Ahmed Mehmedović, autor “Leksikona bošnjačke uleme”

Bavili smo se šejhul-islamima (imali smo ih dvojicu, po nekima i trojicu), reisul-ulemama, kadi-askerima (bilo ih je dvadesetak), muftijama, istaknutim kadijama, muderisima, šejhovima, učenjacima, piscima i pjesnicima koji su pisali na orijentalnim jezicima, upravnim službenicima, vakifima iz reda uleme (više od stotinu alima izgradilo je džamiju u raznim dijelovima BiH i okruženja), kaligrafima i produktivnijim prepisivačima orijentalnih rukopisa, kurra-hafizima, majstorima iluminacije i tako redom. Ciljano vrijeme je od pojave islama na našim prostorima do 2014. godine. Najstariji obrađeni alim jeste Mevlana Ajas (umro 1470), a najmlađi dr. Ahmed Aličić (umro 2014)”

 

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Ahmed Mehmedović petnaest je godina radio na izradi Leksikona bošnjačke uleme. Radi se o ponajvažnijem projektu Gazi Husrev-begove biblioteke u njenom dugom trajanju, promoviranom 15. januara. Kako je istaknuo autor, u Leksikonu bošnjačke uleme obrađeno je 1.860 alima iz svih kategorija ulemanskog djelovanja. Povodom publiciranja Leksikona, s Mehmedovićem smo razgovarali o izazovima njegove izrade, bitnosti leksikografije, poziciji bošnjačke uleme kroz stoljeća…

STAV: Petnaest godina radili ste na Leksikonu bošnjačke uleme, prvom leksikonu te vrste koji na jednom mjestu nastoji predstaviti najvažnije Bošnjake alime kroz historiju. Otkud ideja da radite na jednoj takvoj knjizi, kako je izgledalo skupljanje materijala i biobibliografskih referenci?

MEHMEDOVIĆ: Ideja se nametnula sama od sebe. Potrebni su nam leksikoni svih vrsta, leksikoni koje ćemo pisati sami, a ne da nam se oni nameću s istočne ili zapadne strane. Imali smo zajedničke nam leksikone kao što smo imali i zajedničku nam državu. Kad se raspala zajednička država, raspala se i ideja o zajedničkim nam leksikonima. Oni već napisani postali su bespredmetni. Svako je htio zasvirati svoju kajdu, na što, uostalom, i ima legitimno pravo. Svaka od novonastalih država (s dominantnim narodima u njima) nastojala je popuniti novonastale praznine. Tim putem trebala je poći i Bosna i Hercegovina, ali nam se problem trojednosi opet ispriječio kao nepremostiva prepreka. Da li svoje leksikone trebamo pisati u ime zajedničke nam države ili u ime svakog naroda pojedinačno? Ako bismo čekali na smislen odgovor na ovo pitanje, ako bismo čekali dogovor po tom pitanju, još bi mnogo Drine proteklo, rijeke koju su neki spremni “popiti” kako bi postali jedno.

Drugi su već odavno napisali svoje leksikone. Stoga, “valja i nama preko rijeke”, valja i nama pisati svoje leksikone. U nedostatku sustavnog, artikuliranog poduhvata za tako nešto, entuzijasti moraju preuzeti inicijativu. Entuzijasti koji imaju i smjelosti i znanja i naučne akribije i preduzimljivosti i, što je veoma važno, dovoljno ljubavi prema vlastitoj kulturnoj baštini. Ako bismo čekali da se stvari sustavno riješe, ko zna kad bismo dočekali jedno ovakvo djelo. A nemamo vremena za čekanje, vrijeme kao da nam je potpuno iscurilo. To je bio jedan od glavnih mojih motiva. U nedostatku relevantnih timova (ko će ih i kada formirati, ko će složiti rogove u vreći?), inicijativu moraju preuzeti elokventni pojedinci, ali s odgovarajućom logistikom i potporom, u okrilju relevantnih naučnih ustanova, uz mehanizme koji neće dopustiti da se zabasa i završi na stranputici.

