fbpx

Abdulah Sidran, ratni putopisi (9): Treb’o si ga, Ćelo, nakautirati

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Pozdravljamo se s Abidinom. Urezujem u sjećanje jutarnji pejzaž: nekoliko kasarnskih zgrada, uređene staze i travnjake – čemu je to služio u “onoj” navodno jugoslavenskoj i navodno Armiji? – Abidinove oči, u kojima stanuje briga. (Kao mlad oficir JNA, tukao se protiv srbijanskog agresora u Hrvatskoj, došao u Bosnu, porodica mu ostala u bivšem Titogradu, ne smije se “slikati”, ne želi govoriti za televiziju.) Dao nam je svoga vojnika, kombi do Pazarića, “ondje ćete se lakše snaći, prolazi vojska, u oba smjera”. Ako ništa drugo, ima golema kasarna, neće biti brige za konak i prehranu. A hoćemo li na Konjic, ili prema Zenici – u Božijoj je ruci, i neka je.

Hvala ti, Abidine. Alahimanet , sretno.

Još nekoliko sati truckanja. Dođe mi da se sažalim na Behudina Hozu, našeg snimatelja. Drži onu kameru u krilu kao kakva mater novorođenče. Samo što joj sisu ne vadi. Može se on zavaliti, glavom o lim tresnuti, rebra polomiti, ali njegovo “novorođenče” od petnaest kila ostaje u zraku, u njegovim rukama, poput zastave s ljiljanima.

Svako malo kontrolni punktovi. Obavezno pokazivanje papira. Abidinov vojnik tumači: “Ovdje su bili Jukini”, “Ovo drže Ćelini”. Odlučim da dadnem kutiju cigareta jednoj grupi naših vojnika. Prihvata mladić, odnekud mi poznat. Koji si? Bio konobar, kod Vese, u domu pisaca. Kud baš njega potrefih? Kao što sam mu nekad davno davao bakšiš, sad mu, evo, cigareta. Zahvaljuju, pozdravljaju.

Da se približimo Pazariću, znat ćemo kad se primaknemo selu Lokve – herojske Lokve, svjedoče ovdašnji ljudi. Seoce, smješteno u strminama, tijesnih sokaka. Sprženo, nema kuće koju nije pogodilo. Tu je zaustavljen četnik, kad je kretao da uzme Pazarić. (Razbijamo odmah ovdje zabludu po kojoj se misli da su četnici neka područja htjeli, a druga tobože nisu htjeli uzimati, okupirati. Četnici nisu uzeli samo ono što nisu mogli uzeti. Htjeli su sve, uokvireno linijama karte stare koliko Garašaninov program Velike Srbije. Sve. Bez obzira na cijenu, u tuđim i vlastitim životima i dobrima. Sve.)

Pazarić. Pitomina. (Vidjet ću to sutra, jer ponovo je mrklo, tako se kreće slobodnom Bosnom, mrakom i maglom.) Hrvatsko zagorje. Pejzaži kao kod Hegedušića, Lackovića, tu sam se, negdje u okolici, onomad rodio. Binježevo, kod Hadžića. (I onomad su se, 1944. godine, sarajevske porodice sklanjale u obližnja sela, živjele skoro mirnodopskim životom, majke djecu rađale, pa tako i Behija Sidran, djevojačko Jukić… Nisam nikada bio u svome rodnom selu. Ko drži Binježevo? Gdje je to?)

U kasarni plaho lijep, ljubazan doček. Hamdo Ejubović, pomoćnik komandanta, “moralist” (tako u bosanskoj vojsci nazivaju “pomoćnika za moral, informisanje i vjerska pitanja”). Na stolu, religijske knjige. Neka ih. Jedan ćošak velike prostorije (a i ona nastala pregrađivanjem neke sale nadvoje, natroje) – urađen za obavljanje molitve, namaza. Neka i njega. To sam htio da vidim. Sjećam se kako mi se s ogorčenjem žalio Ćelo (Ramiz Delalić, a ne Ismet Bajramović, valja ih dobro razlikovati dok ne ustanovimo razloge za identifikaciju) kako su mu iz Korpusa poslali nekog “moralistu”, iz bivše JNA, pa mu taj, ko biva, zamjerio dvije stvari: prvu, što u komandi drži vjerske i stranačke (SDA) zastave i simbole, a drugo, što on, Ramiz Delalić Ćelo, kao komandant u bosanskoj Armiji – redovno ide u džamiju. “Šta ti tom misliš, književniče?” “Za ono prvo”, velim, “treb’o si ga poslušat, za ono drugo – nakautirat!” Sve skupa, krupno pitanje. Bezbeli da ne možemo imati multinacionalne vojne formacije u selima i oblastima koje su bile jednonacionalne, bošnjačke.

Bezbeli da u tim sredinama ne možemo braniti vojniku da se koristi tradicionalnim vjerskim pozdravima. Ali, možemo li, i hoćemo li, učiniti obaveznim pozdravljanje prema propisima Armije RBiH? Šta fali da se rekne: “Zdravo i es-selamu alejkum”?

U onome ćošku dugo traje molitva jednog mladića (kasnije ću saznati da nije mladić, nego ženjen čovjek, da je nedavno izgubio sina od sedam godina, nesreća, eksplodirala bomba, zovu ga nadimkom Hodža, a nije hodža nego diplomirani ekonomist), ne vidimo mu lice, ne čujemo glasa. Čudim se kako mu ne utrnu noge. Završetak molitve donosi gestu okretanja lica na dvije strane. Pitam Hamdu šapatom šta to znači. Hamdo kazuje da je to “selam”, šalje se pozdrav “neka je mir s tobom” (isto što je u Jevreja “šalom”, iste su to riječi, isti smisao), živima i mrtvima, molitva nije samome sebi i samo vlastitome dobru namijenjena.

Sve nekako ide, i sve je nekako u redu – ali nas ipak pomalo peče to što se nigdje ne pojavi glavni komandant. Ne vidjesmo u Hrasnici čuvenog Fikreta Prevljaka, ovdje srećemo sve moguće pomoćnike i referente – “glavnoga” niti vidimo niti čujemo. Zar smo baš toliko nevažni, da se nema za nas koja kurtoazna minuta? Jašta smo nego nevažni, ovo je rat, i uz ratne poslove, komandant upravo radi težak posao razmjene, pregovara s četnicima iz Hadžića o razmjeni civilnoga stanovništva.

PROČITAJTE I...

Povodom 30. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije JU Muzej „Alija Izetbegović“ ekskluzivno predstavlja online izložbu na 33 vizuala o osnivanju „stranke građana i naroda muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ s demokratijom kao jednom od najvažnijih odrednica. Dvadeset i šestog maja 1990. godine u svečanoj sali hotela "Holiday Inn" održana je Osnivačka skupština SDA, prve demokratske stranke građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Inicijativni odbor za osnivanje SDA je činilo 40 intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a za prvog predsjednika stranke je izabran Alija Izetbegović.

Željko Mejakić, koji je kao rukovodilac obezbjeđenja koncentracijskog logora Omarska osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. januara 2019. godine, nakon što je rješenje o uvjetnom otpustu donijelo Ministarstvo pravde BiH. Radi se o “prvom čovjeku” najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji. Čovjeku koji je učestvovao u zločinima, a nije sankcionirao druge zločince iz ovog logora. Povodom Mejakićevog otpusta, Stav objavljuje skraćenu verziju naučnog rada historičara Jasmina Medića o postojanju ovog logora i zločinima u njemu. Naslov rada inspiriran je riječima Mehmeda Alića, svjedoka Tribunala u Hagu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!