AGATHA NA TRŽNICI

Kad je stavila cvjetove u vazu i dala im neki neobičan oblik, nastajao je preobražaj. Glave cvjetova počele su ličiti na glave ljudi i njihovi istinski unutarnji sokovi davali su im jasan karakter. Postajali su jasni i odnosi među njima. Provirivale su iz vaze Melpomena i Talija kao bijele i sive maske iznad ulaza u stare teatre, jer maske ne skrivaju nego podsjećaju

 

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Jednog jutra Agatha Christie se probudi i ustade ranije nego inače.

Dugo se umivala i gledala kroz prozor, a onda se uredi i, po nekoj slutnji iz sna, krene na tržnicu.

Dočeka je vječna živost usred uspavanih sati svijeta koji ju je okruživao.

Koliko samo dugo nisam ovdje bila, pomisli. I sjeti se mnogih tržnica na kojima je bila od djetinjstva do danas. Njihovog izgleda i mirisa.

Svaka tržnica, poput trgovine, nastaje i održava se na određenom mjestu, tamo gdje se premrežuju ljudske staze. I potrebe.

Otkako ovu pamti, uvijek je bila velika i dobro snabdjevena. Ipak, i na njoj su se vidjele promjene. One koje život neosjetno donosi.

S nostalgijom je koračala od mjesta do mjesta, a onda se zaputila prema dijelu gdje su bile trave i cvjetovi.

 

U prolazu je začula neki glas iznenađenja.

 

Prodavačice i prodavači su još uvijek razvrstavali svoje trave i cvjetove. Kao galeristi.

Prepoznavala je gotovo sve što su izlagali.

 

Sve je draže i prisnije iz vlastitog vrta, ali, ipak, mjesto poput ovog uvijek zadivi neočekivanim.

 

Zastala je pred jednim cvijetom. Magično lijepim.

I uzela ga.

Otrovan cvijet.

Cvijet zla.

To je bio samo početak stručka koji je rastao u njenim rukama.

Lijep dok ga gledaš.

Opasan kad bi ga popio.

 

Zaista, zar je moguće popiti cvijet?

Koji znaju – znaju.

Naravno da je moguće.

 

Bio je to lijep i opasan stručak.

Svaki bi to znalac mogao potvrditi.

Sve što je znala, sve što je ikad učila iz farmacije, psihologije, gastronomije i arheologije, mogla je vidjeti u izgledu cvijeta koji je uvijek iznova provirivao u svijet svojim nedvosmislenim podsjećajućim rasporedom latica i začetka budućeg novog života.

Koliko to samo vremena traje…

Taj sat čiju tajnu još niko nije uspio pročitati.

 

U svakoj travki zajednička su sjećanja kao u kutiji zaboravljenih pisama.

S unutarnjim vidom moguće je u konjogrizu jasno gledati smrt i grob Aleksandra Makedonskog.

Roman koji će nekad negdje neko napisati.

Imela.

I sav ptičiji graditeljski svijet.

 

Zastala je za trenutak gledajući za jednom ženom, toliko poznatom, ali nikako se nije mogla sjetiti. Kao da je travku odnio vjetar.

 

Najednom se začulo neko šušorenje i žamorenje i svi su je počeli pozdravljati.

Ljubazno je odgovarala na te pozdrave iako se osjećala neugodno.

Zato se nastojala što prije vratiti.

Kad je stavila cvjetove u vazu i dala im neki neobičan oblik, nastajao je preobražaj. Glave cvjetova počele su ličiti na glave ljudi i njihovi istinski unutarnji sokovi davali su im jasan karakter. Postajali su jasni i odnosi među njima. Provirivale su iz vaze Melpomena i Talija kao bijele i sive maske iznad ulaza u stare teatre, jer maske ne skrivaju nego podsjećaju.

Taj cvjetni teatar nešto pokrenu u njoj.

Najednom je vidjela riječi, čak čitave rečenice.

Igru u kojoj su te rečenice izgovarane.

Naglasak i podtekst.

Bila je to iznenađujuća radost izvođenja.

Igra koju valja istražiti. I zapisati.

Kakvo jutro, pomislila je.

Radosna.

Ponosna.

 

– I šta sad? To je priča?

– Naravno. Dražesna, čista, otvorena. Odškrinuta vrata romana.

– Ko će ti tu išta shvatiti?

Kud ispričah, pomislih, a onda, ko zna zašto, rekoh:

– Mladi inspektor Pačariz, naprimjer.

– Znači, potreban je inspektor da se shvati priča?!

– Nisam to mislio, naravno. On voli čitati. Posebno priče. Tankoćutan je. Kazao mi je jedanput da voli nedorečene priče. Iz njih vode razne staze, ali jedna je sigurno ona koja vodi do rješenja.

– Možda vodi, a možda i ne vodi.

– Možda si u pravu.

I ništa se tu više nije imalo kazati.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!