Za prikupljanje informacija o ulemi služila nam je sva do danas objavljena literatura: knjige, novine, časopisi, zbornici, godišnjaci, periodika, katalozi, leksikoni i enciklopedije, posebno djela Bašagića, Kreševljakovića, Handžića, Mujezinovića, Hasandedića, Bejtića, Hadžijahića, Nametka, Ljubovića, Kadrića, objavljeni i neobjavljeni ljetopisi, putopisi, hronike, zbornici, rukopisi, pojedinačni dokumenti na orijentalnim jezicima… Koristili smo na hiljade knjiga i na desetine hiljada originalnih rukopisa i dokumenata. Gazi Husrev-begova biblioteka pokazala se kao neiscrpan izvor podataka bez kojih je ova vrsta literature nezamisliva, naročito njen rukopisni fond i njeni Katalozi. Ovakvo djelo moglo je nastati samo u okrilju biblioteke uz veliki intelektualni napor i odricanje.

STAV: Koliko je značajno pojavljivanje ove publikacije u našem društvenom i znanstvenom kontekstu? Inače, koliko je važno postojanje leksikona kako bi se sabrala najvažnija znanja iz određene oblasti našeg iskustva?

MEHMEDOVIĆ: Za ovakvom knjigom postojala je nasušna potreba. Leksikoni se pišu kako bi se na jednom mjestu ponudila zadovoljavajuća količina podataka da istraživačima pruže osnovne informacije o određenoj temi, osokole ih na istraživanje, a običnom čitaocu daju neophodne informacije koje će zadovoljiti njegovu znatiželju. Leksikonska natuknica samo je početna stanica na istraživačkom putu i neophodna poputnina za taj put. Sve će ostalo istraživač pronaći na putu ili na destinacijama koje kani posjetiti. Prethodno vrijeme pokazalo je da leksikoni spadaju u najkorisnija štiva koja čovjeku mogu biti dostupna.

Pojavom informacionog doba nije prestala potreba za leksikonima, posebno onim lokalnog karaktera, s neistraženih perifernih polja do kojih internet nije dobacio. On se prije svega bavi globalnim, a manje lokalnim fenomenima. Leksikon se prvo mora napisati, a tek onda prebaciti u elektronsku formu kako bi bio dostupan cijelom čovječanstvu. Ovakav leksikon bio nam je neophodan, jer, ako želite pisati o jednom alimu, morate kroz ruke proturiti gomilu knjiga, časopisa i periodike. Nekad vam ni to nije dovoljno jer su informacije često nedovoljne, previše lične i često nepouzdane. Leksikon je potreban nama samima, ali i drugima koji o nama žele nešto saznati. Nedavno nam se leksikografski zavod iz Zagreba obratio za pomoć. Željeli su napisati natuknicu o Hasan-efendiji Heremiću, ali o njemu nisu imali ni jednu jedinu informaciju, pa su se Biblioteci obratili za pomoć. Poslali smo im natuknicu uz uvjet da navedu izvor: Leksikon bošnjačke uleme. Mnogo puta ljudi su nam se obraćali tražeći podatke o našoj ulemi, nikoga nismo ostavljali praznih ruku. Nakon što je Leksikon izašao iz štampe, za takvim nečim nema više ni potrebe.

STAV: Ko je sve bio uključen u izradu Leksikona, čiju ste sve podršku imali i da li je moguće da jedan takav posao uradi pojedinac?

MEHMEDOVIĆ: Iza mog pregnuća stala je Gazi Husrev-begova biblioteka i Redakcija Leksikona, kada je on došao u svoju završnu fazu. Riječ je, zapravo, o našem zajedničkom projektu. U završnoj fazi formirana je Redakcija, koja je projekt dovela do kraja. Redakcija je pročešljala svako ponuđeno ime i više od godinu dana odvajala žito od kukolja. Redakciju su činili: mr. Osman Lavić (urednik), direktor GHB biblioteke, dr. Ismet Bušatlić, bivši dekan Fakulteta islamskih nauka, dr. Munir Drkić, vanredni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr. Lejla Gazić, bivši docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i direktorica Orijentalnog instituta, i hafiz Haso Popara, autor nekoliko kataloga GHB biblioteke. Redaktorka izdanja dr. Lejla Gazić, čije ime i naučni dignitet nije upitan, ogroman materijal s kojim je raspolagala svela je na razumnu mjeru i prilagodila formi leksikona, provjerila svaki sumnjiv podatak, uradila naučnu transkripciju imena, naslova i pojmova. Njen doprinos ovom, rekli bismo generacijskom projektu, nemjerljiv je. Predgovor knjizi napisao je akademik Enes Karić. Uz ovakvu podršku, pojedinac više nije samo pojedinac.

