“A dosadne gamadi, ja ovo u životu nisam vidio”

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Piše: Amir HASANOVIĆ

 

Dozvolite da se ne složim sa mišljenjem da sam ja toliko važan za odbranu, pa i opstanak bošnjačkog naroda. Bilo bi loše da je to tako, ali, hvala Bogu, nije. Hiljade ljudi se bori, lakše im je sa mnom, kao što je meni lakše sa njima, ali oni bi se borili i bez mene i nastavit će se boriti i raditi kada ja odem. Uvjerio sam se u to u oktobru 1992. kada sam prvi put prošao uzduž i poprijeko Bosnu u kojoj je bjesnio rat. Ponovio sam taj obilazak dva mjeseca kasnije, u decembru iste godine. Došao sam u jedan Gradačac, koji je već bio odbranjen i koji će biti konačno odbranjen u bici što će se voditi u novembru 1992., kada smo napravili hršum.” (Alija Izetbegović)

Nakon što je u oktobru 1992. godine srpski cilj da ovladaju Gradačcem, te se preko Ormanice spoje s Majevicom, doživio totalni fijasko, agresorske snage krajem druge polovine decembra 1992. godine pokreću novu ofanzivu. Najvjerovatnije razočarani taktikom udara centriranih na jedan dio naših linija na ovom ratištu, ovaj put kreću na cjelokupnu liniju odbrane Gradačca. Najjači napadi na položaje Armije Republike Bosne i Hercegovine počinju 26. decembra. Mobilizirajući jaku i brojnu živu silu potpomognutu rezervistima iz Srbije, te uz jake oklopno-mehanizirane jedinice, agresor kreće u još jednu ofanzivu.

Snage Armije RBiH na tom su dijelu već uveliko u prethodnih 45 dana bile ojačane jedinicama iz Srebrenika, Lukavca, Živinica, Gračanice i Banovića. Komanda 2. korpusa Armije RBiH bila je svjesna opasnosti gubitka tog dijela linija odbrane i gubitka samog Gradačca, pa je uložila sve resurse koje je imala u odbrani tog dijela zone svoje odgovornosti.

Četnici non-stop na vezi, ne krijući veličinu pretrpljenih gubitaka u novembru, prijete odmazdom i hvale se da će za koji dan Karadžić i Mladić piti kahvu na kuli Husein-kapetana Gradaščevića.

Već 27. decembra kreću žestoke borbe na cijeloj liniji odbrane Gradačca. U popodnevnim satima na svim radiovalovima komanda 2. korpusa prijeti da će, ako naše linije odbrane budu narušene, dići u zrak kompoziciju vagona s cisternama napunjenim hlorom, otrovnom hemikalijom dovezenom iz hemijskog kombinata “Polihem” iz Tuzle. Svi smo mi znali da smo posljednja linija otpora tom nadolazećem zlu, kojem je jedini cilj bio totalno biološko uništenje Bošnjaka na ovim prostorima. Svi smo znali koliki su teret i odgovornost na nama u tim danima koji dolaze. Napad na naše linije odbrane kreće 27. decembra u 13 sati. Praktično se moglo vidjeti da je cijela linija koju držimo napadnuta. Liporašće, Avramovina, Huskići, Krečane, Novalići, Industrijska zona, Vida 1 i Vida 2 – cijela linija odbrane bila je na udaru artiljerije, koja je iz svih mogućih kalibara zasipala branioce Gradačca.

Ono što je u tom dimu, vatri i detonacijama bilo dojmljivo, bile su zastave s ljiljanima, koje su se vihorile na tom hladnom oštrom vjetru na svakom koraku linije odbrane grada. Bile su na rovovima, po drveću, na porušenim krovovima… One su bile znak i potvrda da smo tu, da čekamo i da nemamo namjeru otići.

Budući da je bilo već 14 sati, znali smo da će skoro mrak, jer je decembar, i da je ovo bilo ispitivanje; slabiji pješadijski napadi koji su uslijedili to su i potvrdili. A i četnici koji su dolazili prema nama dobro su znali kako su prošli oni prije njih 28. decembra.

