postojali su drugi sjajni košarkaši, Larry Bird ili Magic Johnson, postojali su sportaši poput Joea DiMaggija, Arthura Ashea ili Muhammada Alija, ali niko od njih nije prošao transformaciju poput one koju su SAD doživjele od ’80-ih. Amerika je izvezla svoj ekonomski model, ali i kulturu. Izvezla je “Coca-Colu”, hamburgere, način odijevanja, popularnu muziku, kino i svoje sportove. “Dream Team” iz Barcelone 1992. sve je to spojio u jedno, a Jordan je bio lice tog tima.

Sljedeći članak

Pelé, 80 godina

PROČITAJTE I...

Zambija je dugo čekala na veliki rezultat, ali napokon su uspjeli, 18 godina nakon tragedije u kojoj je poginulo 18 nogometaša. Chipolopolo (Bakreni meci) također nisu bili favoriti za osvajanje Afričkog kupa 2012, ali su napredovali u kvalifikacijama. Bwalya, sada u penziji, tada je bio predsjednik Saveza. Do polufinala Zambija je sve svoje utakmice igrala u Ekvatorijalnoj Gvineji, ali finale se igralo u Gabonu, u Librevilleu, na mjestu nesreće.

Baskijski tim ne korača sam u svom cilju razvoja modela digitalnog kluba u 21. stoljeću. U novembru 2019. Real Sociedad predvodio je takozvani Sport Innovation Alliance, savez 22 ekipe iz 21 različite zemlje, uključujući talijanski Cagliari, nizozemski Feyenoord i Brazilski Vasco da Gama, kako bi se zajedno suočili s razvojem inovacija za poboljšanje ekonomske sportske strukture.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!