STAV: Nedavno smo dobili Leksikon znamenitih Bošnjaka pisan u prvom licu jednine, bez skoro ikakvih kriterija. Taj i takvi primjeri ponajbolje oslikavaju koliko je opasno da leksikone izrađuju pojedinci i ukazuju potrebu za njihovom institucionalnom izradom. Međutim, s obzirom na to da nemamo leksikografskog zavoda, taj posao ipak preuzimaju pojedinci. Jeste li Vi imali podršku određenih institucija?

MEHMEDOVIĆ: Naravno, bez takve podrške ovakav se projekt ne može dovesti do kraja sa zadovoljavajućim rezultatom. Leksikon bošnjačke uleme zajednički je projekt GHB biblioteke (a time i Rijaseta IZ) i mene. Već smo govorili o tome da su nam svi resursi Gazi Husrev-begove biblioteke bili na raspolaganju, posebno njeno rukopisno blago. Mnogo je ovdje uleme koje nema u objavljenoj literaturi, nego samo u rukopisima ili pojedinačnim dokumentima. Ako u rukopisima naiđete na fetvu nekog domaćeg muftije, potpisanu njegovim imenom, onda vi već imate podatak o postojanju dotičnog muftije koji ranije nigdje nije spomenut. I to je dovoljno da barem skicirate biografiju tog alima nadajući se da će ona kasnije biti dopunjena.

Barem trećina prezentirane uleme do pojave ove knjige nije imala biografiju, valjalo ju je sastavljati od pojedinačnih podataka, katkad veoma oskudnih, ali je veoma bitno izvući ih iz anonimnosti i o njima prvi put progovoriti. Naravno, ne bih se smio upustiti u avanturu izrade Leksikona znamenitih Bošnjaka jer je to, definitivno, posao za čitave timove i relevantne institucije i institute. Polje je u tom slučaju preširoko za jednog čovjeka ma koliko elokventan i radišan bio. Drugo je plivati po otvorenom moru čije se obale ne naziru, a sasvim drugo po jezeru čije su obale nadohvat ruke. Naš prostor djelovanja bio je podnošljiv jer je riječ samo o ulemi, ljudima koji su imali vjersko, a ne nužno i svjetovno obrazovanje. I, naravno, ovdje nije obuhvaćena sva ulema, svaki imam (u tom slučaju bi nam trebali tomovi knjiga) nego samo oni koji su pružili natprosječan doprinos oblasti kojom su se bavili. U našem fokusu bio je cvijet uleme, da tako kažemo. Nauka je kao more, zavodljivo, ali i opasno. Tu ne smiješ biti ni previše hrabar, ni previše plašljiv. Ako si previše hrabar, možeš se utopiti, ako si previše plašljiv, nikada nećeš ni zaplivati.

STAV: Koliko leksikografskih jedinica ulazi u sastav Leksikona? Koliko je bošnjačkih alima obuhvaćeno njime, iz kojih sve stoljeća i koji su bili temeljni kriteriji na osnovu kojih ste pravili selekciju?

