Abdulah Sidran, ratni putopisi (17): KAO TUČ TEŠKO PISAMCE

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Narodni voz! Do Zenice skroooooz!

Narodni vlak! Do zenice čaaaaak!

Nije niko, naravno, u Moštrama, u osam sati ujutru, uzvikivao ovu “reklamu”, nju je pisac izmislio, za svoju dušu, a protiv svake logike. Čemu reklama nečemu što je – jedino? Kakvo je da je, jedino je, a uz to bolje od svega čime smo do sada putovali. Kombinovani vagoni, od negdašnjeg dičnog “olimpika” i klasičnih “brzih” i “ubrzanih” vozova, s vučnom “olimpikovom” mašinom. Unutra, razvaljeno, poodvaljivano, šuplje i sprženo. Narodni ručni rad. Aferim, narode bošnjački!

Naslonjen na šuplji okvir prozora, kazujem u kameru nekoliko televizijskih rečenica i krećemo zatim kroz hodnike, zavirujući njenim okom u pojedine odjeljke onih, k’o biva “klasičnih” vagona. Prepoznajemo onoga vojnika što nosi lijekove za zeničku veterinarsku stanicu, mladića s tranzistorom “na kurblu”, onoga brku što šuti. (Samo je jednom, na karoseriji, pred zoru, zavapio: “Ljudi, ima l’ iko kap vode?”) Nema one što se sva izubijala, penjući se. (Ona će, posigurno, ići u apoteku, da traži “mast protiv ubistva”. Kao ona Sarajka kojoj je “dijete palo i ubilo se”.) Nema onog što pojede pola vola pečenice.

Zato ima – pravi kondukter. Otkada, dragi čitaoci, niste vidjeli pravog konduktera? Zamislite samo, molim vas, šta ovaj radi! Ide od kupca do kupca i – naplaćuje! Ispisuje neke cedulje, daje nekakve papiriće i – uzima narodu pare! Kakve pare? BEHADIJE! Be-ha dinari, tj. bonovi. A mogu i njemačke marke, samo što je onda – jeftinije.

I još zapitkuje, molim vas lijepo! I persira, bezobraznik jedan: “Dokle putujete, mladiću?” “A dokle Vi, gospodine?” – Šta njega briga dokle ja putujem? Putujem skroz. Dokle god može. Neću ni izlaziti, putovat ću tamo-vamo, ko’lko mi se ćeifne. (K’o Marko Vešović tramvajem po Sarajevu, prije ravno trideset godina. Sedam puta istu kartu pokazivao revizorima. Nedavno smo proslavili tu godišnjicu njegove maratonske vožnje bez sankcija. Pocrkali od smijeha.)

Pređemo, poslije, u lokomotivu, motorku. Mlad, pametan mašinovođa, svašta zna i lijepo priča. Od Kaknja. Pitam za svoga rahmetli daidžu, Huseina Jukića, negdašnjeg otpravnika vozova, mladi čovjek neće da lažucne, jest znao, nije znao, nego lijepo kaže: “Nisam ga poznavao, čuo sam o njemu dva-triput.” Pokazuje mjesto gdje su se, iz čista mira – usred rata – sudarila naša dva voza. Eno jedne lokomotive, stoji, uz uspomenu na glupost. Na pultu pred njim, pod plastičnim okvirom, nekakva naredba, potpisao zenički direktor željeznica, gdje ne smije stajati, da ne smije nikoga u “mašinu primati”, oštre kazne za prekršioce. Miriše na državu, pa mi se sviđa.

Prolazimo pored Kaknja, golim okom vidim. U džepu me žulja jedno pisamce, teško k’o tuč. Piše starica, moja majka, svojoj sestri zekiji, u Kakanj. (“Ako ovu priliku ne iskoristiš, možda se više nećemo ni vidjeti.”) Tužna priča, glupa priča. Otišla moja tetka Zekija, za Bajram 1992, iz Sarajeva u Kakanj, da obiđe snahu Saimu, udovicu Huseinovu. Otišla – ostala. Dok se moglo, moglo se, i ništa se nije spominjalo. Sad se, eto, više ne može. Otišli nervi. U Saime šećer, amputirali joj nogu. A i neima se. Neima se ničeg. Džaba im govoriti da je kakanjsko “ničeg i ništa” golemo “sve i svašta”, u odnosu na sarajevsko “neima, neima, neima, neima”. Hoće Zekija kući, hoće i Saima da Zekija ide kući. Svojoj kući u Sarajevo. U svoj stan, u Hrasnom, Samo je jedna soba pogođena, u one se dvije može lijepo stanovati. – Povjerovali oni, svi, i majka moja, i Saima, i Zekija – da ću ja nekako – ako dođem u Kakanj – pokupiti Zekiju i dovesti je kući. Nadao sam se i ja, ali – eto. Prolazimo pored Kaknja, prolazi pored nas Kakanj, u džepu me žulja k’o tuč teško jedno pisamce.

Pisnu lokomotiva, na nožni pogon.

Veterinarska stanica, i stočna pijaca, pred Zenicom. Tu ćemo sići, obrlatio nas onaj s tranzistorom “na kurblu”. Da se kod njega, u veterinarskoj stanici, napijemo rakije i nažderemo janjetine. Pa će nas on, službenim kolima, odvesti do Zenice.

Ama hoćemo i da nije rakije i janjetine – ko bi odbio da ne obiđe stočnu i buvlju pijacu na istom mjestu? Ima li išta ljepše za slikanje i priču od stoke i buvljaka? Zbrzim, u kancelariji, onu rakiju i meso. (Zbrzim i političku priču, mada bih je s Mladenom – bijasmo zajedno u “reformistima” – morao jednom dovesti do kraja. A tak kraj bi glasio: “Debelo smo govno pojeli, Mlado.”) Isporučim jednoj ozbiljnoj kravi rodbinske pozdrave s Pala, ne spominjući onoga pošiljaoca – đogata. Kadaif, i slikom i tonom, registruje njeno energično odbijanje svake veze s paljanskim životinjskim svijetom.

Službeno vozilo “kedi” pretvoreno u šinterska kola! Zar nema ništa drugo, dragi domaćine!? Nema, pa nema. Pisac i gospođa tajnica neka sjednu naprijed, u kabinu, do njega, ostali – da izvinite – pozadi, gdje šinteri tovare paščad. Prevrće Kadaif očima. Kako i neće, kad on povede – spavamo u dvorcu, kad povede pisac – osvanemo u šinterskim kolima! I još gospodin pisac skromno sjede u kabinu! Av, av, av, av!

Ne laju, ali kao da čujem kako laju, pozadi, iza mreže, televizijski snimatelj Behudin Hozo Kadaif, ratni reporter Mirza Huskić i vojnik – specijalac Muhamed Hamo Džanić.

PROČITAJTE I...

Knjiga dr. Franje Jurića pokušava ocrtati put časnih sestara riječju i fotografijom. Bilo je i određenih problema tokom izrade knjige jer je arhivsko gradivo časnih sestara bilo poprilično uništeno i zagubljeno. S druge strane, postojala je bogata fonoteka, bogati albumi, ali isto tako i sjećanja časnih sestara koje su službovale u Bihaću, što je bilo dovoljan materijal da se pokuša rekonstruirati 125 godina plodotvornog rada časnih sestara u ovom dijelu Bosne i Hercegovine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!