Kad ti granata u san doleti

Već u jutarnjim satima kreću njihovi napadi, redaju se jedan za drugim. Taj dan na Sibovcu, na našoj zoni odgovornosti, u jakom poslijepodnevnom napadu u snijegu ispred nas ostaje veliki broj agresorskih vojnika. U prvi sumrak izvukli smo njih šest. Svi su bili iz Srbije – Šabac, Subotica i Apatin.

Noć s 28. na 29. decembar protječe ne baš mirno. Kao nikad dotad na naše položaje padaju tenkovski i minobacački projektili. Tu noć imali smo šestericu ranjenih vojnika, dvojicu lakše i četvericu teško ranjenih. Na naš dio linije obrušava se 29. decembra u 8 sati salva projektila, ali to je bila samo taktika. Mislili su nas zavarati, jer već nakon dvadesetominutnog granatiranja naših položaja, agresor kreće u kombinirani pješadijsko-tenkovski napad petstotinjak metara desno od nas, gdje nije pala nijedna granata.

Brzo se prebacuje dio ljudi u ispomoć. Nemoćni da im pomognemo, zbog opasnosti za našu liniju, svjedočimo lavovskoj borbi pripadnika Armije RBiH iz Gračanice, koji su liniju vezali s nama. Četnici taj dan u 14 sati izvode peti napad, ali i ovaj put bezuspješno. Linija ostaje neprobojna.

Nakon što se nazreo mrak, napadi su utihnuli. Nekih 100 do 200 metara ispred naše linije jasno smo mogli vidjeti dvogledom kako agresor izvlači iz snijega svoje poginule. Dolje, na rubu šume, stajao je kamion u koji su ih nosili i tovarili.

Pala je noć, sve je utihnulo. A onda, oko 23 sata, počeli su paliti vatre na mjestima s kojih su polazili, a s razglasa su odjeknule četničke pjesme. Išao sam linijom dopunjavajući municiju. Posmatrao sam naše borce, u noći na mjesečini, na velikoj hladnoći. Gledali su prema linijama odakle su dolazili četnici i glasna muzika. Smireni, šutljivi, a iz njihovih lica izbijalo je samopouzdanje. Pozadinci su donijeli čaj i kriške hljeba namazane medom. Momak nam reče da su to poslale žene iz Gradačca, donijele dolje u komandu prije pola sata – “imate i mlijeka toplog, pa podijelite gore dalje”. Uzmem sendviče s medom i s Esom krenem desno uz liniju, a druge pošaljemo lijevo, dijeleći mlijeko i čaj. Vojnici su se zahvaljivali. Vidjela se zahvalnost i dragost što neko misli na njih.

Ja sam zastao na rovu 11. Tu su bili braća Turbić, meni dragi ljudi. Uvijek spremni za priču i razonodu. Znao sam ih od početka Agresije. Nikad se nisu razdvajali. Ispušili smo po jednu cigaretu s njima. Dadnem im nešto viška metaka što sam imao po džepovima i krenemo nazad.

Oko tri sata poslije ponoći bio sam malo zakunjao na ulazu u zemunicu ogrnut nekom dekom. Slušao sam kako saborci nešto pričaju i onako umoran polahko utonuo u san. A onda je odjeknula jaka detonacija. Skočio sam iz sna tražeći pušku. Hamza, koji je sjedio do mene, uhvati me za rame. “Ejjjjj, hop-hop, stani junače”, kroz smijeh povika, “đe s’ poš’o to.” Ja protresem glavom, gledam, polahko je svitalo, a dvadesetak metara ispred nas, na mjestu na kojem je pala granata, još se izvijao dim. “Koliko je sati”, pitam. “Tačno pet”, veli Hamza. “Znaš da po njima sat možeš naviti”, opet uz cerekanje reče.

Uzmem malo snijega s grudobrana, protrljam ruke i lice da se razbudim.

Šta će tenk bez kupole

Nije prošlo ni 15 minuta, nebo šišteći iznad nas propara crvena signalna raketa. U to Safet povika – evo ih… Zaštićeni živom ogradom, koja je bila malo desno od nas, kretala se veća grupa četnika. Pustili smo ih na nekih dvadeset metara. Utom se iz šumice ispred nas začu brundanje tenkovskih motora. Kao po komandi, sasuli smo po njima. Četnici su zalegli i uzvratili. Vidjeli smo da ih još dolazi, a onda, u istom momentu, iz šumice izlaze tri tenka koje prati pješadija. Bilo ih je između 150 i 200. Odmah su se rasuli u strijelce. Otpočelo je granatiranje naših položaja.