MEHMEDOVIĆ: U Leksikonu Bošnjačke uleme obrađeno je 1.860 alima iz svih kategorija ulemanskog djelovanja. Bavili smo se šejhul-islamima (imali smo ih dvojicu, po nekima i trojicu), reisul-ulemama, kadi-askerima (bilo ih je dvadesetak), muftijama, istaknutim kadijama, muderisima, šejhovima, učenjacima, piscima i pjesnicima koji su pisali na orijentalnim jezicima, upravnim službenicima, vakifima iz reda uleme (više od stotinu alima izgradilo je džamiju u raznim dijelovima BiH i okruženja), kaligrafima i produktivnijim prepisivačima orijentalnih rukopisa, kurra-hafizima, majstorima iluminacije i tako redom. Ciljano je vrijeme od pojave islama na našim prostorima do 2014. godine. Najstariji obrađeni alim jeste Mevlana Ajas (umro 1470), a najmlađi dr. Ahmed Aličić (umro 2014). Riječ je o ulemi s našeg govornog područja, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, iseljeništva. Temeljni kriterij bio je da je jedan alim dao natprosječan doprinos oblasti kojom se bavio. Nije vrhunska ulema bila samo ona koja je pisala djela nego i ona, kako reče znameniti muderis GHB medrese Ahmed-efendija Burek, koja je šiljila pera onima koji znaju pisati. Znanje se ne prenosi samo putem pisane riječi nego i usmenim putem, autoritetom, životnim stavom, ličnim primjerom. Rahmetli Burek nije pisao, ali je drugima šiljio pero i svojim učenicima prenosio golemo znanje koje je u mnogo slučajeva našlo plodno tlo i dalo rezultate.

STAV: Da li u Leksikonu otkrivate neka nova imena naše vjerske inteligencije ili do sada nepoznate detalje vezane za najprominentnije bošnjačke alime?

MEHMEDOVIĆ: Naravno, takvih je primjera mnogo. Novi i do sada nepoznati podaci o ulemi, učenjacima i piscima glavna su odlika Leksikona. Napominjem da u Leksikonu ima dosta podataka koji do danas nisu bili poznati, novih imena pisaca na orijentalnim jezicima, novih podataka za već poznate pisce i drugu ulemu. Samo jedna napomena koja potkrepljuje ovo o čemu govorim. U odličnoj Šabanovićevoj knjizi Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima spomenuto je ukupno 239 pisaca, od toga 39 samo po imenima bez ikakvih dodatnih podataka. U našoj knjizi obrađeno je 380 pisaca na orijentalnim jezicima, dakle 141 pisac više nego kod Šabanovića. Ako od ovoga broja izuzmemo onih 39 pisaca koji su spomenuti samo po imenu (preuzetih od Handžića), onda ispada da je Leksikon ponudio ravno 180 pisaca više od Šabanovića.

Ovo se ne iznosi da se umanji Šabanovićev doprinos, naprotiv, nego samo da se vidi koliko naš Leksikon nudi novog materijala iz te oblasti i koliko će biti koristan budućim istraživačima. Ima tu mnogo novih imena koja nećete naći u dostupnoj literaturi. Naprimjer, Hasan Dizdar-zade-oglu (Dizdarević) iz Livna, autor putopisa na hadž napisanog 1770. godine, koji se sastoji od 646 stihova na turskom jeziku, nikada i nigdje ranije nije spomenut. Njegov putopis nije ni kataloški obrađen jer se čuva u zbirci arhivskih dokumenata Gazi Husrev-begove biblioteke (GHB, A-4223/TO), gdje smo ga pronašli. Prvi put ovdje su prezentirane biografije Husejna Isbeija Sarajlije, Muhameda Esada Uzunića, šejha Edhema Misirlića Cvancike. Svi su oni napisali po nekoliko djela na orijentalnim jezicima. Ovakvih primjera ima mnogo. Osim ljudi koji su se bavili pisanom riječju, u Leksikonu je obrađeno više od 150 muftija, više od 180 šejhova, mnogo kaligrafa, kadija, muderrisa, uleme raznih profila i afiniteta. Posebno ističemo dvojicu šejhul-islama iz bošnjačkog korpusa, Mustafa-efendiju Bali-zadea (u. 1659. ili 1563) i Mehmeda Refika Hadžiabdića (u. 1871). Ako tome dodamo i Mevla Abdulkerima (u. 1493), koji je također imao titulu šejhul-islama, onda naš ponos ima još više smisla. Leksikon je opremljen s više od 570 ilustracija, od kojih rukopisi, razumljivo, zauzimaju najviše prostora. Ispod svake biografije navedeni su izvori i literatura, što dodatno obogaćuje knjigu i daje joj naučnu težinu.

