Abdulah Sidran, ratni putopisi (15): PROGNANICI I – POBJEGULJE

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Šta sam radio

sve ove godine?

O čemu pjevao

trideset ljeta?

Prvih deset

o ljubavi.

O ljubavi

drugih deset.

I još deset

o ljubavi.

Kako je nemam,

o ljubavi pjevao.

Kad se načas zgodi,

ljubav slavio.

Podari mi, Allahu dragi,

još koji dan i godinicu

da o ljubavi

kakvu pjesmu skrojim!

 

Evo me k’o Dara Sekulić. Pjesmicu sastavio a da ni olovke uzeo nisam. Kad Dara olovku uzme, pjesma je već gotova.

Ona je sad s unucima, u Vojvodini, u nekom kampu, Sremska Kamenica, ima status izbjeglice. Mašta o tome da nekako dođe do – Indije. Sinovi su joj ovdje, s nama i uz nas. Koliko će nam samo pameti i dobre volje trebati da razlučimo, među onima što odoše na istok, izbjeglice od pobjegulja, onoga ko je otišao iz nužde, od onih čiji je odlazak jasan znak solidarnosti s velikosrpskim projektom i poduhvatom. I šta ćemo s onim što odoše na zapad, onim silnim zagrebačkim bosanskim “patriotima”, ponekad mi se učini da ih je više tamo nego ovdje, svi neke k’o đoja važne poslove rade, polomiše se… Kad ono dođoše avionom na Bošnjački sabor i Skupštinu, pa odboraviše u Sarajevu dan-dva, doslovce mi se, od mučnine, prevrtala utroba, u ono kišno jutro, dok ih gledah kako se, ispred “Holideja”, utrpavaju u transportere. I još me onaj pozdravlja: “Čuvaj se!” Ne kažem, a mislim kako bi ponekad one avionske nesreće mogle imati smisla. Toliko đubreta o jednom trošku. Pa se odmah, u sebi, pravdam pred Bogom. Sjetim se – to mi se puno svidjelo u knjigama o islamskoj vjeri – da Allah ne kažnjava za ono što čovjek pomisli. Ne ide ni u kakav račun. (Još jedna komparativna prednost te vjere. Zbog tih prednosti – njih je Zapad svjestan, itekako – i ubijaju sve što im na islam miriše.)

Ja noćas na karoseriji sastavio pjesmicu, tražeći odgovor na pitanje šta je to temeljna supstanca bošnjačkog naroda. Ljubav, ljubav. Pravičnost. Potreba za ljubavlju i potreba za pravičnošću: Sevdah i merhamet. Ko ne vjeruje, nek pročita knjige. Od Biserja (antologija bošnjačke književnosti, sastavio Alija Isaković, samo ga, prije dvadeset i kusur godina natjerali da kaže: muslimanske, kao da u knjizi ima Egipćana, Turaka, Alžiraca, Palestinaca i njihovog narodnog pjesništva), do Semezdina, Jasmine i Bisere…

Sad, natovareni k’o mazge, idemo u taj planinarski dom. Pogorjelica. Da upamtimo mjesto gdje tako nadrljasmo. U domu ustaju na noge domaćini i vojnici, sve pred nas iznose, čorbu, kahvu, i još pitaju: “Hoćete li još?” Hoćemo, jaštaradi, samo dodaji.

Čekat ćemo ovdje, ko zna koliko, da nešta iz Fojnice dođe i povuče onog Višegrađanina sa šleperom, da savlada uspon.

Onda ćemo, ako Bog da, silaziti, na Fojnicu – imaju i tu dvije crne tačke, oko Bakovića, bije ustaša, PAM-ovima, PAT-ovima – pa dobrim putem prema Moštrama, to je skoro u Visokome.

Utorak je, a iz Sarajeva krenusmo u četvrtak.

Namirit ćemo nespavanje, kosti će se nekako zgrijati, evo smo se najeli i napili, ko voli – eno mu pejzaža, olimpijskih! Eno mu neba i borova, k’o u dječijoj crtanki!

Još samo da je negdje kakvog kupatila, kakve vruće vode! Otkada se ne pojavi – kada?!

Dat će Bog, biće i tog.

Ne budi – ćorava mačka. Kako ono reče Muhamed Imamović? Sve se odvija po planu, što se ne dogodi danas – dogodit će se u drugom danu.

PROČITAJTE I...

Mještani iz oblasti Vranjska, kojoj pripada i Todorovo, organizirali su protestno okupljanje tvrdeći da ih migranti koji prolaze njihovim selima teroriziraju. Da upadaju u dvorišta, kuće, štale, obijaju vikendice. S druge strane, u samoj Bileći mnogi ne vjeruju u ono što je trenutno zvanična verzija incidenta. Sumnjaju u nju i predstavnici Bošnjaka. A između svega toga našla se jedna žena, u središtu emocija koje izazivaju migranti na tom dijelu istoka Hercegovine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!