Hamza kroz pucnjavu povika: “E sad smo mi na redu. Sad će, gospoda, pokušati ovdje, a proći će, eto, baš, al’ malo sutra…”

Prvi se tenk zaustavio a dok sam pucao gledao sam kako okreće cijev prema nama. Ispalio je granatu i pogodio direktno grudobran zemunice do nas. Onda je doletjela druga, još bliže nama. Čuo sam da neko iz tranšeje kroz pucnjavu glasno traži protuoklopnu pomoć. Iza nas protrčaše dva momka s “Osama”. Pucnjava se miješala s jakim detonacijama granata, koje su padale po našim položajima. A onda se iz drugog tenka izvio plamen, pa onda druga detonacija. Projektil iz “Ose” pogodio ga je u kupolu i otkinuo je momentalno. Prvi tenk, onaj najbliži nama, krenuo je u rikverc i počeo se okretati u mjestu. Samo koju sekundu kasnije “Osa” ga pogađa u gusjenicu. Nepokretan, sav u dimu, stao je. Posada je počela iskakati. Osjetili smo olakšanje, usredsrijedili smo se na pješadiju, koja je navaljivala.

Nakon nekoliko minuta odbili smo napad. Agresor se povlačio.

U međuvremenu pregrupirali smo se i dopunili municiju. Oko 11 sati donose nam hranu s kojom dolazi i pojačanje – manevarski odred policije iz Gračanice. Tek što sam čučnuo da jedem, granate su počele padati po našoj liniji. Jedan od policajaca razgovarao je sa mnom o prethodnom napadu. “Pričaju dolje, kad smo dolazili, da je jutros ovdje bilo žestoko.” – “Ma jašta je”, rekoh. “A ide i nova godina, pa je sve više ‘vikendaša’”, doda on. Taman sam htio nešto kazati, kad povikaše – evo ih, idu, idu.

Rasporedismo se nabrzinu. Stavljajući šljem na glavu popnem se na stepenicu na grudobranu da pogledam ispred. Imalo se šta i vidjeti. Desno od šumice, po snijegu, manevrirali su desno-lijevo sedam tenkova i četiri prage. Išli su pravo na naše položaje.

Ponovo su nas zasule granate. Pješadija je išla u tri ešalona. Hamza, puneći okvire naslagane na grudobran, prosikta kroz zube: “A dosadne gamadi, ja ovo u životu nisam vidio.”

Minobacački i tenkovski projektili zasuli su naše položaje. Pješadiju smo čekali da se približi na tridesetak metara. Snijeg je bio dubok, teško su se kretali. Tenkovi i prage bili su iza njih dajući im vatrenu podršku. U jednom trenutku lijevo od nas, bili su se veoma približili. Ali su ih naši momci brzo odbacili. Vidjeli smo kako kroz snijeg vuku ranjene. A onda blijesak, jaka me detonacija odbacila. Udario sam o zid tranšeje i pao na bok u blato. Dočekam se na ruke i koljena da ustanem. Vidim, dobro je, ne osjećam da me nešto boli, niti u glavi ima neke promjene od detonacije. Podignem glavu, Safet, Hamza i policajci pucaju. Puška mi sva u blatu. Onako čučeći, pokušavam ga skinuti. Hamza u svom stilu viče: “Heeej, hajde ba, ho’š ustat danas” i namigujući mijenja okvire.

Pred čađavim rukama svojim

A onda još jedna detonacija, direktno u nas. Osjetio sam da me nešto udarilo po licu, a onda i neki teret na sebi. Pokušao sam se iskobeljati. Bezuspješno. Hamza zakorači sa stepenice i prevrnu tijelo s mene. Skočim, vidim da je momku geler granate odnio cijeli prednji dio lica. Stajao sam nepomično. Hamza povika: “Šta stojiš, uzmi zavoje, zamotaji ga.” Onako, u šoku, iz džepa na jakni izvadim prvi zavoj i raspakujem ga. Držao sam ga u rukama, nisam znao šta da radim s tim zavojčićem – momku je bilo odneseno komplet lice. On je bio u šoku, samo je tresao nogama.