STAV: Radeći na ovom vrijednom izdanju, do kakvih ste zaključaka došli u vezi sa statusom uleme u bošnjačkom i bosanskohercegovačkom društvu?

MEHMEDOVIĆ: Doskora je ulema bila na marginama društva, što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih okolnosti. U tom vremenu, vremenu svojevrsnog razvlačenja pameti, mnoga ulema napustila je Islamsku zajednicu i skrasila se u državnim firmama ili administraciji. Samo su rijetki odoljeli i do posljednjeg daha ostali vjerni svom osnovnom pozivu. Islamska zajednica tada je spala na doista niske grane, amanet čuvanja islama preuzele su seoske hodže i pokoja učena glava pod francuskom kapom. Nakon odlaska komunista s političke scene, stvari su se polahko mijenjale nabolje. Ponovo su otvorene davno zamrle medrese, Fakultet islamskih nauka i dvije pedagoške akademije. Ulema se polahko, ali sigurno uspravljala na vlastite noge i počela zauzimati odgovarajuće mjesto u društvu. Što je nekad bilo nezamislivo, to je u novim društvenim okolnostima postalo normalno. Već je bilo moguće da bivši svršenik GHB medrese Haris Silajdžić zauzme mjesto ministra vanjskih poslova u Vladi RBiH, kasnije premijer Vlade RBiH i kopredsjednik Vijeća ministara BiH, da svršenik GHB medrese i profesor FIN-a Enes Karić preuzme položaj ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi RBiH, svršenik GHB medrese Husejn Smajlović bude dugogodišnji gradonačelnik Zenice, i tako redom. Sada naši ugledni profesori islamske provenijencije drže predavanja na najčuvenijim univerzitetima svijeta, postaju članovi mnogih inostranih akademija, njihova se djela prevode na svjetske jezike, do njihovih se stavova drži.

STAV: Potvrđuje li Vaš leksikon tezu o kontinuitetu unutar islamske tradicije Bošnjaka? U čemu se taj kontinuitet ogleda i šta su njegove temeljne odrednice? Jesu li to pripadnost bošnjačkih alima maturidijskoj školi u akaidu i hanefijskom mezhebu u fikhu, ili možda i neke druge zajedničke značajke?

MEHMEDOVIĆ: Od pojave islama na Balkanu Bošnjaci su uglavnom pripadali hanefijskom mezhebu i maturidijskoj akaidskoj školi. To nipošto ne znači da je bošnjačka ulema uvijek bila na tom putu. Velike učenjake nije sputavala određena akaidska škola i pojedinačni mezheb, oni su pripadali islamu i islamskoj civilizaciji bez ograda i uvjetovanja. Njihov doprinos pripada svim muslimanima svijeta. Ali drugima oni nisu nametali takav pristup, pogotovo običnom čovjeku da ga ne zbune i dezorijentiraju. Neki su čak proglašavani mulhidima, odmetnicima (Vahdeti Dobrunjanin i dr.). Jedan od najznačajnijih bošnjačkih učenjaka Abdulah Abdi Bošnjak (u. 1644) pripadao je bajramijama, koji su proganjani i u Bosni i širom Osmanskog carstva. Danas nam nimalo ne smeta što je bio bajramija i navodimo njegovo ime i njegov doprinos nauci i književnosti. Šejh Ibrahim Kazaz morao je kriti identitet i mijenjati imena kako bi izbjegao progone zbog svog bajramijskog opredjeljenja. Naša ulema pripadala je brojnim derviškim redovima, i to ne treba da nam smeta, svi smo mi cvjetovi u Božijoj bašti. Druga je stvar sa zloupotrebom mezheba i pojava raznih vjerskih pokreta i sekti.

STAV: Razbija li ova knjiga stereotipne predrasude producirane u posljednjih dvadesetak godina o tome da se islam na ovim prostorima stoljećima živio bez ilma, vjerskog znanja inteligencije?

MEHMEDOVIĆ: Naravno. Nikad ovaj prostor nije bio bez uleme, velike uleme, na koju možemo biti itekako ponosni. Naša je ulema pisala velika djela boraveći širom islamskog svijeta (Ali-dede Bošnjak, Abdulah Abdi Bošnjak, Sari Abdulah Bošnjak, Muhamed Nerkesi, Sabit Užičanin, Abdulah Salahuddin Ušaki, Derviš-paša Bajezidagić), ali i u domovini (Hasan Kafi Pruščak, Mustafa Pruščak, Mustafa Ejubović poznat i kao Šejh Jujo, Ibrahim Opijač, Muniri Beograđanin, Ahmed Mostarac, Muhamed Mejli). Nešto lošije smo stajali u ono prelazno doba, pred kraj osmanske uprave, kad smo se mahom izražavali na arebici i pokušavali uhvatiti korak sa savremenošću. Prolazna nesigurnost i nesnalaženje desilo se i nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Našli smo se u sasvim drugom okruženju i pod tuđinskom vlašću.

Kako je vrijeme odmicalo, polahko smo se uspravljali i budili iz apatije, počeli djecu slati u “kaurske škole” i na zapadne univerzitete. Svjetovna ulema preuzela je primat, a vjerska se uglavnom povukla u džamije, medrese i tekije. Nastalo je zatišje, samo su se čuli usamljeni glasovi reisa Čauševića, Muhameda Seida Serdarevića i drugih. Uostalom, raslojavanja i osporavanja bilo je i u drugim nacionalnim i vjerskim zajednicama. Najteže je bilo u vrijeme komunističke vlasti, kada su nam ateisti nametali čak i najveće vjerske predstavnike – reisul-uleme. Oživljavanje vjerske misli kod nas, poziv na savremenu metodu djelovanja Islamske zajednice i uleme, nije bila jednostavna misija alimima poput Đoze, Dobrače, kasnije Smajlovića i drugih. U novom vremenu – nova priča, ulema ponovo zauzima pripadajuće joj mjesto u društvu. Danas nije bitno kojeg si opredjeljenja i kojeg svjetonazora, bitni su samo rezultati koje postižeš. Poteško je bilo dogurati do ovog vremena koje ipak ima mehanizme da kvalitet izbaci na površinu i prepozna prave vrijednosti. Poplava izdavaštva nimalo nije ugodna, ali je ne možemo ni izbjeći. Kvalitet će, ipak, izaći na površinu, šljaka će otići na jednu, a čista kovina na drugu stranu. Nema više izgovora, sve je do nas samih, objektivne okolnosti više nemaju nikakvu važnost i na njih se ne treba pozivati. Objektivne okolnosti izgovor su samo neradnicima.

STAV: Da li je izlaskom iz štampe Leksikona bošnjačke uleme ovaj projekt okončan, hoćete li nastaviti istraživanje?

MEHMEDOVIĆ: Naravno, moja je namjera da Leksikon u konačnici doživi dopunjeno i prošireno izdanje u dva toma s ukupno 1.500 stranica i oko 3.000 natuknica, već sam pripremio podosta dodatnog materijala. Ostalo je još mnogo ljudi koji svojim životom i djelom zaslužuju da uđu u Leksikon. Od onih koji odlučuju tražim podršku. Dakako, ako mi Bog podari još koju godinu života. Uvjeren sam da će ovo biti jedna od najkorisnijih i najcitiranijih knjiga u Bošnjaka. Hoće li biti i jedna od najboljih, pokazat će vrijeme. A, kako reče moj prijatelj Hadžem Hajdarević: Vrijeme je blizu.

PROČITAJTE I...

Hodajući bagdadskim sokacima, pokušavao sam rekonstruirati taj izgubljeni svijet, sada dostupan samo u knjigama historije, u poglavljima o abasijskom hilafetu. Abasije, naime, nisu toliko bile usredotočene na vojna osvajanja i stjecanje plijena koliko na izgradnju civilizacijskih središta misli, izuma i kreativnosti. Njihov utjecaj na svijet nalikovao je legendi. U vrijeme abasijskog hilafeta potaknuti su neki od najvećih ideala koje je svijet vidio, od Šeherzadinih priča iz Hiljadu i jedne noći, preko univerziteta i moderne medicine, pa sve do pluralnog društva

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!