Čuo sam da neko viče – dajte više sanitetliju ovdje. A onda ponovo blijesak. Ovaj put sam bio mnogo jače odbačen. Osjetih bol u kuku. Pored mene pada Safet. Veliki komad drveta otkinut od balvana zabio mu se u desnu stranu ispod ramena. Jako je jaukao od bolova. Dotrčalo je nekoliko momaka. Uzeše njih dvojicu i odnesoše ih izvan tranšeja. Uzeo sam pušku. Desna ruka mi se nenormalno tresla. Nisam znao šta se dešava. Stiskao sam je, otresao, ali to nije prestajalo. Hamza je ostavio svoju pušku, a ostao je i puškomitraljez od nastradalog policajca.

Pješadija je bila sve bliže. Pucali smo neprestano. Više nisam ni nišanio, bili su posvuda. A onda nas je zasula kanonada nekih zapaljivih granata, linija je bila u plamenu. Na motoroli su zvali pomoć, vikali su da pada linija.

Hamza me zgrabi za rame i povika: “Kupi te okvire i bombe, idemo. Vi, momci, držite se ovdje.”

Trčali smo kroz tranšeje. Na svakoj zemunici Hamza bi viknuo: “Hajmo jedan za nama.” Tako su nam se priključivali.

Bili smo na rovu 10 kad su nas ponovo zasuli zapaljivim granatama. Ja sam se nabio uz grudobran i stisnuo šljem na glavu, a ostali iza mene. Čuli smo ispred sebe strašnu vrisku. Momak, koji je trčao prema nama, povika: “Izgiboše ljudi, momci.” A onda je uslijedila nova salva projektila.

Gledao sam isturene glave preko momka ispred sebe. Granate su padale na rovove 11 i 12. Trčeći, stigosmo gore. Nekoliko momaka čučalo je u tranšeji i pucalo prema četnicima. Iz zemunica se pušilo, izvijao se plamen. Jedan momak ležao je mrtav u tranšeji. Na ulazu u zemunicu jedno tijelo gotovo izgorjelo. Znao sam da je to Vejsil rahmetli, jer je bio krupniji. Kroz dim smo razgledali, ali trećeg tijela nije bilo. Momak koji je stigao za nama reče nam: “Mislim da je druga granata koja je pala više ličila na manju raketu. Vidio sam da su balvani letjeli gore prema kućama nekih 40 metara odavde. Najvjerovatnije je i njega odnijelo.”

Na liniji sporadična pucnjava. Četnici se povlače. Granate koje su padale po gradu bile su jasna poruka da smo ih i ovaj put polomili. Sad će se svetiti na civilima.

Došlo nam je još pojačanja i ušli su u liniju. Iskočimo iz tranšeja i krenemo prema šljiviku iznad nas i prema porušenim kućama. Momak, koji je išao pred nama malo više lijevo, povika: “Momci, evo ga ovamo.” Ubrzamo prema njemu. Najmanje trideset metara od rova, u šljiviku ispred porušene kuće, ležalo je beživotno tijelo Seniba Turbića. Nisam to mogao nikako prihvatiti, to da ljudi odjednom više nema. To da nikad više neću čuti njihov smijeh i šale nisam mogao pojmiti. Otrgnem se i krenem ka porušenoj kući. Momci su otišli po nosila da ga snesemo do puta. Ja sam čučnuo uz stepenice porušene kuće.

Skinem rukavice i gledam u čađave i krvave ruke. Desna ruka mi se više nije tresla. Velike pahulje padale su na dlan i topile se na njemu. Hamza mi priđe i čučnu pored mene. “Žuti, jesi li dobro”, upita. Ja, stisnutih zuba, klimnem glavom. A nisam bio dobro, nisam nikako bio dobro. Vilica mi je bila ukočena da nisam mogao progovoriti. A volio bih da sam mogao baciti taj šljem iz ruku dolje niz stranu i trčati kroz dubok snijeg. Da trčim i plačem, da plačem da me niko ne vidi, jer oči su bile pune suza. Htio sam kazati da sa svojih nepunih 18 ne mogu ni više, ni bolje. Htio sam svašta reći, ali izgovoriti ni jednu jedinu riječ nisam mogao.

 

Prethodni članak

IZGUBLJENI DAN

PROČITAJTE I...

Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!